Tko je Djed Mraz?
Od vremena kada je kod nas službeno uveden Djed Mraz, prije više od 50 godina, pokazalo se da je postao blizak dječjoj duši. Od Djeda Mraza nikako ne možemo pobjeći. Dobroćudni starčić blage ćudi i široke ruke, koji jedanput na godinu dolazi iz svijeta bajki, neizostavni je element blagdanske idile. Pojavljuje se tijekom cijelog prosinca, a njegov prepoznatljiv izgled starčića okrugla, rumena lica, bijele duge brade u crvenoj odjeći, sa svojim letećim saonicama i vrećom punom darova, opće je poznat i svima znan, i dio je kolektivne fantazije uz koju smo svi odrasli.
Taj dobroćudni djedica voli razgovarati s djecom kojoj darove donosi u velikoj vreći i dobro ga poznaju nekadašnja djeca, a današnji roditelji, ali i podosta djedova i baka, koji su uz njega emocionalno vezani zbog čarobnog svijeta dobrote, koji je uz darove donosio i nesebično dijelio. Zbog toga i većina odraslih, iako znaju da je Djed Mraz izmišljeni lik, u susretu s bradatim starcem osjete lagano strahopoštovanje.
Nekadašnji tradicionalni darivatelj djece, poput Svetog Nikole i Isuseka, danas se, osim u vjerničkim obredima, uglavnom više ili manje ignoriraju, iako imaju mogućnost i priliku javnog pojavljivanja. Razloge zašto je to tako valja ispitati, ali je moguće da oko tih likova nema toliko maštovito osmišljenih priča, detalja, sadržaja, nisu toliko slikoviti likovi kao što je to Djed Mraz. Lik Djeda Mraza kombinacija je različitih legendi i mitova, u njemu ima ponešto od svih darivatelja iz tradicionalne ikonografije. Takav živopisni djedica u našoj potrošačkoj kulturi pravi je eldorado za trgovce, koji su najzaslužniji za njegovu popularnost.
Kako god bilo, Djed Mraz ostaje veliko veselje sve djece svijeta, koja svake godine od njega očekuju darove. On je možda baš i izmišljen radi djece, kako bi barem jedan dan imali pravo maštati i željeti nešto lijepo, da makar jedan dan vjeruju u plementiost bez granica i dobrotu bez skrivenih namjera. Djed Mraz postao je dio djetinjstva, dio dječje mašte, on je suvremeni miti suvremene djece (a katkad i ne samo djece). U božićnoj noći on silazi kroz dimnjak ili se uz pomoć čarobnog ključa ili kroz odškrinuti prozoro uvlači u domove mališana, kuša mlijeko i domaće kolačiće, i zauzvrat ostavlja darove i veselje. Nije važno kako je sve to počelo, tek za razvoj dječje mašte dobro je i potrebno izmišljati bajke, a Djed Mraz jedan je od najbajkovitijih likova. Koliko je djeci važno da svoj svijet obogate raznim dobrim likovima u bajkama najbolje se vidi po tome s koliko strasti brane svoje izmišljene junake i s koliko tuge plaču ako im odrasli pokušavaju objasniti da Djed Mraz i vilenjaci ne postoje.
Zašto djeca vjeruju u Djeda Mraza?
Vjeruju li djeca u Djeda Mraza? Je li Djed Mraz legenda ili stvarnost u dječjim očima? Do kada djeca vjeruju da Djed Mraz postoji? Treba li im i kada reći istinu? S tim pitanjima susretne se svaki mladi roditelj koji nikako ne može shvatiti kako to da ga dijete nije razokrilo kao sponzora Djeda Mraza, dok je šuškao s darovima po ormarima i u mraku se šuljao do okićene jelke.
Neki misle da su sve to djetinjarije, da u stvarnosti svega toga nema, da se Djed Mraz zasniva na iluziji i zato djeci treba što prije izbiti iz glave te bajke i priče, i time im prištedjeti mnoga razočaranja i uvesti ih u pravi, stvarni život koji roditelji smatraju da njihova djeca od najranije dobi trebaju prihvatiti stvarnost bez bajki. Svaka obitelj ima svoj način i svoja vjerovanja koja prenosi na dijete, i to svakako treba poštovati. No roditelji s takvim stavovima zapravo sasvim skraćuju djetinjstvo i žele mimoići prirodnu dječju potrebu za maštanjem i sanjarenjem, žele neprirodno preskočiti jednu razvojnu fazu. Uništavanjem te iluzije i čarolije Božića, i prestankom dječjeg naivnog obožavanja svijeta oko sebe, gubi se vjera u smisao vlastitog postojanja.
Djeci treba dopustiti da maštaju, da uljepšavaju svoj svijet i osjećaju se važno i jedinstveno. Zašto ne vjerovati u bajke ako tako vjeujemo u nešto dobro? Dijete kroz lik Djeda Mraza, kao i u svakoj bajci, doživljava ulazak magičnog svijeta u svoj svakodnevni svijet zbilje. Tako Djed Mraz, kao lik koji cijele godine prati njegov razvoj i napredovanje, daje djetetu vjeru i nepobitne dokaze da je ono samo važno, bez obzira na to koliko maleno i nespretno bilo. Simbolika Djeda Mraza topla je i pozitivna, i prenosi djetetu poruku da su najljepši darovi upravo ljubav, prijateljstvo i zajedništvo.
Bez obzira na to što mi odrasli mislimo o Djedu Mrazu, on je u dječjem svijetu nezaobilazan lik, koji se vraća svake zime sve dok traje djetinjstvo. U iščekivanju Djeda Mraza djeca najednom postanu poslušna, marljivo uče, pomažu, slušaju roditelje i nadaju se da će im odrasli sve prijašnje nepodopštine oprostiti i pisati Djedici da su bili dobri i vrijedni. Tako se Djed Mraz pojavljuje kao pedagoški medij istaknute motivacijske uloge i postaje povod za smotru dječjih dostignuća. Djeca uče pjesmice i recitacije, priređuju se priredbe koje dječju maštu usmjeravaju i vežu uz zimsko doba, prirodu i društvene običaje. Dojam o njemu traje dulje od samog susreta s njim. Djeca ga očekuju, impresionirana su njime i dugo im ostaju u sjećanju njegov ho-ho-ho smijeh i riječi pohvale.
Postojanje Djeda Mraza ne isključuje vjeru u Isusa Krista. Djed Mraz je kao donositelj darova također promicatelj pozitivnih vrijednosti koje propovijeda i Crkva. On uči o primanju i davanju i jedan je od načina da se djecu nauči misliti na bližnje, da ne budu sebična i da, kada odrastu, i sami znaju dijeliti i davati. Vjerovati u Djeda Mraza znači vjerovati u dobrotu, u toplinu i nadu koju možemo pružiti jedni drugima. Duh Djeda Mraza živi u svima nama, on je naše tajno utočište i znači nam povratak u vrijeme ili na mjesto gdje smo bili sigurni i sretni. Zato njegovu legendu prenosimo svojoj djeci.
Ako se pitate kada treba obznaniti tužnu istinu da Djed Mraz ne postoji i priznati da ste vi taj tajnoviti darivatelj, morate znati da ne postoji neki točno određeni i univerzalni trenutak za takvu istinu. Nema niti općeg pravila do kada djeca vjeruju da Djed Mraz postoji. Sve dok maleni žele vjerovati da Djed Mraz postoji i da će doći, ni bezbrojni likovi i klonirani Djedica po dućanima, ni nespretni roditelji koji šuškaju s darovima, neće ih uvjeriti u suprotno. S vremenom djeca i sama spontano spoznaju od koga dobivaju darove i u tome ih ne treba požurivati. Jednom kada prestanu vjerovati u bajke, djeca će vam to na suptilan način pokazati i vi ćete to na vrijeme doznati. Možda će vam vaše dijete baš ove godine reći da ne treba više pisati Djedu Mrazu – samo će mu telefonirati i ispričati da je bilo dobro. Ili će vas odvesti do trgovine u kojoj je dar koji želi za Božić. I vi ćete tada shvatiti da je igri skrivača došao kraj i da vaše dijete ulazi u svijet odraslih.
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja, ravnateljica Dječjeg vrtića “Bajka” u Zagrebu
