Božićna noć je sveta i čudesna, u njoj se bude nade i strahovi, u njoj vrijede pravila drugačijega duhovnog svijeta. Od davnina se, pa i danas, ta noć provodi u zajedništvu obitelji, uz jela i pića, a vrijeme do polnoćke krati se u zabavi, šalama, pričama i pjevanjem. Svečano se odijeva i odlazi na misu polnoćku, kako na selu, tako i u gradu, i crkve su uvijek premalene da prime sve one koji žele sudjelovati na toj svečanoj, prvoj božićnoj misi. U toj se noći u sve ljude, bez obzira na to jesu li vjernici ili samo štuju naše narodne običaje, ušulja neko radosno iščekivanje, smirenost i nježnost. A onda prasne! Na ulici, pod balkonom, na stubištu, pred crkvom…
Današnji običaji da se na Božić, pa i u Novoj godini, puca iz petardi i oružja, bučno svira i pjeva – što duhu Božića nije primjereno i u zapadnim zemljama kao običaj napušteno – nisu moderna izmišljotina. Takvi običaji starog su podrijetla i nisu izraz samo neobuzdanog veselja. Još su stari Rimljani prednjačili u zabavama na kojima je sve bilo dopušteno. Židovi su svirali u glasne trube, a Slaveni i drugi poganski narodi, kao i oni u Kini i u drugim zemljama Dalekog istoka, nastojali su što više bučiti.
I u našim krajevima bučno se dočekivao Božić. U Prigorju su u očekivanju polnoćke pucali iz pištolja, u Loboru i mnogim drugim mjestima mladež je već oko 22 sata počela pucati iz pištolja i paliti dinamit, u Poljicama su uz župnu crkvu pucale maškule… Korijeni tog običaja leže u vjerovanjima da je božićna noć posebna, da se u njoj događaju čuda, da stoka progovara ljudskim glasom, da je to noć magije. Ljudi su vjerovali da će takvom bukom poplašiti i otjerati zle duhove u čiju su moć vjerovali i nadali se da će odnijeti svako tjelesno i moralno zlo i da će time u novoj godini odvratiti nesreću.
Danas malo tko vjeruje u zle duhove i njihove moći, ali se običaj pucanja i buđenja i dalje zadržao, iz nekih sasvim drugih pobuda koje nemaju veze s duhom te noći. I dok se nekad željelo pucanjem potjerati zlo, danas će se ono vjerojatno dozvati jer se petardama igraju djeca. Prodaja sredstava za male vatromete (petardi, rimskih i bengalskih svjećica, raketa i sl.) svake godine u to doba sve više raste, a sve se češće izvlači i oružje i puca u zrak s prozora ili balkona. I svake godine nekima, a najčešće djeci do 14 godina, Božić započne u bolnici s ozljedama šaka, ruku i lica, a katkad igranje pirotehnikom može završiti i trajnom invalidnošću. Prodaja pirotehničkih sredstava zakonom je zabranjena osobama mlađima od 18 godina, njihova uporaba dopuštena je samo pod nadzorom roditelja, a ipak su džepovi dječaka u to doba prepuni raznih petardi i praskalica, koje im nažalost kupuju njihovi roditelji. Kada se dijete ozbiljno ozlijedi, uza svu žalost i bol, pokreće se i lančana reakcija u utvrđivanju odgovornosti – bolnica obavještava policiju, slijedi prijava državnom odvjetništvu, obavještava se cetar za socijalni rad, a može se izdati i sudski nalog za pretres stana… No sve je to, ako je dijete već ozlijeđeno, prekasno i ne pomaže više nikome.
Ako je oblačić dima jedina posljedica nakon praska petarde, koju je kao blagdansku “igračku” zapalilo vaše dijete, doista imate sreće. Ipak, zbog svojeg djeteta, ali i druge djece, nemojte se svrstati u one koji još uvijek vjeruju da se nesreće i tragične posljedice događaju nekom drugom. Razgovarajte s djetetom, upozorite ga na opasnosti i od “najbezazlenijih” pirotehničkih sredstava, pregledajte mu torbe i džepove, mislite na djetetovu sigurnost. Dječje zdravlje i veselje na Božić vama će biti najveći božićni dar!
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja