Dan kruha, 16. listopada, u vrtićima i osnovnim školama organizira se već godinama kao prikaz štovanja zemlje i njezinih plodova, kao svetkovina posvećena plodovima zemlje i kruhu, blagodatima koje daju zemlja i priroda, a čovjek svojim trudom i znojem proizvodi i oblikuje kao hranu.
Posebno mjesto u tome ima kruh kao simbol života, međusobne povezanosti i dobrote. Zato se njemu posvećuju mnogobrojne aktivnosti s djecom, kako bismo im osvijestili važnost hrane, a posebno kruha, približili našu tradiciju, potaknuli ih na nove spoznaje i iskustva, poučili ih cijeniti ljude koji teško rade da bi proizveli hranu i kruh, naučili ih tome da mnogi danas nemaju dovoljno hrane i kruha, objasnili im da kruh znači naš život.
O kruhu, koji nam je svakodnevni gost na stolu, rijetko razmišljamo. Prihvaćamo ga kao obično jelo, često i bacamo, zaboravljajući kako je to jedan od najvećih darova prirode, plod zemlje i ljudskog rada, koji je doslovno spasio čovječanstvo u doba gladi i neimaštine. Osim toga, u kršćanskoj civilizaciji kruh ima i duhovno značenje. Blagovanje kruha pripada tradiciji hrvatskog naroda i izraz je životne radosti i dobrostivnosti, razumijevanja i poštovanja.
O važnosti kruha kao namirnice upravo govore običaji iz narodne tradicije u kojoj je, osim obične ljudske, i mnogo religijske simbolike. Pokloniti voljenoj osobi klasje žita značilo je željeti da se bude složan i ujedinjen, kao što je njegovo zrnje. Raširen je i običaj dočekivanja gosta kruhom i solju, čime se izražavala želja da se s gostom podijeli sve, te da mu u životi ničega ne nedostaje.
Kruh kao hranu ljudi nisu posvećivali samo sebi, nego i bogovima. Mnogi oblici pekarskih proizvoda vezani su baš za religijska vjerovanja. Tako je i prvotni okrugli oblik kruha (koji se održao stoljećima), ali i roščić (kifla) posvećen božici mjeseca. Pečena se pletenica, umjesto one od ženske kose, žrtvovala bogovima. Hljepčiće u obliku životinja u nekim su kulturama najsirmašniji žrtvovali bogovima umjesto pravih životinja… Takve priče o nastanku kruha i njegovom značenju u trenu nas vraćaju do same civilizacijske kolijevke.
Kako je nastao kruh?
Kako, kada i gdje je nastao kruh – ne znamo, ali znamo da su ga Egipćani pekli od pšenice uzgojene u dolini rijeke Nil. Pšenica se u polutropskom i umjerenom podneblju uzgaja već šest tisuća godina. Po tome možemo zaključiti i da su ljudi kruh pekli prije više od šest tisuća godina. Od tada pa do danas uvijek od istih osnovnih sastojaka – brašna, vode i soli.
Povijest kruha vrlo je duga i počinje mnogo prije nego što su Biblija i Očenaš spomenuli “kruh naš svagdašnji daj nam danas”. Zapravo povijest kruha i povijest čovječanstva koračaju zajedno. Tijekom te zajedničke povijesti od šest tisuća godina nije bilo ni komadića kruha u čijem pečenju nisu pomogle religija, politika i tehnika. Isprva, u Egipćana su to bile žitne kaše, beskvasne, pa potom kvasne pogače umiješane od ukiseljenog starog tijesta. U Rimskom Carstvu usavršili su mlinove i krušne peći, i osobito su cijenili pekare. U srednjem vijeku pekarski je ceh bio cijenjen i poštovan, a kvalitetu kruha potrošači su stalno kontrolirali. Ako bi pekar varao u kvaliteti ili na vagi, gradski bi ga suci osudili na stup sramote ili bi ga strpali u pekarsku košaru i okupali u vodi.
Kruh su od početka najviše pekle žene, a zagrebačke hljebarice prije 500 godina morale su čak i polagati zakletvu da gradu neće uskratiti kruha.
Samo pečenje kruha bilo je u davna vremena obavijeno tajnom i čudom. Moralo je proći tisuću godina da bi čovjek izmrvio zrnje koje je jeo, da od te smjese umiješa žitku kašu, od nje umijesi i ispeče pogaču i da, zahvaljujući nekoj pokvarenoj ukiseljenoj pogači, dobije dignut, rupičasti kruh. Pravi kvasac rabi se tek od 16. stoljeća, a prije toga su kvasna tijesta smatrali čarolijom. Nju je prvi razjasnio glasoviti Louis Pasteur, koji je tajnu dizanja tijesta razotkrio danas tako običnim – kvaščevim gljivicama.
Kruh se dakako ne peče samo od pšenice (najstarije žito proso sijali su u Kini još davne 2800. godine pr. Kr.), već i od kukuruza, raži, soje… A osnovnoj smjesti dodavali su se i razni sastojci:
- U davnim vremenima, za gladi, iz nužde se za povećanje krušne mase u brašno dodavalo svašta, ne samo kukuruz, repa ili krumpir, nego i žir, kesten, šaš i trava. U ratnim se godinama dodavala piljevina, sijeno, kopriva…
- Već u starorimsko doba u kruh su dodavali mak, sezam ili anis.
- U tijesto su pekari počeli dodavati i razne začine, a miješali su ih u tijesto kako bi prigušili miris plijesni koju je žito često pokupilo u skladištu.
- Danas se različiti sastojci poput sjemenki suncokreta, soje, lana, buće, mlijeko, sirutka i maslac, suhe i svježe začinske trave, komadići slanine, luka, maslina, ne dodaju zbog oskudice, nego radi bogatije arome i hranjihvosti, kako bi se ova “obična” namirnica učinila ukusnijom, zdravijom i gastronomski neobičnijom.
Kada kruh zamiriše…
Pa kad se već danas kruh proizvodi najvećim dijelom na traci, industrijski, kad ga danonoćno ima svih mogućih vrsta i oblika, zašto uopće pokušati peći kruh? Neki, ako su alergični na žitarice, na njihove komponente ili neke druge sastojke, čine to iz nužde. Neki to čine iz naklonosti nekoj posebnoj vrsti hrane, poput makrobiotičara. Neki iz sentimentalnosti, neki iz gurmanluka, kreativnosti ili jednostavno zato što im nedostaje miris kruha u toploj kuhinji – okusi i mirisi te slasne pogače bude lijepa sjećanja na bliskost, dom, na prošla romantična vremena okupljanja obitelji oko još vruće štruce.
Ako u vama miris kruha budi takva sjećanja, neka vam dan kruha bude povod da okupite oko stola svoju veliku i malu djecu, zasučete rukave, prosijete brašno, pripremite moderne miješalice i pekače, kakav dobar recept za kruh ili pecivo, kalupe za pečenje i mnogo mašte i volje. Jer peći kruh je poseban doživljaj – kad zajedno s djecom pečemo kruh, sudjelujemo u starom umijeću i čuvamo to dragocjeno iskustvo. Zamijesite svoj kruh svojim rukama jer takav je najslađi. Tako ćete svojoj djeci priuštiti one tople osjećaje zajedništva, ljubavi i mira, sjećanja na toplinu i ljubav, mirise i okuse od kojih se oblikuju sjećanja.
Kruh je simbol
Neki tvrde da se ne može živjeti samo od kruha, a neki jedu tuđi kruh; neki žive samo na kruhu i vodi, netko je dobar kao kruh i otkida kruh od svijih ustiju da bi ga dao drugome; neki jedu težak kruh, a neki traže kruha nad pogačom… Možda ćete, dok pokušavate umijesiti svoj kruh, moći razmisliti i o suhom kruhu, gorkom, onom bez motike, onom sa sedam kora, ili o onoj korici kruha koja nedostaje pa se nude kolači… Kruh, dar božice za drevne Grke, tijelo Kristovo za kršćane, proizvod od ugleda i sastavni dio svakodnevne prehrane, svojom međunarodnom vrijednošću predstavlja simbol čovječanstva, simbol različitosti i zajedništva, vezu s tradicijom i metaforu humanih vrijednosti.
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja