Svake godine ista stvar, posljednjih tjedana prije Božića novčanik nam postaje sve mršaviji, a živci sve tanji. Vjerni tradiciji odlazimo s popisima želja naših najmilijih do prvog trgovinskog centra, zamjenjujemo njihova očekivanja manje ili više korisnim stvarima, dovlačimo naš plijen kući i proglašavamo ga darom. Često se pritom ne osjećamo dobro. Jer što razlikuje neki predmet kojeg si – barem odrasli – mogu kupiti tijekom cijele godine, od dara? Što je to što zaista i velike i male čini sretnima?
Zašto uopće darivamo?
Dobrovoljno darivanje i dijeljenje prastari je oblik ponašanja, koji se razvio iz osvajanja partnera i njegova podmlatka. Odricalo se hrane, kako bi se zajednički podigao podmladak i tako osigurao produžetak vrste. S vremenom se iz toga razvilo darivanje strancima, s namjerom stvaranja naklonosti i uspostavljanja veza. Kao i sva iskustva, i ovo je čovjek iskoristio za sebe: darivanje smanjuje agresivnost i jača istinsko povjerenje. Time su se koristili još i naši daleki preci: svojim su bogovima prinosili žrtve ne bi li tako zadobili njihovu naklonost i izbjegli nesreće. Vojvode su u prošlom stoljeću davali graditi raskošne crkve u znak zahvalnosti, ili u vjeri da će Bog uslišiti njihove molbe. A na staroj narodnoj mudrosti, da se darovima ljudi vežu, temelji se cjelokupna današnja reklamna industrija. Tko darujem želi vezati: započeti novu vezu ili održati već postojeću.
Darivanje zadovoljava duboku čovjekovu potrebu, a to je – potreba za zajedništvom. Takva potreba izražena je već kod djece, koja si u dobi od oko pet godina počinju međusobno darivati stvari koje bi rado sama zadržala.
U pravilu se darivanje može uvijek shvatiti kao želja za blizinom. Jer darovima dajemo uvijek više od puke stvari: darovi su materijalizirani osjećaji. No, kakav se osjećaj za partnera materijalizira u paru čarapa i kravati? Darovi nas odaju. Ispod često raskošnih omota prikrivaju se skrivene poruke koje bespoštedno otkrivaju kako procjenjujemo darivanu osobu, kakva nas razmišljanja i osjećaji s njome povezuju.
Kao što svatko dobro zna iz vlastitog žalosnog iskustva, pri darivanju se može učiniti niz pogrešaka. Što je veza između osoba koej se darivaju prisnija, to je opasnost da se povrijede osjećaji veća. Smisao uveseljavanja može biti promašen ako iz dara viri moralna pouka. Ako primjerice roditelji sinu umjesto žarko željene kompjutorske igrice radije daruju tečaj stranih jezika, ili umjesto najnovijih pustolovina Harry Pottera kupe klasične pripovijetke. U ovu kategoriju ubrajaju se i tzv. korisni darovi, koji podsjećaju na svakodnevnicu . poput npr. mikrovalne pećnice koja podsjeća na željene tople obroke ili bušilice koja govori kako konačno treba izbušiti rupe za svjetiljke u stanu. Komplet lonaca koji poručuju odrasloj kćeri kako je vrijeme da konačno nauči kuhati, također ne dolazi baš od srca. Pravi darovi ne bi trebali služiti izražavanju vlastitih očekivanja niti biti povezani s obvezama.
Darivajući svoju djecu roditelji ponekad ispunjavaju vlastite želje: kao npr. kad očevi kupuju sinovima željeznicu kojom se onda sami igraju ili kad majke kćeri kupe skupu, ručno izrađenu porculansku lutku o kojoj same sanjaju od djetinjstva. Niti to nije smisao darivanja. Konačno, luksuzni darovi mogu obvezivati na vječnu zahvalnost ili čak poniziti.
Najbolji preduvjet za uspješan dar je uživanje u razveseljavanju drugih. Iz pospisa s darovima koji se naprosto moraju kupiti, nikada se neće izroditi lijepi, osobno dar. A umijeće darivanja leži upravo u tome da se dar ispuni vlastitim udjelom i značajem. Roditelji će pri nespretni crtež svog djeteta prihvatiti s oduševljenjem. Jednako će se veseliti stolu za doručak, kojeg su djeca mogla postaviti samo pod pretpostavkom da se odreknu dugog spavanja.
Koliko je dovoljno?
Ni u kojem slučaju se naš osobni odnos s našim najbližima ne može regulirati putem skupih darova. Isto vrijedi i za dogovore tipa “nećemo se darivati”. To nema veze sa smislom darivanja jer je darivanje dobrovoljno.
Darivanje je nažalost danas mnogim ljudima postalo teret. Ništa im ne pada na pamet, bezvoljno jure kroz trgovačke centre, a kad su njihova djeca u pitanju, sve teže im je reći “ne”. Pritom je za dječji razvoj važno osjetiti čežnju. Ograničenost je antropološka činjenica s kojom moramo izaći na kraj. Nisu samo materijalni resursi ograničeni, i samom životu jednom dolazi kraj. Upravo je zato spoznaja da će uvijek biti stvari koje nećemo moći imati, iskustvo od životne važnosti za našu djecu, koje im ne smijemo uskratiti.
Istodobno većina ljudi ubraja želje i darove u najljepše doživljaje iz djetinjstva. Zašto? Zato jer su na taj način spoznali naklonost, ljubav i priznanje. Upravo tu ljubav i priznanje moramo pokazati djeci, a ne na darivanje gledati kao na obvezu. Od činjenice da si čak i roditelji daju sve manje truda oko darivanja profitiraju posebno online službe – one na internetu nude stranice na kojima djeca mogu sastaviti elektronske popise sa željama. Roditelji se o tome automatski obavještavaju i uz navođenje broja kreditne kartice i adrese isporuke, do darova ih dijeli samo jedan klik mišem.
Ipak, glavni čimbenici stresa nisu niti prevelike dječje želje niti neizgovorena partnerova očekivanja. Čak niti slalom kroz trgovačke centre ne čini darivanje toliko napornim. Za pravi stres odgovoran je vremenski čimbenik. Pomanjkanje spremnosti da se u osobu koju se žali darivati uloži vrijeme i ideje. I to ne samo nekoliko dana prije blagdana. Vrijeme, dakle, ono što danas dobiva na vrijednosti, ne može se kupiti u trgovačkom centru.
Davanje i primanje
Darovi stvaraju napetost između dvoje ljudi. Od začetka ideje do predavanja dara, u zraku lebdi napetost: kako će ona/on sada reagirati? Je li moj odabir bio dobar? No tko tijekom cijele godine budno prati svoje najmilije i zatim uz malo mašte i istančanog osjećaja donese odluku, teško da će pogriješiti. Darovati pepeljaru prijateljici koja namjerava prestati pušiti je netaktično. Naprotiv, jedan dan pun ugodnih iznenađenja ni njoj, kao majci pod stresom, mogao signalizirati: “Znam što sada trebaš”.
Umoran muškarac, koji već ima sve, sigurno će se veseliti ako mu partnerica daruje kupku uz svjetlo svijeća, šampanjac i slastice. A žena koja cijele dane provodi kod kuće s bebom sigurno će se više veseliti zajedničkom vikendu, samo s partnerom, bez djeteta, nego novom, skupocjenom parfemu. Ako je dar dobro pogođen, neće se veseliti samo darivani. U uspješnom činu darivanja oboje sudionika otkriva priznanje. Pritom je glavno mjerilo blistavo lice.
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja, ravnateljica Dječjeg vrtića “Bajka” u Zagrebu
