Svaki ljudski odnos živi od dobre volje, susretljivosti i ljubaznosti, koje obje strane svakodnevno ulažu u njega. U mnogim životnim prilikama i odnosima učimo biti bolji, napredovati. Svaka je ljubav posebna, drugačija jer ovisi o čovjeku koji joj je predmet, cilj, polazište i kraj. Uvijek netko voli premalo, a netko previše, netko prerano, a netko prekasno. Svaka ljubav počinje u glavi, a znanstvenici čak tvrde da su otkrili područje u mozgu odgovorno za duboke osjećaje ljubavi. Ljubav je također odnos, aktivnost, snaga duše, i moguća je samo ako dvoje ljudi komunicira međusobno. Jer nitko za tu ljubav neće saznati, ako naše ljubavne poruke ne nađu put do onoga drugoga.
O ljubavi je svašta i puno pisano, ali izraziti ljubav, što se događa u nečijem oku i srcu kad ugleda drago lice, teško je pretočiti u riječi ili prenijeti na papir. Ljudi sve manje govore o ljubavi, možda zato što se boje, možda zato što je nisu doživjeli, možda zato što su se razočarali, ali najviše zato što u današnjem govoru sve više nedostaje riječi da bi o njoj govorili, mnoge smo riječi i izraze zaboravili. Svatko od nas ima vlastiti jezik kojim nastoji poslati poruku ljubavi, riječi u toj osobitoj prigodi imaju drugačija značenja, a često se u njima traže skrivena značenja. Kada čitamo izjave u ljubavnim romanima, ili ljubavne pjesme, želimo da i nas netko tako voli, zbog nas samih, ma koliko bili nesavršeni. Mi od ljubavi obično vidimo njezinu mirniju, jednoličnu, strogo cenzuriranu stranu, a ta dosadna slika nije ni sjena prave, velike ljubavi. O velikoj idealiziranoj ljubavi sanjamo, a što možemo učiniti kada smo budni? O onom što vrije u duši, nekima je lakše napisati. Na Valentinovo je mnogo toga dopušteno, pa i osobi koju potajno volite otkriti svoje osjećaje, a onoj osobi s kojom jeste, malim znakom pokazati koliko vam znači njezina ili njegova blizina. Prigodno o Valentinovu svi poželimo i dozu stare, dobre romantike i nježnosti, pa zašto ne bismo i mi uzeli papir u ruke i svoje osjećaje pokušali pretvoriti u riječi?
Nekada…
Navodno su se u starom Rimu 14. veljače održavale svetkovine u čast Junone, Jupiterove žene i zaštitnice braka, božice plodnosti, zaštitnice žena i bračnog ognjišta. Djevojke su tog dana pisale ljubavna pisma, koja bi stavljale u vaze u Junoninim hramovima, a mladići bi ih uzimali i zatim pokušavali pronaći osobu koja je napisala pismo koje su izvukli. Imali su za to godinu dana, a kad bi pronašli “pravu”, vjerovali su da ih je sudbina, tj. božica Junona, spojila. Možda još od tog vremena potječe običaj da se za Valentinovo pišu ljubavna pisma i ljubavne poruke, često anonimne.
Prvu čestitku za Valentinovo uputio je svojoj ženi 1415. godine Charles, vojvoda od Orelansa, dok je bio zatočen u Toweru. Otada su čestitke bile sve određenije i raskošnije, neke su bile natopljene u ljubavnom napitku, a najčešće je slikan anđelčić s lukom, koji odapinje ljubavne strelice, mali Kupido.
Čestitke su svijet osvajale istim putem kao i Santa Claus, od Engleske preko Sjeverne Amerike i njezinih tržišta. Za one koji baš nisu bili vješti s riječima i nisu se u tome snalazili, 1797. godine tiskan je u Britaniji “Valentinovski podsjetnik za mladiće”, s objavljenim sentimentalnim porukama i stihovima, i postao je pravi hit. Poslije su tiskari tiskali i čestitke s već gotovim prigodnim tekstovima, a kako su valentinovske čestitke često bile anonimne, i stihovi su katkad bili vrlo izražajni. S vremenom je čestitaka bilo sve više.
Čokoladni bomboni se pojedu, ruža uvene, ali pisana poruka ljubavi, na biranom papiru, pisana vlastitom rukom, nešto je čemu se možemo mnogo puta vraćati i ponovo osjetiti toplinu koju nam donosi. Zato je nekada posebnu čar imala pisana poruka, izjava ljubavi. Pisali su ih romantični, nježni, zaljubljeni, čeznutljivi, strasni… Najčešće je počinjala s “ljubavi moja”, “najdraža”, “jedini”, “voljeni”, a zatim su slijedili iskreni pokušaji da se osjećaji pretoče u prozu ili liriku. Mnogi su tekstovi takvih pisama postali književni klasici, vječni tekstovi koje s užitkom čitamo, mnoga su ljubavna pisma kao zbirke preživjele stoljeća i danas su mnogima inspiracija. Čuvalo ih se u tajnim pretincima, vezalo najljepšim vrpcama, spremalo u spomenare. Često su na kraju života pisma bila sjećanje na mladost i najtrajniju ljudsku vrijednost – ljubav.
Ako su ljubavna pisma nekada donosila toliko topline, zašto i mi danas ne bismo pokušali, osim čitati, razmišljati ili okusiti, o ljubavi i pisati, kao dokaz da nismo sasvim otuđeni, da još znamo i da nismo zaboravili ni lijepe osjećaje ni pisanje.
Danas…
Valentinovo, kao praznik zaljubljnih, može biti izražen na više načina i baš ga ta višeznačnost uvrštava u simbole našeg doba. Vremena su se promijenila, ljudi i njihovi osjećaji malo – kada je ljubav u pitanju ne bi ni bile poželjne velike promjene. Možda dugačka ljubavna pisma pripadaju prošlosti. Ljubavni osjećaji na daljinu danas se prenose tisuću puta brže i modernije. Valentinovo će se, osim po izlozima, vidjeti i na stranicama interneta. Dovoljno će biti da u neku od internetskih tražilica upišete ključne riječi “valentine cards”, pa da se na monitoru pojave stotine naslova internetskih stranica preko kojih možete poslati elektroničke izjave ljubavi i prigodne čestitke, pa čak i balone ili bukete cvijeća. Mnogi će se odlučiti baš za takve cyber ljubavne izjave jer je mnogo jednostavnije – dovoljno je nekoliko pritisaka na tipku miša i e-mail adresa voljenoga ili voljene. Poruke će putem elektroničke pošte letjeti svijetom. Onima bliže, poruku svojeg srca poslat ćemo putem mobitela.
Bilo kako bilo, i današnjem svijetu Valentinovo očito treba. Iako bi Valentinovo trebalo biti svaki dan, 14. veljače svi ćemo se truditi biti osobito nježni ili darežljivi prema onima koje volimo, čak i ako nam pomalo kičasti komercijalni simboli idu na živce. Bit ćemo dobre volje, sada, gotovo na pragu proljeća, kada se sve budi i sve što ljubav pruža, ljubav i prima. U takvom raspoloženju pošaljite svoju najljepšu ljubavnu poruku!
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja
