U narodnim običajima vezanima za blagdane, ali i u svim drugim aspektima života odraslih, djeca su imala svoje mjesto i svoje uloge. Odrasli su nastojali prenijeti svoje običaje na djecu “s koljena na koljeno” i tako ih sačuvati. Djeca su bila nastavljači običaja i kulture kraja u kojem su živjela i bila odgajana u duhu tih običaja. Na taj način uključivala su se u svijet odraslih, oponašala ih i usvajala kulturu svojeg naroda.
U vrijeme dočašća, kao i odrasli, i djeca su imala mnogo zadataka u okviru običaja vezanih za simboliku pojedinog blagdana. Česte su bile ophodnje selom od kuće do kuće, u kojima su se djeca preoblačila, glumila, pjevala i donosila želje za plodnom, zdravom i sretnom novom godinom. Kako se gotovo u svim krajevima vjerovalo da će ženska osoba, ako se pojavi ujutro kao prvi čestitar, donijeti zlo i nesreću, u takvim ophodnjama sudjelovali su samo dječaci.
Dan Svete Barbare – 4. prosinca
Na taj dan u slavonskim selima, oko Zagreba, ali slično i u drugim krajevima, dječaci su rano ujutro išli u “položaje”, čestitare. U kući bi jedan sjeo na stolicu i promeškoljio se (da bi kokoši izlegle piliće) ili bi sjedio mirno (kako bi kokoši tako sjedile na jajima), domaćica bi ih posipala žitom i kukuruzom i darivala sitnim darovima, a dječaci bi otpjevali prigodne pjesmice.
Blagdan Svetog Nikole – 6. prosinca
Iako je to bio dječji dan, djeca nisu imala neke posebne zadatke. Razlog tomu vjerojatno je to što je taj blagdan prihvaćen pod utjecajem zapadne kulture, te se u našem narodu proširio u novijoj povijesti, i ne baš jednako u svim našim krajevima. U očekivanju dolaska sv. Nikole, djeca su trebala očistiti svoje čizmice i staviti ih u prozor, kako bi ih sv. Nikola darivao. Male darove stavljali bi, naravno, roditelji, a uz njih obvezna je bila i šiba, kao opomena zločestoj djeci. Odrasli bi se preoblačili u sv. Nikolu i Krampusa i posjećivali navečer kuće s malom djecom, u dogovoru s njihovim roditeljima. Djeca su tada odgovarala na razna pitanja sv. Nikole, npr. jesu li bila dobra, slušaju li roditelje, idu li u crkvu, čime se cijelim obredom provlače i odgojni elementi. Krampus bi bio spreman zgrabiti i odnijeti djecu koja ne znaju odgovore na pitanja, a sv. Nikola bi ga uvijek zaustavio i pohvaljivao djecu, uz dijelenje darova.
Blagdan Svete Lucije – 13. prosinca
Ovaj dan u Dalmaciji i jednom dijelu Slavonije imao je značenje dječjeg dana, kao drugdje sv. Nikola. Djeca bi tada objesila čarape u očekivanju bombona, smokava, oraha i badema, a poneko zločestije dijete dobilo bi i šibu. U ostalim krajevima, u kojima je bio prihvaćen sv. Nikola, taj dan djeci baš i nije bio ugodan. Odrasli bi se trudili ogrnuti plahtama i s izrezanim i osvijetljenim tikvama noću strašili djecu. Ponekad su takve tikve stavljali djeci u prozore, a djeca su se uvijek jako plašila. Nešto stariji dječaci, mladići, znali su tako obilaziti selo, nisiti tako priređene tikve i pjevati pjesmice.
Badnjak i Božić – 24. i 25. prosinca
Djeci je to bio najdraži blagdan i s velikim su ga nestrpljenjem očekivali. Tijekom Badanjaka djeca su se igrala ili pomagala roditeljima u posljednjim pripremama za blagdan. Navečer je cijela obitelj večerala zajedno, a nakon toga djeca su se veselo igrala ispod stola na slami, gdje su često i zaspala. Nešto starija djeca išla su s roditeljima na polnoćku, a posebno su ih veselile baklje koje su tada nosili sve do crkve. Ujutro, na Božić, nekoliko dječaka, tzv. betlehemara, obilazila je kuće noseći štalicu (koju su često sami izradili, da bude što vjerniji prikaz Isusova rođenja) i pjevajući prigodne pjesme. Po kućama su ih tada darivali.
Blagdan nevine dječice – 28. prosinca
Neobičan je blagdan, odnosi se na dan kada je kralj Herod dao ubiti dvije tisuće djece u dobi do dvije godine tražeći Isusa. Taj se dan u našem narodu zove još i dan drobne dječice, herodeševo, šibarjevo. Ovaj posljednji naziv povezan je uz neobičan običaj, kada se svi, a posebno djeca, udaraju šibama ili korbačem, s uvjerenjem da će zdravlje, snaga i spretnost prijeći na onog koga se tuče. Zločestija djeca tada “izvuku” malo više šibanja, a usput im se spominju i njihovi grijesi.
Stara i Nova godina – 31. prosinca i 1. siječnja
Nova godina, tj. prijelaz iz stare u novu godinu skromnije se obilježavao nego Božić, a nije bilo niti nekih posebnih običaja u kojima bi sudjelovala djeca. Jedini običaj u kojemu su sudjelovali dječaci jesu čestitari, koji bi pjesmama i govorima čestitali domaćinu novo ljeto. Ponegdje su pjevali ispred prozora, pa onda čekali da ih daruju.
Sveta tri kralja – 6. siječnja
Na taj dan bio je raširen i posebno njegovan običaj da tri dječaka, “zvjezdara”, koja su predstavljala Baltazara, Melkiora i Gašpara, obilaze kuće. Za to obilaženje posebna se pozornost povećivala odijevanju, rekvizitima i izvedbi običaja. Dječaci su se najčešće oblačili u bijelo svečano ruho ili svečanu nošnju toga kraja, a na glavama su nosili zlatne krune posebno napravljene za tu prigodu. Jedan od njih nosio je zvijezdu (po kojoj su ih i nazvali zvjezdarima), koja je simbolizirala zvijezdu što je tri mudraca dovela do Betlehema i jaslica s Isusom. Izrađivali su je do raznobojnog papira, pričvrstili na sito, a često se u sito stavljala i svijeća. Prije ophodnje pomno su podijelili i uloge, pazeći da zvjezdanoša bude onaj koji lijepo pjeva i zna razgovarati, jer je o tome ovisilo i koliko će darova dobiti. Obilazili su kuće i pjevali, a ukućani su ih darivali. Katkad im se znao pridružiti i četvrti dječak, koji je nosio košaru ili torbu za darove. Dobivene darove poslije su podijelili među sobom.
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja, ravnateljica Dječjeg vrtića “Bajka” u Zagrebu
