Halloween je noć uoči Dana mrtvih, slavi se najviše u Irskoj, SAD-u, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, a odgovara katoličkom blagdanu Svih svetih. Njegovi su korijeni u keltskim običajima i svetkovini završetka ljeta. Kelti su 31. listopada smatrali krajem ljeta i krajem godine, a 1. studenog započinjalo je zimsko doba. Tada su dani sve kraći, postaje sve hladnije i noći su sve duže. Zato su noć prije keltski svećenici (druidi) palili vatre da bi prestrašili i otjerali zle duhove, a bogu smrti prinosili su i žrtve, kako bi ga udobrovoljili i tako osigurali da se nakon zime ponovno vrati sunce. Vjerovali su tada da se te noći vraćaju duhovi i onih koji su umrli tijekom godine, kako bi zaposjeli nečije tijelo. Zato su odijevali strašne maske, zaogrtali se ogrtačima i pravili buku tjerajući duhove.
Kada se kršćanstvo proširilo Europom, Crkva je nametala svoje stavove, pa je Halloween postao konfuzna mješavina prijašnje keltske tradicije i kršćanskih običaja i vjerovanja.
U 7. stoljeću papa Bonifacije IV. uveo je dan Svih svetih, dan kada su se slavili sveti i mrtvi, umjesto poganskog običaja slavljenja smrti. Tada je Crkva zabranila taj keltski običaj, a kao dan Svih svetih papa je odredio 13. svibnja. No godine 834. Grgur IV. premjestio je taj dan u kalendaru na 1. studenoga. Tako je 31. listopad postao “dan prije Svih svetih”, tj. All Hallows Ewen – Halloween.
Sama riječ Halloween u engleskom zapravo znači “večer uoči Svih svetih” ili “predvečerje Svih svetih”.
I u srednjem vijeku kršćanstvo je preuzimalo pretkršćanske običaje, praznike i blagdane, pa se u Europi više od tisuću godina obilježava Dušni dan. Na taj dan i u našim je narodnim običajima bio pastirski blagdan. Običaji su ostali, nešto promijenjeni, ali još uvijek u skladu s narodnim vjerovanjima da se tu noć dižu duhovi mrtvih iz grobova i lutaju svijetom, kako bi se vratili u svijet živih. U strahu od njih ljudi su ispred vrata ostavljali darove – voće i orahe ne bi li ih udobrovoljili, a da bi se od duhova obranili, maskirali su se sami u demone, crnili lica ugljenom i nosili maske. Da bi zaštitili kuće, palili su lojanice u izdubljenim bundevama.
U Ameriku je taj običaj, sa svim folklorom koji ga prati (zastrašujuće maske, osvijetljena repa ili bundeva, sijanje straha…) stigao tek oko 1848. godine. Prenijeli su ga irski emigranti, zajedno s bundevom, iako su njezinu koru rezbarili i Indijanci.
Simboli
Simboli su tog običaja i te noći izrezbarene bundeve, svijeće, vještice, crne mačke, zastrašujuće maske, šišmiši, sove i druge noćne životinje. No odakle bundeva u toj svetkovini? Došla je iz irske legende, koja kaže da je davnih dana pijanac Jack nasamario samoga vraga i natjerao ga da se popne na drvo, a onda na drvo urezao križ, pa se vrag nije mogao spustiti. Na kraju ga je Jack ipak pustio, ali pod uvjetom da ga ne odvede u pakao (iako mu je prethodno prodao dušu). Kad je umro, Jack nije pušten u raj jer se dogovarao s vragom, a ni u pakao jer je prevario vraga, njegova poglavara! Vrag ga je poslao natrag u mrak, a da ga se riješi, dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio je u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući, luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O’Lantern (Jack Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova živih i mrtvih.
Irci su po dolasku u Ameriku ubrzo otkrili da je bundeva jeftinija i efektnija od repe, pa su je počeli rezbariti i u njoj držati upaljene svijeće. Taj se običaj, zbog svoje praktičnosti i dekorativnosti ubrzo proširio ne samo na Ameriku, već po cijeloj Europi.
Vještice su sastavni i nezaobilazni dio tog običaja zbog vjerovanja da su sljedbenice starih religija još iz vremena davno prije pojave kršćanstva, te da slave poganske bogove Grka i Kelta. Za vještice je Halloween svetkovina mrtvih i kraj i početak vještičje godine, a označava i umiranje prirode povezano s početkom zime. Vještice su vjerovale da je noć 31. listopada vrijeme kad je veo koji razdvaja svijet mrtvih od svijeta živih najtanji, kada duhovi umrlih dolaze i hodaju po zemlji. Crne mačke nezaobilazne su zato što se vjerovalo da su one reinkanirana bića s mogućnošću predviđanja budućnosti, a u srednjem vijeku vjerovalo se da se i vještice mogu pretvoriti u crnu mačku.
Šišmiši, sove i druge noćne životinje vrlo su popularne i danas. Vjerovalo se da ta noćna stvorenja mogu komunicirati s dušama mrtvih.
Noć vještica
Halloween je keltski običaj, koji je postao omiljena zabava, posebno u Americi. Zbog specifičnih likova koji vladaju te noći i golemih kreativnih potencijala koje skriva u sebi, bio je zanimljivi i filmskoj industriji, pa je John Carpenter 1978. godine snimio i kultni horror film “Halloween”. Kad je došao do naših kinodistributera, preimenovan je u “Noć vještica”. I tu počinju sve nevolje s proslavom te noći kod nas. Prije se i nije spominjala Noć vještica kao neki poseban dan, ali se i u našem narodu upravo toga dana, nekako tradicionalno, na razne načine obilježavala vještičja noć. Bundeve su plaćale glavom i postajale medij preko kojega se obični smrtnik izrugivao silama tame. U drugoj polovini prošlog stoljeća običaj je zamro, zaboravili smo ga, odbacili, osobito u gradovima. Čini se da je tada, kao i sada, otpor prema takvoj zabavi najvećim dijelom rezultat potpunog neznanja o podrijetlu i značenju tog običaja, rezultat otpora prema “tuđim” običajima i desetljećima dugog izoliranja i zabranjivanja raznih narodnih i vjerskih običaja.
No koga danas zanima prošlost? Noć vještica još je jedan od običaja koje smo tako uspješno u posljednje vrijeme uvezli sa Zapada i više se nitko ne čudi vješticama, kosturima i duhovima koji večer prije Svih svetih tumaraju ulicama. Veseljaci puštaju mašti na volju i u mislima putuju u davna vremena, kada se doista vjerovalo da Halloween pruža jedinstvenu priliku za susret s duhovima. Ta je noć idealna za šaljive, stravične, otkvačene i maštovite maske i kostime, pa će te noći oživjeti vještice, drakule, vampiri, vilenjaci, duhovi i kosturi. Tako se Halloween pretvorio u pučku feštu, zabavnu, dekorativnu i dobru priliku za druženje, kojoj se najviše vesele mladi i djeca.
Mladi će uživati u mistici mračnih, maglovitih ulica u kojima se s prozora i iz izloga krevelje velika bezuba usta, rupe za oči i trokutasti nos osvijetljeni plamenom svijeće, u društvu će se birati najstrašnija maska, pit će se “vještičja pića” i sve će biti istodobno i strašno i zabavno. Za većinu to je tek šaljiv običaj bez ikakvog drugog značenja.
A djeca, smiju li se i naša djeca veseliti toj noći? Naša djeca u vrtićima ne obilježavaju Noć vještica. Umjesto toga organiziraju se potkraj listopada i u studenom jesenske svečanosti, gdje djeca pozdravljaju jesen i njezine plodove. I tu je obvezno nazočna izrezbarena bundeva s upaljenom svijećom i ples oko nje. Samo izostane kostimiranje u strašne kostime i igre straha, ali se djeca ipak kostimiraju u jesen rabeći suho lišće i razne jesenske plodove.
Ipak, Noć vještica mogla bi biti idealna prilika za poticanje kreativnosti djece jer pruža beskrajne mogućnosti za igru i zabavu. Oblačenje i maskiranje u horror-junake, igre svjetla i tame, izbor najbolje maske ili najvještice, rezbarenje bundeva, pripremanje jela i kolača od njih, slušanje strašnih priča bez daha, otvorenih usta i srca koja lupaju sto na sat…
To je i odlična prilika da se potakne razgovor i poigra s inače potisnutim strahovima i temama, kao što su smrt i strah od smrti. To je prilika da se djeca igraju sa svojim strahovima, svladavaju svoje bojazni, upoznaju se sa strahovima i granicama svoje hrabrosti – a u grupi je uvijek nekako lakše svladati i osloboditi se vlastitog straha od mraka i likova koji se noću skrivaju ispod kreveta.
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja
