“Zašto ja, ja i uvijek samo ja?”, buni se Petra, “Zašto jednom i Filip ne dođe na red?”. Roditelji se čude: “Pa Filip je još mali, a ti ćeš to učiniti bolje”. Petra je “velika” i tako ostaje “zauvijek” i kad Filip jednog dana poraste. On je samo dvije godine mlađi, ali u obitelji ostaje “mali”, bez obzira kako bio velik i jak. To je njegova uloga, namijenjena mu iz jednog razloga – on je drugo dijete u obitelji.
Što je zapravo “uloga”?
Pojam je uzet iz kazališnog svijeta, gdje glumac u suradnji s drugim glumcima ostvaruje različite likove u nekoj predstavi. Nakon toga, on “svlači” ulogu i postaje opet on “sam”. Dok glumac u kazalištu glumi svoju ulogu, čovjek u svakodnevnom životu svoju ulogu živi i to je bitna razlika.
U svijetu odraslih svaki čovjek nalazi se u različitim ulogama, tako je primjerice odrastao muškarac istodobno i suprug i otac i radnik. Žena je istodobno u ulozi majke, supruge, domaćice, radnice, susjede, kćeri itd. Djeca nisu samo sinovi i kćeri, već su i braća i sestre, učenici i studenti, prijatelji u igri i druženju s vršnjacima, unuci svojim bakama i djedovima itd.
Sredina u kojoj se živi nameće određena očekivanja i zahtjeve kojima nastojimo udovoljiti, već prema ulozi, a da toga često nismo svjesni. Iako očekivanja sredine postoje, treba naglasiti da od same osobe u velikoj mjeri ovisi koje će uloge preuzeti, kako će ih ispuniti te na taj način vlastitim ponašanjem odrediti svoj položaj.
Otac, majka, najstarije, srednje i najmlađe dijete – rijetko tko razmišlja o tome da su s tim položajem unutar obitelji povezana i očekivanja ostalih članova obitelji.
Kako se uloge “dodjeljuju”
Uloge nastaju ubrzo nakon rođenja kao rezultat međusobnog djelovanja djetetovih osobina i reakcija roditelja na njih. Ako je primjerice beba mirna, opuštena, roditelji će na nju reagirati drugačije nego na živahnu i temperamentnu bebu. Gracilno i krhko dijete grli se drugačije od “čvrstog” djeteta. Tako već u prvim mjesecima djetetovog života roditelji nude određeni prostor u koji se u nekim situacijama dijete može povući. “Gluma” počinje već vrlo rano, čim dijete primijeti da nekim svojim ponašanjem u roditelja i braće izaziva određene reakcije – bilo da mu odgovaramo osmijehom na njegov osmijeh ili ga tješimo kad plače. Svako dijete u početku slijedi očekivanja svojih roditelja i svim silama se trudi zadovoljiti ih, iako to uvijek tako ne izgleda. Ponekad se dijete i otvoreno pobuni. Zašto bi primjerice Luka morao biti najbolji u razredu jer je to i njegov otac bio, ili zašto bi Maja ostala “sanjalica”, samo zato što je neko vrijeme sporije reagirala nego što su roditelji od nje očekivali.
Kada trogodišnji Marko skače veselo po kući praveći različite grimase, moglo bi se pomisliti da je dobre volje, ali naprotiv, on to obično radi kad je umoran, neraspoložen, kad mu nešto ne ide od ruke, ili mu se nešto zabrani ili osjeća da su mlađi brat ili sestra opet u prvom planu. Najčešće se to događa upravo kad se bratu ili sestri pokazuje nešto više pozornosti, Marko počinje sa svojom ulogom klauna.
Zašto to Marko izvodi? Prije svega želi privući pozornost okoline, a čini to na “zabavan” način. Naročito ustraje na svojoj ulozi onda kada primijeti da su odrasli nečim zaposleni ili ljuti,. To je Markovo lukavstvo, njegova razoražavajuća taktika kojom provocira, ali ne izaziva ljutnju, već smijeh.
Svuda oko sebe nalazimo različite uloge, koje ponekad i “izluđuju”, kao što je “uloga štrebera” ili “sveznalice”, koja svakom loncu mora biti poklopac i uvijek dokazivati svoju nemoć. Ili pak “plačljivica”, koja onemogućuje bilo kakav razgovor. Uloga vječnog nesretnika, “žrtvenog janjca” ima za cilj izazivati samilost. U svakom slučaju, bilo o kakvoj ulozi da se radi, ona ima za cilj skrenuti pozornost na “glumca”.
Tko ima svoju ulogu, za druge je predvidiv
Marko ima dvije godine stariju sestru, ona je spretno i brbljavo dijete, puno zna i sve oduševljava svojim “ozbiljnim” pričama i “mudrim” zapažanjima. Do druge godine je bila bez brata, nije morala ni s kim dijeliti svoje roditelje, nije morala “izvoditi spektakle”, bukom ili kreveljenjem dolaziti u središte pozornosti. I ona ponekad zagalami, ali kad Marko glumi klauna, ona ostaje povučena. Pokraj takve “ozbiljne” i “mudre” sestrice, Marko kao mlađi, ali i manje spretan po prirodi, ubrzo shvaća da on može oduševiti onim što ona ne zna, svojom nespretnošću i neozbiljnim ponašanjem. Zato izabire ulogu klauna.
Uloge su korisne, svima “olakšavaju život” jer osiguravaju pozornost okoline i omogućuju da “igranjem uloge”, jednakim ponašanjem u određenim situacijama postajemo predvidljivi svojoj okolini, što olakšava međusobnu komunikaciju. Kada bismo reagirali svaki put drugačije, tada naše reakcije ne bi bilo moguće predvidjeti.
Što još određuje ulogu djeteta?
Na položaj djeteta u obitelji utječe stav koji su roditelji imali prema još nerođenom djetetu. Jesu li ga željeli, planirali ili je bilo iznenađenje ili šok. Danas je sve više djece svjesno željeno i planirano, a to znači da su i bolji početni uvjeti za njihov razvoj jer su prihvaćeni kao voljena djeca. Treba misliti i na neželjenu djecu, koja također imaju pravo biti prihvaćena, voljena i da im roditelji kažu svoje “da”. Istina je da i željeno dijete može opteretiti: roditelji žive u osobitom očekivanju djeteta jer su ga željno čekali, a s roditeljskim željama je često povezan i određeni “program”, o spolu djeteta, ovoj ili onoj nadarenosti, planovima za školovanje i budućnost. Željena djeca nerijetko moraju biti po željama roditelja.
Dijete nije vlasništvo roditelja
Iako je normalno da svaki roditelj ima određene nade i očekivanja u odnosu na svoje dijete, isto je tako za očekivati da je mnogo toga ostalo neispunjeno, nijedno dijete ne može ni uz najveća nastojanja ispuniti sve što roditelji žele. To ne bi smjelo smanjiti roditeljsku ljubav jer dijete nije vlasništvo roditelja s kojim oni mogu raspolagati kako žele. Naprotiv, ono ima svoju osobnost, ono je jedinstvena i nezamjenjiva jednika s vlastitim procesom osobnog razvoja, koji roditeljska očekivanja i planovi ne smiju sputavati, već naprotiv, trebaju podržavati.
Važno je dijete voljeti onakvo kakvo jest, s dobrim i lošim osobinama. Osjećaj da je prihvaćeno onakvo kakvo jest, daje djetetu samopouzdanje i sigurnost koja je trajna i prenosi se i u odraslu dob. Isto tako trajno ostaju i “negativni” osjećaji, koji proizlaze iz ponašanja roditelja. Odbojnost prema bratu ili sestri (makar i protiv vlastite volje), koja je nazočna u odrasloj dobi, može vući korijene iz djetinjstva, kada su roditelji radili neumjesne i ponižavajuće usporedbe s braćom ili sestrama: “Ugledaj se u brata, kad ćeš i ti već jednom biti kao on?”, “Ugledaj se u sestru, ona sve puno bolje zna od tebe”. Slično se ponašaju i nastavnici u školi kad kažu: “Nadam se da ćeš i ti biti tako dobra učenik kao što je bila tvoja sestra”.
Uloga ovisi i o tome koje je dijete po redu u obitelji
- Posljedice za brak
Znanstvenici su otkrili da je ponašanje prema partneru ponekad slično ponašanju prema braći i sestrama. Uočili su da brak između starijeg brata neke sestre i mlađe sestre nekog brata ima dobre izglede. U tim se slučajevima jednostavno prenose neke osnovne značajke ponašanja iz djetinjstva i mladosti u vlastiti brak.
- Odnos prema spolnosti
Poznato je da djeca odrasla u društvu braće i sestara imaju redovito otvoreniji i slobodniji odnos prema spolnosti, nego oni koji su rasli kao jedinci. Jedinci kasnije u braku imaju i poteškoća u tumačenju i shvaćanju ponašanja bračnog partnera, zbog čega dolazi do nesporazuma.
- Teškoće u komuniciranju
Djeca jedinci nerijetko su egocentrična jer njima nedostaje iskustvo da moraju imati obzira prema ravnopravnima s kojim treba dijeliti i s kojima se može puno lijepog doživjeti, a upravo to iskustvo stiče se s braćom i sestrama. Jedinci su prikraćeni za još jedno važno iskustvo: rijetko imaju mogućnost naučiti kako se spontano i prirodno može sukobljavati, svađati i rješavati sukobe. Bračni partneri koji su odrasli kao jedinci svako razilaženje u stavovima i mišljenima doživljavaju kao nešto vrlo žalosno ili čak kobno. Djeca iz velikih obitelji znaju da su tamo gdje ima više djece neizbježne svađe i sukobi. Ne samo da se tu nažalost ništa ne može, nego naprotiv, vrlo je važno jer tako se djeca nauče samoodržavanju, a istodobno i obzirima. Najbolje je da se roditelji što manje miješaju u sukobe djece. “Iskopčam uši”, kaže jedna mama, koja je na svoje uplitanje dobila jednoglasni odgovor: “Ne petljaj se, mi samo ratujemo”. Djeca u međusobnim sukobima uče kako se probijati, ali istodobno i drugima ostavljati prostora, vježbaju se u društvenom ponašanju, i to su prednosti velike obitelji u kojima djeca uče raznovrsne uloge.
Jedinac u obitelji
Roditelji imaju više vremena posvetiti se jednom djetetu. Ako prihvate prijatelje svog djeteta, stvorit će potrebnu ravnotežu i nadoknaditi nedostatak braće i sestara.
- Otvoreni obiteljski život
Bez obzira koliko je za dijete važna bliskost i intimnost u obiteljskom krugu, postoji i opasnost da se začahure u taj krug iz čega kasnije može proizaći i nesigurnost u ophođenju s drugima. Tako nastaje “mamina maza”, “nespretnjaković” u kontaktima s vanjskim svijetom, upravo zato što je kod kuće imao vodeću ulogu kao princ ili princeza. Opasnost je veća ako se u djetetu nalazi nadomjestak za bračnog partnera, ako oca nema ili ako dolazi samo uvečer, umoran, iscrpljen, ljutit, pa se majka sve više okreće djetetu. Tako samo produbljuje jaz između sebe i partnera i pojačava bračne napetosti. Treba otvoriti obiteljski krug, posebno vršnjacima djeteta, prijateljima, bratićima, sestričnama jer oni služe gotovo kao braća. Prijateljstva koja zbližavaju dječake i djevojčice kasnije olakšavaju prijelaz u svijet odraslih.
Može li uloga biti štetna?
Uloga nije štetna ako je usklađena s osobnošću onoga koji ju nosi i u većini slučajeva donosi više radosti i zadovoljstva nego teškoća. Tako kod odraslih, ali i kod djece. Kada ne postoji usklađenost između naše uloge i onoga što drugi od nas očekuju, može doći do nesporazuma s okolinom, ali i konflikta u nama samima.
Svatko ima pravo na različite uloge
Roditelj koji pozorno promatra svoje dijete primjećuje da ono ima više uloga, u vrtiću jednu, kod kuće drugu, u susjedstvu treću. Neko dijete u vrtiću može biti pažljivo, mirno, dobro i susretljivo, a kod kuće neobuzdano i buntovno, ili obrnuto.
Uloge su promjenjive
Na to treba obratiti najveću pozornost. Djetetu treba pomoći da promijeni svoju ulogu kad za to osjeća potrebu. To je jako važno za njegov razvoj i zato ne treba zadržavati dijete u već poznatoj i priznatoj ulozi (jednom klaun – zauvijek klaun). Treba voditi računa o tome da je život u obitelji neprekidan proces i promjena i da uloge iz djetinjstva ne traju vječno, nego su promjenjive. Ponekad se događa da dijete u cijelosti sasvim iznenada odustane od svoje uloge, obično u doba korijenitih promjena oko njega, npr. ako mu se rodi brat ili sestra ili ako krene u vrtić ili školu. U tim okolnostima roditelji trebaju biti posebno pažljivi prema djeci. Kada primijete da dijete mijenja ulogu, treba podržati njegovo novo ponašanje. Ako nam dosadašnji “nepromišljeni nasilnik” nježno priđe s prijateljskom gestom, treba odgovoriti na taj nježni dodir nježnošću, a ne snažnom gestom kakva je odgovarala ranijoj ulozi.
Autorica teksta: Mr. sc. Mirjana Šprajc Bilen, psihologinja i psihoterapeutkinja
