Za razliku od većine dragocjenih stvari, bebe ne dobivamo s uputama za “uporabu”. Iako su na neki način začuđujuće čvrste, one su ipak jako nježne.
Rano djetinjstvo je najkritičnije i najranjivije razdoblje u razvoju svakog djeteta. Istraživanja su pokazala da se u prvih nekoliko godina života stvaraju temelji za djetetov emocionalni i intelektualni razvoj. Djeca koja ne dobiju ljubav i njegu, vjerojatno će u razvoju, kao i u odrasloj dobi imati emocionalne poteškoće, ma koliko se trudili da kasnije nadoknade izgubljeno. Uloga roditelja u ovom razdoblju neizmjerno je važna. Način na koji roditelj brine o djetetu ima značajan utjecaj na razvoj djeteta. Djeca nisu samo proizvod genetskog nasljeđa, već se i mnoge biološki određene osobine iskazuju ovisno o nizu događaja i utjecaja iz djetetove okoline, uključujući one u stanicama, tijelu te socijalnom okruženju. Priroda s jedne strane i odgoj s druge tako djeluju zajedno.
Unatoč dokazima o važnosti ranih godina, neka istraživanja upućuju na to da su kasnija iskustva jednako važna u oblikovanju djetetove ličnosti te da vršnjaci, a ne roditelji, vrše najveći utjecaj. No iako su odnosi s vršnjacima važni, oni se grade na temelju odnosa koji je dijete izgradilo s roditeljima. Djeca koja nisu imala njegujuće odrasle, koji su se adekvatno brinuli o njima, imaju problema već i sa stvaranjem prijateljstava, a kamo li s razrješavanjem poteškoća i sukoba.
Pokazalo se da već u dobi od šest mjeseci majčina usklađenost s dojenčetom počinje ga učiti koja su emocionalna stanja prihvatljiva za druge ljude. Majčini strahovi, želje, osjećaj srama i vlastite fantazije postaju važne te određuju koji aspekti djetetove ličnosti će se poticati i razvijati, a koji će se potiskivati i nestati.
Majka koja odobrava i potiče samo određeni dio djetetovog unutarnjeg života – koja vrednuje primjerice samo njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost, a ne i pasivnost, ili koja obraća pozornost na dijete samo kada se ono osjeća loše, a ne i kada se osjeća dobro – pokazuje djetetu koji dio sebe “treba” pokazivati u međuljudskim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama mu također pokazuje da ga razumije ili ne razumije te je li sigurno svoje osjećaje dijeliti s drugima.
Usklađenost majke i djeteta (tj. stupanj u kojem majka zadovoljava djetetove potrebe) smatra se osnovom za sve aspekte psihološkog razvoja djeteta te utječe na vrstu privrženosti koju dijete razvije prema majci.
Privrženost
Privrženost je, naime, specifični tip socio-emocionalne veze između dojenčeta i skrbnika, najčešće je to majka, koja nastaje tijekom prve godine djetetova života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu i dosljedno odgovaranje na djetetove potrebe.
Postoje dva osnovna tipa privrženosti, koji se mogu razviti između djeteta i majke: sigurna privrženost i nesigurna privrženost. Ukoliko je majka suklađena s dojenčetom i psihološki dostupna (tj. adekvatno reagira na djetetove signale i potrebe, posebice u stresnim situacijama), ona omogućuje djetetu sigurnu bazu na temelju koje ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe, kao i vlastite načine sučeljavanja sa stresom. Kvalitetna briga od strane majke, odnosno skrbnika, omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i prihvaća sebe, a druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blisko. Ova djeca razvijaju sigurnu privrženost prema majci, tj. ona su sigurna u majčinu ljubav te na odvajanje od majke reagiraju s manje straha, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje rješavaju probleme i kasnije imaju bolje vršnjačke odnose. Pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti, što sve rezultira kvalitetnim i bliskim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi. Odrasli koji su formirali sigurnu privrženost u djetinjstvu su sretniji u vezama, doživljavaju svoje partnere kao dobre i povjerljive prijatelje, prihvaćaju ih unatoč njihovim manama i njihove veze duže traju.
Nesigurna privrženost nastaje kao rezultat ranih iskustava s roditeljem koji nedosljedno odgovara na djetetove potrebe za blizinom i psihološkom dostupnošću roditelja. Zbog toga ta djeca doživljavaju roditelja kao nedosljednog, nesigurnog, nepodržavajućeg, a to dovodi do toga da postaju nesigurna, bojažljiva, pokazuju manjak suradnje, izbjegavaju bliske emocionalne veze, a kasnije sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Mogu se razviti u osobe koje su ovisne, čije samopouzdanje i samopoštovanje ovisi o podršci i odobravanju drugih ili će pokazivati strah od intimnosti, osjećati se nelagodno kad su bliski s drugima, ne vjeruju da će im drugi pomoći i razviju tzv. kompulzivnu samodostatnost (svi mi pozajemo ljude koji kažu “Ja sve mogu i znam sam”).
Što možete učiniti kako bi se kod vašeg djeteta razvila sigurna privrženost?
Možete početi s načinom držanja vaše bebe:
- prislonite ju na vas
- pustite ju da leži na vašim prsima
- nosite ju tako da je vaša ruka oko bebina trbuščića, a leđa su joj naslonjena na vaše tijelo
- nosite ju uspravljenu, tako da gleda preko vašeg ramena, dok joj pridržavate glavu
- nosite ju ispruženu na vašim rukama – savršeno za međusobno smiješenje i razgovor
- nosite ju u nosiljci – to je praktičan način da ste blizu svoje bebe, a da pritom imate slobodne ruke, pa možete raditi i druge stvari
- mazite ju i nježno masirajte.
A ovo bebe ne vole:
* kada ih se drži na način da im glava i leđa nemaju oslonac
* kada ih se drži na udaljenosti većoj od duljine ruke – tada se osjećaju nesigurno
- grubosti, kao što su prejaki stisak ili nasilno guranje bočice ili dude u usta
- kada ih se naglo podiže
- vrlo grubu igru
- tresenje – ono može izazvati ozbiljne, trajne povrede ili čak smrt.
Što kada dijete plače?
Plač je jedini način na koji nam beba govori što osjeća ili što joj treba. Nije uvijek lako prepoznati zašto beba plače. Može biti gladna ili umorna. Može joj biti hladno ili joj trebamo promijeniti pelenu. Ponekad se čini da plače bez razloga. Ako ste obavili sve očigledne provjere (npr. je li beba gladna, žedna, treba li promijeniti pelene itd.), a plač ne prestaje, pokušajte sa sljedećim provjerenim tehnikama umirivanja:
- Umotajte dijete u toplu, meku deku. Novorođenčad pokazuje da se voli osjećati udobno i sigurno, kao da je u maternici. Mnogi roditelji su otkrili da je umirujuće kada tako obavijeno dijete drže blizu, posebno kad im čuje otkucaje srca ili kad ga stave u krevetić.
- Hranite bebu polagano i sačekajte da podrigne. Možda neće prestati plakati odmah, no pustite ju da se hrani ako želi, polako će se smiriti kako bude postajala sita.
- Ponudite djetetu dudu.
- Nježno je zagrlite. Ako ste nahranili bebu i promijenili joj pelene, može se dogoditi da joj sad treba samo da ju držite u naručju. Starije dijete se može umiriti tako da vas vidi u prostoriji ili da vam čuje glas, ali male bebe često trebaju blizak fizički kontakt za utjehu.
- Nosite ju na rukama ili u nosiljci.
- Držite vašu bebu na goloj koži, npr. na grudima ili lice uz lice.
- Pomičite bebu laganim pokretima.
- Pjevajte joj ili joj pustite laganu glazbu.
- Povedite ju u šetnju kolicima.
- Provozajte se s bebom u automobilu (ali stavite je u sjedalicu).
Ako ste već pokušali ove mogućnosti i vaše dijete ipak ne prestaje plakati, vratite se natrag i pokušajte ponovno. Većina beba se umori plačući duže vrijeme i uglavnom zaspi.
Dječji plač se razlikuje s obzirom na razlog zbog kojeg dijete plače. Novim roditeljima ponekad može biti teško odgonetnuti što im dijete želi reći – je li gladno, žedno, je li mu hladno, dosadno ili želi dudu? U početku, dok još niste naučili prepoznavati potrebe djeteta, plač vas može jako uznemiriti. No međutim, postupno ćete u prvih nekoliko tjedana naučiti prepoznavati različite oblike plača i kako budete dijete bolje upoznavali, bolje ćete moći zadovoljiti njegove potrebe. U ovom razdoblju nemoguće je pažnjom razmaziti dijete, odnosno kad dijete plače slobodno ga uzmite u ruke, zagrlite, pomazite i otkrijte što mu je potrebno. Time dijete uči da ste tu za njega i osjeća se sigurno, što mu pomaže razviti sigurnu privrženost.
Nekad djeca plaču iz dosade – pobrinite se da ima u blizini igračke koje su mu zanimljive: nekad plaču jer su frustrirani jer nisu dobili što žele ili nešto nije učinjeno po njihovoj volji – organizirajte svoj dom tako da dijete može slobodno i sigurno istraživati okolinu, bez da morate stalno micati stvari i pospremati. Kada dijete želi da nešto bude po njegovoj volji, važno je da sami odlučite hoćete li mu popustiti. Pravilo koje je dobro slijediti je da inzistirate da nešto bude onako kako vi želite jedino u iznimnim situacijama, a ne samo zato što vi volite da se nešto radi na točno određeni način. Ali kad odlučite popustiti, važno je da ostanete dosljedni jer u suprotnom ćete zbuniti dijete, čime se smanjuje mogućnost da će vas poslušati sljedeći put.
Hoću li razmaziti svoje dijete?
Istraživanja su pokazala da roditelji koji se najviše boje da će razmaziti dijete, najčešće i odgoje razmaženu djecu. Time što im treba duže da odgovore, ovi roditelji se naviknu na plač, te se na taj način još više udalje od svoje djece. Ruši se povjerenje djeteta u roditelje, zbog čega dijete brže zaplače i teže ga je umiriti. Takvo dijete će vrlo vjerojatno postati ovisna i nesigurna odrasla osoba.
Istraživanja su također pokazala da što je roditelju duže potrebno da odgovori na djetetov plač, potrebno je i duže vremena da se dijete umiri. Ako je roditelju potrebno više od minute i pol da odgovori na djetetov plač, količina vremena potrebnog da se dijete smiri povećava se za tri, četiri ili nekad i do pedeset puta.
Često se događa da roditelji misle kako je bolje ako dijete spava u odvojenoj sobi jer će se na taj način i oni i dijete više naspavati. Međutim, dijete samo u sobi u prvoj godini života se osjeti usamljeno, prestraši se, osjeća se nesigurno te plače, kako bi zadobilo roditeljsku pažnju i ljubav. Roditelj se u takvim situacijama najčešće ustane, nahrani dijete, koje potom mirno zaspi u roditeljskom krilu. Nakon toga roditelj vrati dijete u krevetić i ode natrag na spavanje u drugu sobu. Dijete spava dok glad i usamljenost ponovno ne prevladaju, a onda se opet rasplače, roditelj se uznemiri i tako prođe noć.
Na ovaj način roditelj se još manje naspava nego da dijete spava u krevetiću pored roditeljskog kreveta. Mnogi roditelji otkrili su da se dijete tako rjeđe budi, pa se na taj način i oni više odmore.
Ukratko, unutarnja logika djeteta glasi nešto poput ovog:”Plačem jer mi je neugodno”, “Spavam jer mi je potreban odmor”, “Tražim da me nosiš jer se na taj način osjećam bolje”, “Želim spavati s tobom jer mi ti daješ osjećaj sigurnosti”.
Dakle, osjećaj sigurnosti, koji je nastao iz odnosa privrženosti između majke (ili oca) i djeteta stvara osnovno povjerenje ili nepovjerenje u odnosima i definira vjerovanje djeteta o tome kako će okolina reagirati na njegove potrebe. Ovaj odnos je temelj na kojem se grade svi daljnji odnosi i kapacitet djeteta da uspostavi pozitivne i harmonične odnose u vezama, u braku, u prijateljstvima.
U sigurnim, empatičnim i brižnim odnosima, djeca uče o bliskosti i suosjećanju, pokazivanju osjećaja, prepoznavanju vlastitih želja i potreba te razvijanju odnosa s vršnjacima i odraslima. Odnosi s figurom privrženosti također uče djecu o tome koja su ponašanja prikladna, a koja nisu. Kako djetetovo ponašanje postaje sve složenije u drugoj godini života, ono počinje učiti pomoću roditeljskog izraza lica, boje glasa, pokreta i izraza koja ponašanja vode do odobravanja ili neodobravanja. Tako dijete razvija osjećaje, želje i sliku o sebi. Emotivni ton i suptilne interakcije u odnosu ključne su za to što smo i što učimo. Odnosi osposobljavaju dijete da nauči razmišljati.
Stoga – u prvoj godini života nikad ne možete dati previše ljubavi! Volite i mazite dijete, brinite o njemu, osluškujte što mu je potrebno… Pratite njegove stvarne potrebe. Budite tu kad vas treba. Kada mu bude dosta interakcije i počne okretati glavicu, poštujte to i odmaknite se ili priđite na drugačiji način.
ZAPAMTITE: Sve što činite, ostat će duboko zapisano u dječjem mozgu i po tome će uvelike definirati svijet i ljude koji ga okružuju. Emocije doživljene u najranijim danima uvelike određuju sliku koju dijete stvara o svijetu koji ga okružuje, sliku koju nosi do u odraslu dob.
Autorica teksta: Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihoterapeutkinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba