Kada počinjemo brinuti o novorođenoj bebi, uvijek ima puno nedoumica i savjeta o tome hoće li maženje, kada dijete zaplače, razmaziti dijete? Što je zapravo istina o tome?
Tek što je maleno rođeno i kada ga vidimo prvi puta, shvaćamo da ima jaki instinkt da se zaštiti. Ako imamo prilike gledati medicinsku sestru kako se u sobi za novorođenčad kreće među kolijevkama, često pomislimo:”Pa zar ne vidi da moje maleno plače. Zašto ga ne umiri?”. Plač vlastitog djeteta izaziva kod mame vrlo jake osjećaje, pa čak i kad ju svi ostali uvjeravaju da je s djetetom sve u redu. Mama osjeća da će tek kod kuće, kada može uzeti u naručje i utješiti svoje maleno, sve biti u redu. Ali često i kada dođu kući sluša “iskusne” savjete da maženje djeteta koje plače stvara loše navike. Često se čuje savjet:”Ako nastaviš dijete uzimati na ruke svaki put kada zaplače, postat će razmaženo, naviknut ćeš ga na ruke i više ga nećeš moći odučiti od toga. Nemoj popustiti, to su samo hirovi; već je shvatilo da samo kada zaplače može dobiti sve što želi”.
Iako vam majčinski instinkt govori da odmah spremno odgovorite na djetetov plač, ovi savjeti vas zbunjuju i plaše da ćete zaista svojim postupcima razmaziti svoje dijete. Ali je li to zaista tako i kako razlikovati vrišti li vaša beba noću iz hira ili vas zapravo zove?
I maženje je potreba
Plačem beba izražava neku svoju istinsku potrebu i odgovarajući na to nećete ju razmaziti. A jasno da u prvim mjesecima dijete nije u stanju bez vaše pomoći zadovoljiti niti jednu svoju potrebu. Zato je spremnost roditelja da odgovore na djetetove potrebe njemu od životne važnosti. Svaki puta kada zaplače, djetešce nam zapravo nešto poručuje i to na jedini mogući način. Najčešći uzrok plača u prvim mjesecima je glad i tu potrebu treba što prije zadovoljiti. Ili beba plače jer treba promijeniti pelene, ili joj je vruće ili hladno, ili jednostavno želi promjenu položaja u kolijevci – ne zaboravite da se ne može okrenuti bez vaše pomoći. Ali nisu sve djetetove potrebe čisto fizičke prirode. Dijete plače i kada jednostavno želi malo više vaše pažnje jer maženje i blizina roditelja je za dijete isto osnovna potreba. Rođenjem dijete naglo prelazi iz stanja potpune sigurnosti, gdje se stalno ljuljuškalo i mazilo u ritmu majčinih pokreta u plodovoj vodi, u kruti i hladni vanjski svijet. Potreban je napor da dijete diše, osjeća glad i hladnoću, a mnogi nepoznati zvukovi i okolina ga plaše. Prirodno je da se želi vratiti u bliski, zaštićujući mamin zagrljaj.
Ali ipak vrlo brzo svako dijete shvati da može sigurno očekivati maminu pomoć i tako ujedno stječe povjerenje u susretu sa svijetom odraslih. Novorođenče ima potrebu da potvrđuje i ponavlja ta iskustva koja ga ohrabruju, da bude utješeno mnogo puta, jednako kao i nahranjeno. Mnogu studije su potvrdile da bliski fizički kontakt novorođenčeta s mamom i tatom već u prvim tjednima života djeluje začuđujuće umirujuće na dijete, koje se tako osjeća zaštićeno. Primjerice, jaki zvuk ili bilo što može preplašiti vaše maleno kada je samo u kolijevci, nego ako je dijete u maminom ili tatinom naručju. Slično je i s fizičkom boli, npr. ubod igle od injekcije ili grčevi u želucu (kolike) će dijete puno lakše podnijeti ako je u vašem naručju, nego ako je samo i napušteno u svojoj sobi. Dakle, možemo slobodno reći, barem u prva tri mjesca dijete je premlado da bi bilo lukavo, da namjernim plačem traži da bude po njegovom. U toj ranoj dobi nema još mentalne sposobnosti (kao kasnije) da zna da može utjecati svojim plačem na mamu i tatu, da postigne ono što želi. U prvim mjesecima života još nema spoznaju da u okolnom svijetu postoje osobe na koje može utjecati da ispune njegove želje, dakle još ne zna da može biti mali “tiranin”.
Osim često upotrebljavanog savjeta, da će se dijete razmaziti, često se čuje i ovaj:”Pusti dijete da plače, već se se priviknuti i prestati”. Istina je, ako dovoljno dugo izdržite i ne prilazite djetetu ono će s vremenom prestati plakati, ali to ne znači da je nestalo problema zbog kojeg vas zove.
Ne treba se bojati da ćete razmaziti dijete. Ipak dopustite mu da ponekad bude i samo. To znači da nema potrebe da držite dijete na rukama 24 sata dnevno. S vremenom će, ako ga ponekad odmah ne podignete kada vas zove, shvatiti “vašu poruku” da se pomalo prilagođava biti samo. Nakon prvih tjedana bit ćete iskusniji i naučit ćete razlikovati i odgovoriti na prave djetetove potrebe. Primjerice dijete se probudilo, mirno leži u kolijevci, nema potrebe da mu hitno priđete i uzmete ga u naručje. Iako mu to “godi”, imalo je potrebu biti samo.
Mirne noći
Idealno bi bilo naviknuti dijete od prvih mjeseci da se samo uspava u svom krevetiću, nakon što je sito i presvučeno, a ne da se uspavljuje na vašim rukama. Naravno da ćete se prije toga pomaziti, pričati i poigrati se s njim.
Nije uvijek jednostavno pridržavati se ovih savjeta jer nisu sva djeca jednako zahtjevna – neka su uglavnom mirna, zadovoljna i brzo zaspu. Ali neka djeca su vrlo zahtjevna pa je vaša zadaća vrlo teška i zamorna, ali bit će lakše.
Posebne situacije
Prvih mjesec dana djeca često imaju kolike, grčeve u želucu, ili pojačano bljuckaju, ili imaju bolnu upalu uha, zbog čega dijete često i dugo plače. Naravno da bi djetetu olakšali bolove, roditelji će ga uspavljivati, ljuljajući ga u naručju. Tu je teško držati se pravila i moguće je, i kada bolest prođe, da ostanu “loše navike”.
Nerijetko kada novorođenče uporno plače, roditelji izgube živce, osjećajući pomiješani osjećaj bijesa i nemoći. To nije nenormalno i nema potrebe da osjećate krivnju i sram. U tom trenu roditelji nastoje zaštiti sebe, što je razumljivo.
Autorica teksta: Prim. dr. Jelena Polak Babić, dr. med., spec. pedijatrije i neonatologije