“Mama, kako je beba koja je u tetinom trbuhu, ušla u njega?”, “Sada kad je djed umro, kamo je otišao? Kasnije će doći?”. San svih roditelja u tim trenucima je da im se pod rukom nađe “Priručnik dobrih odgovora”, kako bi ga na brzinu pogledali i dali svom djetetu najjasnije, najprikladnije objašnjenje koje će ga umiriti.
Savršeni odgovor ne postoji. Svako dijete, svaki uzrast imaju potrebu za različitim odgovorima. Važno je da se nikada ne pravite kao da se ništa ne zbiva. Od tri godine nadalje u djetetu se stvaraju temelji spoznajnog procesa i usvajanja. Putem pitanja dijete pokušava upoznati svijet koji ga okružuje, ali i kako da samo razmišlja. Naš odgovor mu služi upravo zato. I još više, to treba biti iskren odgovor bez hipokrizije i strahova, ali i jasan, koji ga ne dovodi u nepriliku pred stvarima koje si ne uspijeva objasniti.
Kako bismo vam pomogli, skupili smo najčešća pitanja i odgovorili na njih.
- Kako se rađaju djeca?
Djetetu od tri do četiri godine možete govoriti o vlastitom iskustvu i pričati mu o tati i mami koji se vole, “vode ljubav” i dobivaju dijete, bez da ulazite u pojedinosti tog pitanja. Djetetu od šest godina možete početi davati temelje seksualnog odgoja, možda i uz pomoć ilustriranog priručnika prikladnog za djecu tog uzrasta. “Ljubav je lijepa i vode ju sve odrasle osobe kada se vole. Tatino tijelo ulazi u mamino i iz njega izlazi sjeme koje zajedno s jajašcem stvara bebu koja raste”. Posebice se pred djevojčicama ne treba razgovarati o porodu kao bolnom događaju, već pričajmo o porodu s veseljem s kojim smo ga doživjeli.
- Zašto se umire?
Djeca si postavljaju problem smrti dosta rano; dovoljna je priča ili crtić kako bi probudili njihovu znatiželju o tom čudnom “nestanku” sa svijeta. Pojam smrti se uvijek pogrešno smatrao tabu temom. Ali smrt je dio života i tako ju treba objasniti, prirodan trenutak koji čeka svakoga i koji dolazi kada smo jako stari. Djecu smrt plaši jer može odnijeti drage osobe. “Što ću ja ako tebe ne bude”, neizrečeno je pitanje. I tu bi konkretno iskustvo moglo biti dobar početak. Pričanje o jednoj starijoj osobi koju poznajemo, o svemu što je radila sa svojom djecom i unucima prije nego je umrla, naglašavajući pozitivan vid proživljenog života, koji je dugo trajao. Nemojmo negirati bol gubitka: kada jedna osoba umre, normalno je da osjećamo kako nam nedostaje, ali ona ostavlja puno uspomena, puno riječi, puno lijepih stvari i na to treba misliti.
- Zašto je ova teta tako debela?
Stojimo u redu pred blagajnom, a gospođa o kojoj je riječ, sigurno je čula. Ali vikati na dijete zbog takvog pitanja ne bi bilo pravedno. Bolje je pitanje odložiti za kasnije. Čim bude moguće, objasnimo djetetu dvije stvari: prvo, da osoba nije kriva što je debela. Postoje debeli i mršavi, kao i oni s crnom, plavom ili bez kose. U našem društvu se često pogrešno povezuje ideja o “dobrom i lijepom”. Zato mu jednostavno pričajmo o osobama koje jedu malo previše, ali i o bolesnima, koje se debljaju iako to nipošto ne bi željele.
- Zašto se neki muškarci oblače kao žene?
Iz odgovora na ovo pitanje dijete može izvući temeljan stav prema homoseksualnosti. Djetetu od tri godine ne možete objasniti što to znači kada se osoba rodi kao muškarac, a osjeća se ženom. Zato mu je bolje o tome govoriti kao o igri: “Ovaj gospodin se dobro osjeća kada se tako obuče”. Ako je dijete veće, objašnjenje može ići nešto dalje: “Postoje muškarci koji se osjećaju bolje ako se obuku kao žene, i muškarci koji, iako ne oblače suknje, vole druge muškarce. To se može dogoditi i ženama”. Predstavite djetetu homoseksualnost kao različit način ljubavi, bez osuđivanja.
- Zašto stričeku ne daš novac?
Tisuću puta smo pričali djetetu kako treba biti dobar, pomagati drugima, a kada nam se približava prosjak dok čekamo zeleno svjetlo na semaforu, glavom mu dajemo znak da se udalji. Logično je da nas dijete tada pita zašto smo to učinili. Govoriti djetetu o siromaštvu je možda najteže jer se mi prvi osjećamo krivima. Treba iskreno priznati da nismo sigurni što bi prosjak učinio s tim novcem. “Ne poznajem ga, ne znam bi li tim novcem kupio nešto za jelo. Zato radije odnosim novac i stvari koje više ne trebamo u karitativnu ustanovu, gdje ih dijele onima koji ih stvarno trebaju”.
- Zašto tata i ti vičete?
Neslaganja su normalna, kao što je normalno imati različita mišljenja i dobro je da to djeca shvate. Nemojmo objašnjavati problem, nije potrebno objašnjavati zašto su se mama i tata raspravljali. Bolje je naglasiti da smo ponekad umorni i tada se teže dogovoriti, makar se radilo i o malim stvarima. Važna je krajnja poruka, ali umirujuća: “Istina, svađali smo se. Ali sada smo sve razjasnili i pomirili se. Zar se tebi ne dogodi to isto s prijateljima u vrtiću?”. Druga je situacija kada su svađe česte ili završavaju razdvajanjem. Ako se to dogodi, bitno je dijete uvjeriti da ono nije krivo i otkloniti svaki njegov osjećaj krivice. Djetetu treba pojasniti da je tati i mami bolje ako žive u odvojenim kućama, ali ne zato što se ne vole, niti zato što ne bi njega voljeli.
Kada se može reći “ne”?
Dr. Spock je tijekom 60-ih godina naučio svijet da je dječja znatiželja pokretač njihovog rasta i da ne postoje tabu teme. To je temeljna teorija, na kojoj se temelje mnoga današnja odgojna načela. Također je istina da djeca ponekad žele znati nešto što nije na njihovom dohvatu. Ako šestogodišnje dijete inzistira i želi znati zašto su se mama i tata svađali, ne treba mu dati sva objašnjenja. Kada ga uvjerite da je sve u redu i da je problem riješen, nemojte se osjećati krivima ako mu odgovorite da su to “stvari za velike”. Važno je da djeca razumiju gdje je granica znatiželje i invazije u intimnost drugih, a temeljno pravilo poštovanja treba vrijediti i za njih.
Što ako ne pita?
Svi njegovi vršnjaci postavljaju tisuću pitanja. A naše dijete gotovo nikada. Ponekad se pitamo trebamo li mi objasniti kako nastaje beba ili zašto su se rastali roditelji njegovog prijatelja iz razreda. Treba li to učiniti? Načelno treba objasniti jednu situaciju kada dijete pokaže znatiželju da je upozna. Istina je da postoje sramežljiva djeca i ona druga, koju umjesto da ih zanimaju neke posebne situacije, one ih prestraše. U tom slučaju je možda bolje preuzeti incijativu, ali uvijek blago i jednostavno. Pokušajmo krenuti od konkretnog događaja, susreta, zajedno pročitane knjige. I nemojmo ići dalje od potrebnog: ako dijete zanima da dozna više, ono će to samo pokazati.
Pripremila: Jasna Nickl
