Bitke koje se vode u mnogim obiteljima kako bi dijete što više i bolje pojelo gotovo uvijek završavaju neriješenim rezultatom ili dijete odnese pobjedu. Apetit u zdravog djeteta normalno može biti promjenjiv, tako da dijete ne uzme svaki dan istu količinu hrane. Povremeno odbijanje obroka nije razlog za uzbunu posebice ako dijete spada u onu skupinu djece koja nikada nisu velikog apetita, nisu mršava, ali ne ističu se niti nekim znatnijim porastom težine kao neki njihovi vršnjaci snažne građe. Ona jedu upravo toliko koliko im je potrebno. Nikada ne treba uspoređivati dijete s krupnim vršnjacima, potrebno je pratiti njegovu individualnu krivulju rasta težine i visine, što može svaki roditelj.
Svaki duži zastoj u napredovanju uz slabi apetit djeteta traži i dodatni liječnički pregled osim redovnog sistematskog te određenije laboratorijske analize iako dijete ne djeluje bolesno. Pravi nedostatak apetita je relativno rijetka pojava jer hrana je potrebna za održanje životnih funkcija, a briga za održanje života je jedna od najsnažnijih nagonskih karakteristika. U ranoj dječjoj dobi odbijanje hrane predstavlja za roditelje znatan problem jer dijete ne zna riječima izreći svoje negodovanje, pa to iskazuje odbijanjem obroka.
Evo nekoliko najčešćih razloga zašto dijete krajem prve godine te u drugoj godini odbija jesti:
- Ne sviđa mu se ukus ili izgled hrane koja mu je ponuđena.
- Dijete se sili da pojede obrok ili ga se požuruje.
- Hrana je prevruća ili dijete ima negativno iskustvo jer mu je jednom bila ponuđena pretopla hrana i to je zapamtilo.
- Želi prije piti nego jesti.
- Nije gladno, možda je umorno.
- Osjeća tjelesnu nelagodu – nicanje zubi, smetaju ga pelene.
- Ne sviđa mu se tanjurić ili zdjelica iz koje mu se hrana nudi.
- Želi jesti samo, ali mu se to ne dozvoljava zbog nereda koji će izazvati.
- Draže mu je piti juhu iz šalice nego jesti žlicom.
Pomanjkanje apetita u dobi predškolskog djeteta veoma često može imati psihogene razloge koje nije ponekad lako dokučiti. Naravno, ako dijete duže vremena ne jede, ako ne dobiva na težini, treba se savjetovati s liječnikom. Ako liječnički pregled ne otkrije razloge slabog apetita, razlog treba tražiti u mogućem krivom pristupu majke prema djetetu. Sve u najboljoj namjeri stvaraju se tenzije u odnosu majka-dijete, koje može otkriti tek brižljivi psihološki pristup rješavanju problema, iako je ponekad iskusnom pedijatru dovoljno podrobnije porazgovarati s majkom na koji način je pokušala riješiti problem pomanjkanja apetita.
Kako “liječiti” slabi apetit
Evo nekoliko najčešće primjenjivanih metoda pri “liječenju” slabog apetita koje poduzimaju majke:
Nagovaranje Majka pokuša na svaki način privoljeti dijete da uzme koju žlicu hrane više:”Hajde, još jednu žlicu za baku, jednu za tatu, jednu za medu” itd. Dijete obično ne razumije što se od njega traži, ali shvaća da majka to želi i nastoji joj udovoljiti. Ono ne razumije zašto je hrana za njega korisna. Na kraju se dogodi da sve što je na ljubaznu majčinu zamolbu pojelo, jednostavno povrati.
Zabavljanje za vrijeme obroka Majka najčešće priča omiljenu priču, stavlja CD s najdražom pjesmicom ili pak dijete za vrijeme jela gleda crtane filmove. Događa se da jedan od roditelja izvodi čitavu predstavu, kako bi se dijete zabavilo, dok ga drugi hrani. Često se događa da dijete i samo sudjeluje u predstavi, trči naokolo i tako mu se uspije dati jedna žlica hrane više.
Podmićivanje “Ako pojedeš juhu, popodne idemo u kino”, ili “Još ovaj komadić odreska i tata će ti kupiti onaj lijepi autić koji si vidio u izlogu”. Ova metoda je za djecu vrlo prihvatljiva jer od normalnog prirodnog procesa, kao što je jelo, stvara se određeni poremećaj ponašanja i dijete počinje ucjenjivati roditelje i to u vrlo mladoj dobi.
Sredstva za apetit Postoje neki lijekovi koji za nuspojavu imaju pojačanje apetita, no pedijatar će rijetko propisati lijek za apetit. Davanje vitaminskih preparata može privremeno popraviti apetit posebice nakon akutne bolesti (preboljele gripe ili proljeva), ali dijete bi jelo i bez vitamina. Roditelj je mirniji jer smatra da će lijek pomoći i ne sili više dijete jesti, i stoga ono bolje jede.
Prijetnje “Ako ne pojedeš, nećeš narasti i biti velik i jak”. Dijete obično za takvu prijetnju niti malo ne mari. Neke majke prijete djetetu da će ga ostaviti ako ne pojede, ili ga neće više voljeti. Ovakva prijetnja može još više uznemiriti dijete i nikada se ne bi smjela primijeniti.
Hranjenja na silu Mehanička prisila na hranu tjera dijete da se žestoko brani, pljuje hranu, udara žlicu ili hranu koja mu je dana na silu obično povrati.
Kazna Kazne obično ne pomažu da dijete počne jesti, a frustriraju roditelje još i više. Primjena batina je potpuno neprimjerena jer jelo postaje “prisilni rad”, a ne zadovoljenje osnovne životne potrebe kao što je hrana.
Međuobroci Razlog prije nabrojenim postupcima nije rezultat roditeljske zloće, nego pretjeranog straha da će dijete zbog gladovanja oboljeti. Majka često pokušava nadoknaditi propušteni obrok i sretna je kada dijete traži bilo kada jesti i daje mu štogod zaželi. Kada dođe redoviti obrok, dijete naravno odbija jesti. Ovakvi postupci stvaraju negativne navike. Ima majki koje redovno nose bilo kakav obrok suhe hrane sa sobom, kako bi dijete jelo čim ogladni, posebice ako se ide u dužu šetnju.
Treba li dopustiti djetetu da samo izabere što će jesti? Izbor hrane ne bi se smio prepustiti djetetu. Često majka zabrinuto pita može li dijete jesti samo salamu ili slično. Naravno da na formiranju pozitivnih navika u prehrani treba nastojati već u ranoj dobi i dijete ne smije primijetiti da itko od članova obitelji glasno izražava negodovanje prema određenom jelu. Loše navike se lako usvajaju.
Uzroci nedostatka apetita u dječjoj dobi
Negativizam djeteta – razvojna pojava koja ukazuje na razvoj ličnosti
Neka djeca u dobi od šest do devet mjeseci najednom odbiju prsa ili bočicu i prihvaćaju samo hranu na žličicu ili šalicu. Veoma često odbiju jesti ako im se ne dozvoli da se sami hrane, a u toj dobi još nisu sposobna za to. Obično majka mora pronaći kompromis – dati djetetu žličicu iz koje će ono prolijevati hranu, ali će uzimati i onu koju mu daje majka. Nered je neizbježan.
Nakon osam do devet mjeseci veoma je teško priučiti piti dijete iz šalice nakon prehrane na prsima ili na bočicu. Isto se događa s uvođenjem dohrane u drugoj polovici prve godine jer dojenče odbija svu hranu koja nije tekuća i potpuno homogena (bez ikakvih mrvica). Najvažnije u fazi negativizma je pravilan postupak, a to znači – nikako ne siliti dijete da pojede obrok.
Prisilno hranjenje dovodi do svih drugih problema, a dijete ubrzo shvati na koji način će spriječiti roditelje da ga hrane silom. Obično se brane silom, odgurnu žlicu, prolijevaju hranu, odbijaju žvakati, progutati ili na kraju povrate hranu. Dijete također nauči da je vrijeme obroka upravo ono kada može na sebe privući pozornost, a shvati također koju hranu bi majka željela da ono pojede, npr. meso ili povrće, i upravo to će odbiti ili će meso držati i po jedan sat u ustima.
Najgore što roditelji čine jest komentar o sceni koja se odvija. O slabom apetitu pred djetetom se ne smije nikada raspravljati. Primjerice dvogodišnjaci uživaju u predstavama koje roditelji izvode da bi oni progutali ili prihvatili obrok.
Dijete se igra hranom – u dobi od 10 mjeseci do dvije i pol godine sva djeca to čine stvarajući nered oko sebe: izlijeva žlicom hranu s tanjura, stavlja ruke u tanjur, baca hranu na pod, stavlja ju na kosu, svugdje samo ne u usta. Dijete nema poimanje o vremenu ili žurbi, zbog čega bi trebalo dovršiti obrok. Majka međutim ima niz obveza koje mora obaviti i ponestane joj razumijevanja za ovakvu igru.
Ovakvo ponašanje se obično shvati kao nedostatak apetita i pokušava na svaki način da dijete uzme hranu. Poteškoće u hranjenju potječu upravo iz ovog inače prolaznog razdoblja i dijete će kasnije, kada već zna normalno jesti, nastojati privući pozornost na sebe pravljenjem nereda. Takvo ponašanje može se protegnuti i do školske dobi.
Stvaranje negativnh uvjetnih refleksa
Zbog prisile da uzme obrok, dijete može reagirati izrazitom nelagodom i vrijeme obroka za njega postaje mučenje. Kada je obrok ponuđen, a ono ga ne pojede, uslijedi kazna i kasnije za vrijeme jela počinje plakati čim je postavljen tanjur na stol.
Građa tijela
Slabija tjelesna građa zbog bolesti ili konstitucije djeteta u roditeljima pobuđuje želju da forsiranim hranjenjem postignu bolji rast djeteta, što nije moguće jer potreba za hranom je vrlo individualna. Majka uvijek misli da dijete nije dovoljno pojelo i da je stoga slabije uhranjeno od vršnjaka. Nježnija tjelesna građa najčešći je razlog prisiljavanja djeteta da više jede, a posljedica toga je da dijete odbija hranu.
Prihvaćanje i odbijanje hrane prema izgledu i formiranje “sviđanja” i “nesviđanja”
Već petomjesečno dijete može pokazati odbojnost prema ponuđenom obroku. Zanimljivo je gledati dojenče od šest mjeseci koje će odbiti hranu iako je nije okusilo jer mu se ne sviđa izlged, što se često događa s varivom od špinata ili sličnog povrća. Dijete je naviklo na određeni izgled hrane, oblik zdjelice i odbija ono što mu se ne sviđa. Dijete se često zasiti jednolične hrane i često će rado prihvatiti hranu živih boja. Ne treba nikada siliti dijete da pojede nešto što mu se ne sviđa. Ponudite mu istu vrstu hrane za nekoliko dana, možda će ju tada prihvatiti. Ako ga se sili, neće pojesti obrok, a vjerojatno kasnije neće tu hranu uopće prihvatiti.
Samostalno hranjenje
Čim dijete usvoji vještinu da prihvati u ruku predmet, može držati svoju bočicu, a nešto kasnije (oko šest mjeseci) i šalicu. Prihvaćanje žlice za neku djecu je znatan izazov, dok su druga manje zainteresirana. Od šestog do 12. mjeseca dijete pokazuje želju da se samo hrani, no u tome još nije vješto i obično hrana ispada iz žlice. U tome ga treba ohrabriti bez obzira na nered koji čini oko sebe. Kada se majka žuri teško je čekati da se dijete samo nahrani, a drugoj opet smeta nered koji dijete napravi. U pitanju je prolazna faza i tu treba određena snalažljivost. Dobro je hraniti dijete u kuhinji, staviti plastičnu prostirku ispod dječjeg stolca i pustiti ga da svlada vještinu baratanja žlicom. Ne smeta ako dijete izlije sadržaj žlice, ali pustiti ga da izlije cijelu zdjelicu na sebe ili ju staviti na glavu, ne smije izazvati smijeh jer će to ponoviti. Potreban je znatan razbor u razumijevanju potreba djeteta i postupaka majke, kako bi spriječila poremećaje u hranjenju.
Individualne varijacije u apetitu
Neka djeca jedu puno, druga manje, a razlike u težini i rastu ne moraju odviše varirati. Jedno dijete mora više pojesti da bi postiglo određenu težinu, a drugo manje jer postoje razlike ličnosti. Mirnoj djeci treba manje hrane, onoj živahnoj više jer troše više energije. Naravno, procjene roditelja koliko bi dijete trebalo pojesti često nisu točne i počinje proces hranjenja na silu, što dovodi do daljnjeg smanjenja apetita. U zdravog normalnog djeteta postoje, kao i u odraslih, znatne varijacije apetita od obroka do obroka, i od dana do dana, što zna svaka mama. Dijete najčešće odbija pojesti jutarnji obrok. Prirodno je da dijete koje se osjeća nesigurno primjerice polaskom u vrtić, zbog nesređenih obiteljskih prilika ili nekog drugog razloga misli da ga majka ili otac ne vole ili pak ima osjećaj krivnje, gubi apetit i odbija hranu. Dijete koje roditelji sile da pojede obrok, posebice da pojede hranu koju ne voli, osjeća uznemirenost kada se približi vrijeme obroka i nema apetita. Duži boravak u zatvorenom prostoru, nedostatak svježeg zraka i kretanja nepovoljno utječu na apetit.
Stavovi roditelja
Majčina ljubav prema djetetu je vrlo čest uzrok anoreksije. Majka u svojem nastojanju da djetetu pruži najbolje čini pogreške u postupcima. Kada se shvati ova činjenica ni pedijatar ni psiholog ne bi smjeli biti previše kritični prema majci. Osobito su uznemirene majke čija djeca slabije dobivaju na težini, nježnije su tjelesne građe i čini im se da je njihovo dijete slabo uhranjeno upravo stoga što ne nastoje da bi više pojelo. Danas su majke obasute nizom informacija o rastu i razvoju djeteta pa odstupanje od prosječne težine majku čini nesretnom i misli kako mora pojačati svoja nastojanja da dijete pojede što više, a ono odbija hranu. Stvara se začarani krug iz kojeg nije lako izaći. Dobro je posavjetovati se s pedijatrima koji će pružiti informaciju i savjet. Često slijedi savjet kako je neka hrana zdrava i kako ju dijete mora jesti dovodi do krivih stavova i nastojanja da dijete pojede nešto što mu se ne sviđa. Ono to odbija i svako forsiranje dovodi do suprotnog učinka – više neće jesti.
Prekruti stavovi o disciplini i ponašanja za stolom Dijete mora znati da se nešto smije, nešto ne smije, ali prerano i kruto nastojanje oko lijepog ponašanja za vrijeme jela prije četvrte godine ne dovode do rezultata. Normalno će dijete nakon treće godine bolje baratati priborom za jelo, ali razlike su vrlo individualne. Najčešće problemi oko apetita nastaju nakon prve godine života ili nešto prije.
Karakter majke Prebrižna majka, koja odgoj svodi na uredne obroke i druge fiziološke potrebe djeteta često je sklona prisiljavati dijete kako bi pojelo obrok. Često priprema specijalna jela, koja bi dijete možda pojelo, ali ako odbije, razvija se nepotrebna diskusija i kažnjavanje.
Kako spriječiti pojavu slabog apetita
- Svako dijete se rađa s apetitom koji odgovara njegovim potrebama i jede koliko mu treba. To treba uvijek držati na umu.
- Treba poštivati volju djeteta i “sviđanje” odnosno “nesviđanje” određene hrane ma koliko ona bila korisna za rast i energiju koju dijete treba.
- Poštivati želju djeteta da jede samo od najranije dobi.
- Treba držati na umu da nema nikakve potrebe siliti dijete da pojede obrok.
- Ponuditi mu obrok i nastojati da atmosfera za stolom bude ugodna.
- O djetetovom apetitu nikada ne treba raspravljati pred njim.
- Treba znati da nikada dijete neće izgladnjeti toliko da bi to naškodilo njegovom zdravlju – potreba za hranom je osnovna potreba za održanjem života.
- Majka mora svladati nemir i ljutnju ako dijete nije pojelo obrok, pa ako to isto učini i sljedećih dana (naravno, pod uvjetom da nije akutno bolesno). Hranu treba ponuditi, ali o njoj ne govoriti.
- Razlog slabog apetita uvijek je u majci, a ne u djetetu!
- Ne treba moliti dijete da jede niti ga pri jelu zabavljati.
- Ako dijete ne pojede obrok, tanjur valja maknuti bez riječi, a to je najteže.
Autorica teksta: Prim. mr. sc. dr. Ružica Duplančić-Šimunjak, pedijatrica
