Djeci je potrebna ljubav, ohrabrivanje i pohvala od roditelja i značajnih odraslih, kako bi razvila dobru sliku o sebi, samopoštovanje, samopouzdanje i postala odgovorni, zreli i sretni ljudi. Zato je važno poticati, ohrabrivati i hvaliti djecu, pokazati im da vidimo njihove dobre strane. Stalno kritiziranje djeteta i obraćanje pozornosti samo na loše, neprihvatljivo ponašanje, zapravo pokrepljuje takvo ponašanje jer djetetu pokazuje da ga roditelj “vidi” i obraća pozornost na njega samo kada je “zločesto”.
Svako dijete želi udovoljiti svojim roditeljima. Prije će učiniti nešto za što ga je roditelj pohvalio, nego što neće učiniti nešto za što ga je roditelj kaznio. Stoga obraćajte pozornost na pozitivna ponašanja, pohvalite djetetov uspjeh, trud, napredak i dijete kao osobu. Ako odlučimo da se prema našoj djeci nećemo ponašati onako kako mi sami ne bismo voljeli da se drugi ponašaju prema nama, možemo biti sigurni da nećemo griješiti u odnosu i načinu odgoja. Ako majka ne želi da netko njezin ručak uspoređuje sa susjedovim ručkom, zašto bi djetetovu ocjenu iz prirode uspoređivali s ocjenom susjedovog sina. Možete li zamisliti da vam se prijeti ili vas se ponižava ako na poslu niste najbolji ili ako niste svaki dan pospremili svoju sobu?
Samo zato što je neka metoda trenutno uspješna i vama omogućuje kontrolu nad djetetovim ponašanjem, ne znači da je i dobra za vaše dijete. Prijetnje, ucjene, uspoređivanje, uvrede, ponižavanje djeteta su po svojoj prirodi procjenjujući i osuđujući: ukazuju na moć odraslih, odnosno na bezvrijednost i nesposobnost djeteta. A cilj je upravo suprotno – odgojiti djecu koja se osjećaju vrijednom i sposobnom. Odgajajte dijete tako da i njegovo i vaše dostojanstvo ostanu sačuvani!
Što nikada ne bismo trebali reći svojem djetetu?
- Nikad ništa od tebe!
- Kako možeš biti tako glup/glupa?
- Bilo bi bolje da se nikad nisi rodio/rodila!
- Ako se ne popraviš, dat ću te u dom.
- Zašto ne možeš biti kao sestra?
- Debela si. Ružan/ružna si.
- Užasna si/užasan si. Samo bi te budala mogla voljeti.
- Nikad se ne bismo rastali da nam ti nisi radio/radila probleme.
- Zbog tebe sam ostala u braku s tvojim tatom.
- Ako to učiniš, nemoj se više zvati mojim sinom/kćerkom.
- Najniži si u razredu. Valjda ćeš i ti jednom narasti.
- Volim te, ali…
Navedene poruke kod djeteta razvijaju osjećaj srama i manje vrijednosti, ostaju u srcima djece te dovode do niskog samopoštovanja, nesigurnosti, loše slike o sebi, ne samo tijekom djetinjstva, nego i u odrasloj dobi. Zato je važno da, iako smo ljuti, zastanemo i razmislimo prije nego što tako nešto kažemo djeci.
Komentari roditelja koji pomažu zdravom razvoju djece su:
- Volim te.
- Ti si sjajno dijete.
- Pametna si.
- Sretna sam što te imam.
- Super si.
- Čestitam! Stvarno si to zaslužio!
- Samo naprijed! Ti to možeš!
- Stvarno si dobra u …
- Što ti misliš o …?
- Poštujem te.
- Krasno si to napravio. Baš sam ponosna na tebe.
- Lijepo je znati da na tebe mogu računati.
- Tata i ja te volimo od trenutka kad si se rodio/rodila i nikad te nećemo prestati voljeti.
- Izuzetno si talentirana/talentiran.
- Vjerujem u tebe.
- Vjerujem ti.
- Divim ti se zbog…
- Sviđa mi se kako…
- Mama/tata je možda malo prestala/prestao voljeti mene, ali tebe će uvijek voljeti.
Ovim i sličnim porukama djetetu pokazujemo da ga bezuvjetno poštujemo i prihvaćamo onakvim kakvo ono jest. Komentari i primjedbe odraslih imaju snažan utjecaj na razvoj djetetove ličnosti jer postaju dio djetetovih vjerovanja i slike o sebi.
Djeca se mogu pretvarati da ih riječi ne bole, ali zapitajmo se jesmo li ikad djetetu rekli:
- “Glupane, kako ne možeš naučiti pjesmicu?”
- “S tobom uvijek samo problemi!”
- “Nikad ništa od tebe!”
- “Bolje bi bilo da se nisi nikad rodila!”
- “Odlazi iz sobe. Ne želim te gledati!”
- “Gadiš mi se. Umukni!”
Dok to izgovaramo, ne shvaćamo kakvu štetu činimo našoj djeci. Djeca vjeuju onome što im odrasli kažu. Gledaju sebe kroz oči roditelja. A ono što vjeruju o sebi utječe na to kakvi će odrasli postati. Ako dijete sluša riječi poput “glupa si”, “nesposobna”, “nikad ništa ne možeš učiniti kako treba”, ono samo počne vjerovati da je to istina.
Ako roditelji poriču ili kažnjavaju djetetovu ljutnju, bijes, tugu (“Ne budi prestrašeni zec. Samo curice plaču.”, “Diži se, nisi toliko strašno pao”), strah (“Tući ću te dok ne prestaneš plakati”), dijete postane toliko oprezno u izražavanju svojih osjećaja da nikakve osjećaje ne izražava spontano, nego najprije provjeri na licima svojih roditelja je li taj osjećaj ispravan i smije li ga imati.
Ako roditelji ne dozvoljavaju djeci da izraze slobodno svoje osjećaje, djeca često ostaju “zarobljena” u svom strahu, tuzi, bijesu, povrijeđenosti i nemaju načina da se oslobode viška energije stvorene tim emocijama (“Ne plačem kad me mama tuče jer onda se ona još više naljuti. Ionako me to previše ne boli. Ne dopuštam nikome da vidi moje suze”).
Ako rijetko vide svoje roditelje kako se smiju, vesele i uživaju u životu, njihova djeca i sama razvijaju stav da život treba podnijeti, izdržati, a ne uživati u njemu. Na ove načine, svojim ponašanjem roditelji djeluju na izražavanje, odnosno potiskivanje osjećaja kod djece. Neizraženi i potisnuti osjećaji ostaju u djetetovom tijelu te se nagomilavaju i mogu dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja kod djece.
Ima roditelja koji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta (npr. pišu zadaću umjesto njega, čitaju lektiru umjesto njega. “sređuju mu” da prođe ispite…), te se drugima mogu činiti brižnim roditeljima, a zapravo mu takvim ponašanjem, uz vrijeđanje i ponižavanje, šalju poruku da je bezvrijedno i loše kao osoba te nesposobno zauzeti se za sebe.
U nekim obiteljima roditelji nastoje i osjećati umjesto djeteta, zaštititi ga od njegovih emocija ili uopće ne obraćaju pozornost na djetetove osjećaje. S obzirom na to da su osjećaji roditelja i osjećaji djeteta isprepleteni, dijete razvija odgovornost za roditeljeve osjećaje i obvezu da bude uspješno i iskazuje samo ugodne osjećaje, kako bi roditelje učinilo sretnima i zadovoljnima i kako ih ne bi uznemirilo. Na taj način dijete uči lagati o svojim pravim osjećajima, nastoji učiniti sve kako bi udovoljilo roditeljima te dok potiskuje svoje prave osjećaje, razvija osjetljivost za potrebe drugih ljudi, a na štetu svoje samosvijesti i vlastitih potreba. Uči da njegovi osjećaji nisu toliko važni koliko osjećaji drugih ljudi te se i u odrasloj dobi brine o drugim ljudima na račun svog osobnog rasta i razvoja.
Ako roditelji “spašavaju” dijete od tuge, ljutnje i straha (npr. počnu tješiti dijete prije nego što su ga saslušali), ono postaje ovisno o drugima u prepoznavanju i definiranju vlastitih osjećaja. Također postaje bespomoćno i ovisno o drugima u rješavanju vlastitih problema.
No postoje i djeca čiji roditelji uopće ne reagiraju na njihove osjećaje i ne pokazuju nikakav odgovor. Ova, emocionalno zanemarena djeca uče skrivati osjećaje straha, povrijeđenosti, tuge, odbačenosti… Uče da njihovi osjećaji i potrebe nisu važni i ne slušaju osjećaje u životu. Uče da ne vjeruju drugima, da su dovoljna sama sebi te ni u odrasloj dobi ne dopuštaju sebi intimnost i bliske emocionalne veze.
Zašto odrasli emocionalno povređuju djecu?
- Ako su roditelji pod prevelikim stresom i teško im se nositi sa svakodnevnim problemima, veća je vjerojatnost da će emocionalno povređivati djecu.
- Neki roditelji su i sami bili u djetinjstvu četo povrijeđeni riječima ili emocionalnom hladnoćom pa su naučili tako komunicirati s drugima. Oni ignoriraju, vrijeđaju i ponižavaju djecu zbog vlastitog osobnog razvoja, iskustava iz svoje obitelji kad su bili djeca, vlastitih vrijednosti, stavova i vjerovanja u obiteljskom životu i odgoju djece. Primjerice vjeruju “da djecu ne smiju puno hvaliti niti im posvećivati previše pažnje, da ih ne razmaze i ne pokvare”.
- Neki roditelji imaju smanjeni kapacitet za razumijevanje djece i njihovih potreba. Ponekad alkoholizam, psihičke bolesti, emocionalni poremećaj ili nasilje u obitelji dovode do toga da roditelji ne uspijevaju zadovoljiti dječje razvojne i emocionalne potrebe.
- Ako roditelji osjećaju da nemaju kontrolu u vlastitom životu, dijete postaje “žrtveno janje” zbog nesposobnosti i nemogućnosti roditelja da rješavaju svoje probleme.
- Neki roditelji misle da djeca trebaju biti mirna i tiha, i da se to postiže strahopoštovanjem.
- Roditelji djece koja su “zahtjevna”, hiperaktivna, koja imaju poremećaje u ponašanju ili razvojne poteškoće, postavljeni su i pred veće zahtjeve roditeljstva te je veći rizik da će svojim ponašanjem “odbacivati” dijete na neki način , ili ga nastojati “ispraviti”.
Društvo također dopušta emocionalno zlostavljanje djece, tolerirajući ili čak potičući socijalnu izolaciju obitelji, manipuliranje djecom ili stav da su djeca vlasništvo roditelja. Najčešće nitko ne intervenira kad se radi o emocionalnom zlostavljanju unutar obitelji, smatrajući da je to privatna stvar obitelji, njihovog odgoja i prava da odgajaju dijete kako oni smatraju da je najbolje.
Kako se dijete osjeća?
Djeca imaju temeljne potrebe, kao i odrasli: osjećati se sigurno, voljeno, poštovano, vrijedno ljubavi, prihvaćeno, sposobno. Djeca se mogu nositi s povremenim emocionalnim “ispadima” roditelja, ali ako vrijeđanje, ponižavanje, odbacivanje, ismijavanje ili ignoriranje postanu stalni obrasci ponašanja prema djetetu, takvo destruktivno ponašanje će zasigurno imati negativne posljedice po dijete. Ako roditelji djeci kroz duže razdoblje pokazuju riječima i ponašanjem da su loša, glupa, bezvrijedna, nevažna, te ako manipuliraju djetetovim osjećajima krivnje i manje vrijednosti, ona mogu razviti probleme u različitim područjima osobnog rasta i razvoja. Mogu imati smetnje ponašanja, problema s učenjem, stvaranjem prijateljstava, povređivati sebe i druge, postati depresivna i nesretna.
Previše zaštićivana djeca mogu se osjećati zbunjeno, nesposobno, bezvoljno, beskorisno, pa i glupo. Mogu postati nezainteresirana i ne znati što ih zanima jer su uvijek drugi odlučivali umjesto njih. Djeca se razlikuju po tome koliko su osjetljiva i kako će reagirati na emocionalno povređivanje, ponižavanje, ismijavanje i izrugivanje. Zbog svog temperamenta neka će djeca reagirati agresivnim ponašanjem, dok će druga postati pasivna i povučena. Pasivna i povučena djeca ne privlače našu pozornost jer su “dobra i ne stvaraju probleme”. Ne vidimo da pate pa se čudimo ako iznenada postanu agresivna prema drugima ili samima sebi.
Emocionalno zlostavljana djeca najčešće su vrlo usamljena i tužna djeca bez samopouzdanja i povjerenja u druge jer su ih izdali oni koji su im trebali dati najviše ljubavi i pomoći. Osjećaju se sama u svojim problemima. U odrasloj dobi mogu postati žrtve u bliskim odnosima, ili se ponašati nasilno prema drugima. Takva djeca mogu razviti nisko samopoštovanje ili čak mržnju prema samima sebi, što može voditi u psihosomatske bolesti, depresivnost, ovisnost o drogama i suicidalna ponašanja.
Najrašireniji oblici emocionalnog zlostavljanja
- Odbacivanje – poruke djetetu da je inferiorno ili beskorisno, obezvrijeđivanje njegovih razmišljanja ili osjećaja i sl.
- Ponižavanje – vrijeđanje, ismijavanje, ruganje, vikanje, psovanje, omalovažavanje pred drugima i sl.
- Teroriziranje – izazivanje ekstremnog straha, prijetnja djetetu da će ga npr. ostaviti, prodati, povrijediti ili ubiti ili prijetnja uništenjem djetetu vrijednih stvari ili povrijeđivanjem voljenih osoba ili kućnih ljubimaca
- Izolacija – sprječavanje kontakata s drugim osobama, sprječavanje aktivnosti izvan kuće, zaključavanje i sl.
- Iskorištavanje/korupcija – podržavanje i navođenje na ponašanja koja nisu u skladu sa zakonom ili korištenje djeteta za korist ili zaradu i sl.
- Ignoriranje – zakašnjelo reagiranje na djetetove potrebe, ne pokazivanje naklonosti i nježnosti prema djetetu, ne pokazivanje interesa za dijete, s djetetom se razgovara samo kada je to neophodno i sl.
- Manipuliranje – manipulacija djetetovim osjećajima u svrhu rješavanja nekih problema roditelja.
Kako prepoznati emocionalno zlostavljanje?
Vidljivi znakovi:
- samoozljeđivanje
- izražena agresivnost
- poteškoće sa spavanjem
- govorne teškoće
- problemi u učenju
- enureza
- iskazuje kompulzivna, opsesivna, fobična, histerična ponašanja.
Znakovi u ponašanju djeteta:
- negativne izjave o samom sebi
- sramežljiv, pasivan
- autodestruktivna ponašanja
- izrazito agresivan
- grub prema drugima
- teško nalazi prijatelje
- prezahtjevan
- pseudo zrelo dijete.
Obiteljski ili roditeljski znakovi:
- okrivljava ili ponižava dijete
- hladan je i odbacujući
- indiferentan prema djetetovim problemima ili bolesti
- ne iskazuje emocije
- ako ima više djece, pokazuje preferencije prema nekima.
Kako možemo pomoći djeci da se osjećaju sigurno, voljeno i vrijedno?
- Odvojite svakodnevno barem 15-20 minuta koje ćete provesti s djetetom, bez TV-a i mobitela. Provedite ovo vrijeme sa svojim djetetom usredotočeni samo na njega. Kažite mu da ga volite.
- Neka dijete zna da se može osloniti na vas. To ne znači da nikada nećete biti ljuti. Ali dijete bi trebalo znati da ga volite i kad ste ljuti.
- Zaštitite dijete od nasilja. Dom mora biti sigurno mjesto za sve članove obitelji.
- Pohvalite djetetove uspjehe. Poštujte, pohvalite njegove talente.
- Naučite ga kako se nositi s neuspjehom. Nitko ne može sve učiniti svaki put dobro.
- Pomozite djetetu da samo razmisli i riješi svoje probleme. Budite mu na raspolaganju da s vama razgovara o svojim brigama i osjećajima.
- Poštujte djetetove osjećaje i razmišljanja.
- Pažljivo birajte riječi. Prekinite loše navike vrijeđanja djece. Riječi mogu povrijediti i više od udarca, ali mogu i pomoći.
Autorica teksta: Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihoterapeutkinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba
