Naučeni smo kako naći posao, završiti školu, kupiti automobil… Postoje tečajevi u gotovo svim oblastima života i rada, no kakvo obrazovanje dobivamo kada je u pitanju gubitak i kako ga preživjeti?
Ljudske sudbine vrlo su različite, život je pun žrvnja, koji nas svakodnevno melje bržim ili slabijim tempom. Iskustva bližnjih govore kako se ponekad teško možemo nositi s gubitkom dragih nam osoba. Zašto je tako, zašto neki kada izgube voljene ostavljaju dojam da se ne mogu nositi s gubitkom, dok drugi naočigled okoline iz dana u dan kopne? Zašto neki pojedinci odgođeno reagiraju na gubitak, koji se dogodio prije nekoliko mjeseci, gubeći interes za svakodnevicu?
Što je gubitak?
Gubitak voljene i drage osobe zasigurno svatko od nas drugačije proživljava. U narodu postoji izreka: „Nismo svi jednaki ni u radosti ni u žalosti“. Nakon smrti umirućeg, obitelj se suočava s dugim razdobljem prilagodbe jer je narušen obiteljski sustav. Reakcije na gubitak su povezane s oštećenjem zdravlja, održavanje socijalnog funkcioniranja relativno je nezavisno od težine gubitka. Inicijalna reakcija na traumu, a gubitak je trauma, brzo je preusmjeravanje organizma da se s njom može nositi. Pojedinci pokušavaju uspostaviti kontrolu. Danas živimo tako da nas svakodnevno uče da brzo uspostavimo kontrolu i automatizmom palimo samo mehanizme za preživljavanje, dok se svi ostali gase. Zbog navedenog dolazi često do blokade. Prerađivanje gubitka kroz rituale, kao što je odlazak na groblje, odlazak u crkvu, zasigurno mogu doprinijeti procesu prorade. Koliko dugačak i težak će biti proces žalovanja, zavisi najviše od toga u kakvom smo odnosu s osobom koja je preminula, uvjetima pod kojima se desila smrt, te situaciji u kojoj ostaju oni koji su preživjeli. Iskustva kliničkih psihologa i psihijatara ukazuju da je puno teže onim pojedincima koji se trebaju nositi s iznenadnim gubitkom. Kod dugotrajnih i teških bolesti obično je prva reakcija olakšanje. U takvim situacijama mnogo je više prostora da organizam dio prerade gubitka počne još dok je osoba živa. No ne smije se zaboraviti i to da nada umire posljednja, kaže jedna od narodnih izreka.
Gubitak zasigurno uvjetuje žalovanje kao neminovni proces. Stručnjaci sagledavaju gubitak kroz slijedeće komponente:
• Gubitak – samodistanciranje od dijela nečijeg života uz koje je netko bio emocionalno vezan
• Tuga – uključuje emocionalne, kognitivne i perceptivne reakcije, koje idu skupa s gubitkom voljene osobe
• Oporavak – restrukturiranje života preživjelih i prizivanje potpornih resursa, koji dopuštaju da se ide dalje bez osobe koja se oplakuje.
Tehnike suočavanja
Razlikuju se prema životnoj fazi u kojoj je ožalošćeni. Studenti imaju potrebu za razgovorom o gubitku, stupnjevito prihvaćaju gubitak, promjene raspoloženja sastavnica su reagiranja mladih. Suze, izljevi tuge, često obilježavaju njihovo sučeljavanje s novonastalom situacijom. Potpora prijatelja izuzetno je važna mladim ljudima, aktivnosti, obveze na fakultetu, zauzetost poslom, religiozna i filozofska vjerovanja, i razvijanje novih interesa samo su neki od oblika sučeljavanja i „zamjenjivanje“ voljene osobe. Starije osobe imaju drugačije obrasce sučeljavanja s gubitkom voljene osobe – oplakivanje, prisjećanje, intrinzična religijska orijentacija (najviše smanjuje stres) česti su obrazac koje koriste starije osobe. Rijetko je moguće nositi se sam s tugom. Važno je da osoba da drugima do znanja da osjeća bol, te da im dopusti da joj pomognu, da prihvati abnormalne osjećaje kao primjerene tijekom razdoblja žalovanja. Potrebno je nadići osjećaj ogorčenosti zbog gubitka.
Rituali
Pogreb je ključno mjesto za ritualne strukture – hvale se pokojnikove bolje osobine i izjavljuju vjerovanja njegove religije o smrti i zagrobnom životu. Bdijenja i ostali rituali nadopunjuju obred pokopa. Na ritualnom socijalnom okupljanju, ožalošćeni i prijatelji mogu dalje razrađivati osjećaje. Čitanje i izvršavanje oporuke. Odijevanje u crnu ili tamnu boju samo su neki od rituala kao sastavnice gubitka i samog procesa žalovanja.
Faze žalovanja
Procese koji prate žalovanje eksperti opisuju različito. Najpoznatija klasifikacija emocija nakon gubitka kaže kako osoba u žalosti prolazi kroz sedam faza: šok, poricanje, ljutnja, krivnja, depresija, prihvaćanje i nadgradnja. Moguće je i da se nekoliko ovih emocija pojavi u isto vrijeme u različitim intenzitetima. Ne treba zaboraviti da žalovanje nije pravocrtni proces. Javlja se ciklično, tako da je moguće da se neka od ovih emocija pojavi i nekoliko godina nakon gubitka.
Ukoliko se radi o iznenadnoj smrti, šok je najčešće prva reakcija koju osjetimo. Čak i kod očekivanih smrti, na kraju se može javiti nevjerica. Osoba koja je pretrpjela gubitak može otupjeti, dok su najčešći fizički simptomi konfuzija i gubitak apetita. Šok i poricanje prirodni su način olakšanja neposrednog susreta sa smrću. Poricanje slijedi neposredno nakon šoka. Iako svjesni gubitka, jedan od obrambenih mehanizama je neprihvaćanje informacija koje nas bole. Poricanje je faza u kojoj se oni suočeni s gubitkom često zaustave. Moguće je zastati u bilo kojoj fazi žalovanja. Terapeuti se često susreću sa situacijama u kojima se mnogo godina nakon gubitka stanovi i sobe drže kao muzeji – nepromijenjeni od smrti drage osobe. Tu je teško reći što je patološko i kada je potrebna intervencija. Uglavnom onda kada osoba to zatraži, kada prepozna da ima problem jer nikoga ne možemo prisiliti da mu se problem riješi. Najgore je iskustvo „zamrzavanja“. Ono može biti pogubno za odnose unutar obitelji. Naročito je opasno u obiteljima u kojima se zbog djece ne smije govoriti adekvatno o gubitku. Svaka zabrana razgovora o gubitku kod djece može dovesti do ozbiljnih problema i razvijanja neadekvatnog odnosa prema smrti i iskazivanju emocija.
Bol je neminovna
Iako sasvim normalna, emocija gnjeva ili ljutnje nakon gubitka nešto je o čemu se rijetko govori u strahu od osude sredine. Normalno je osjećati ljutnju, bilo da se radi o ljutnji na osobu koja je umrla, ili na one koji su preživjeli, pa čak i ljutnju koja je usmjerena na osobu koja žaluje, treba je prihvatiti kao normalan proces iscjeljenja. Ista stvar je i s osjećajem krivnje. To da smo mogli učiniti više, prirodna je rečenica u situacijama gubitka, jednako kao i krivnja zbog izgubljenog vremena, ili stvari koje nismo rekli i uradili. Oprostiti sebi osnova je prelaska u sljedeću fazu.
Kada se desi gubitak, uobičajena reakcija okoline je – nemoj plakati, što sad možeš, pusti, proći će… U pravilu, to ne pomaže, čak i odmaže. Ljudima je potreban prostor da ožaluju, oplaču. Ukoliko to ne učine u tom trenutku, može se desiti da se kasnije u intenzivnijoj formi isto transformira u nesanicu, depresiju, psihosomatske poremećaje… U tugovanju bi trebalo biti sve dozvoljeno. Tuga je normalna popratna emocija gubitka. Bol je neminovna i ne treba ju suzbijati.
Samo vrijeme neće izliječiti žalost. No prihvaćanje života bez voljene osobe može otvoriti vrata za normalan nastavak života. To ni u kom slučaju ne znači zaboravljanje jer tijelo pamti. Umjesto toga, uspomene se mogu koristiti kao sredstvo kreiranja novog života bez voljene osobe. Nadu da ćemo se vratiti na staro treba zamijeniti potragom za novim aktivnostima i osobama. Ne treba zaboraviti kako je gubitak mogućnost za osobnu nadgradnju. Neki ljudi koji su izgubili blisku osobu smisao traže u uključivanju u aktivnosti koje pomažu drugima, drugi će pronaći snagu za koju nisi bili svjesni da je imaju. Najgore je povući se i zatvoriti u sebe, iako u žalovanju nema pravila.
Opasni klišeji i tješenja
Jedan od najopasnijih klišeja kojima se ljudi služe tješeći one koji su pretrpjeli gubitak je kako vrijeme liječi sve rane. Često se čuje kako ne treba plakati, što je zasigurno neispravno. U narodu se smatra da je nedostatak suza odraz snage. Zapravo se radi o mehanizmu obrane. Praktična saznanja ukazuju da tako češće reagiraju muškarci i možda je u tome razlog što žive kraće od žena. Nepokazivanje bola i nedostatak suza su generalno, a pogotovo u našoj tradiciji, znak „snage“. Psihološki to može biti znak da će se bol javiti kasnije, kada joj se najmanje nadamo.
Okolina najčešće reagira tako da pojedincu koji prolazi kroz gubitak i proces žalovanja, nudi lijekove za smirenje. Farmaceuti upozoravaju kako je samostalno uzimanje lijekova opasno za zdravlje. Osim toga, lijekovi imaju anestezijski učinak i bol trenutno ublažavaju, ali ne rješavaju. Sredstva za smirenje korisno je dati samo ako postoje stresom vezane zdravstvene tegobe. No treba se pomiriti s činjenicom da osoba prije ili kasnije mora preraditi bol.
Pokušavajući uklopiti se u tuđa očekivanja činimo sebi veliku štetu u procesu žalovanja. Takva ideja vodi nas u još jedan klišej – „trebao si već preboljeti“. Iako može biti dobronamjeran, ovakav stav osobu u žalosti može dovesti do pomisli kako s njom nešto nije u redu jer nije kao ostali. Istina je da se proces žalovanja nikada ne završava. Nikada nećemo zaboraviti osobu za kojom žalujemo. Našim osjećanjima vremenom mogu prevladati dobre uspomene, no treba biti spreman i na to da nas tuga može stići i kada joj se najmanje nadamo.
Djeca i žalovanje
Što je s djecom? Djeca imitiraju odrasle osobe, gledajući vas djeca zasigurno uče kako se trebaju izraziti osjećaji i emocije uvjetovane gubitkom drage osobe. Stručnjaci preporučuju da se ne treba sramiti da vas vide rasplakane, zabrinute, ona trebaju vidjeti kako se osjećate u trenutku gubitka dragog člana obitelji. Razgovarajte s djecom o smrti i umiranju, dopustite djetetu da vam postavlja pitanja, budite otvoreni, uz jednu važnu napomenu – prilagodite razgovor psihofizičkom razvoju djeteta i njegovoj kronološkoj dobi. Budite iskreni jer dijete mora osjetiti vašu privrženost i iskrenost.
• Dopustite djetetu da priča o svojoj boli
Poneka djeca uslijed gubitka drage osobe imaju za posljedicu pad koncentracije, obrasci ponašanja se mijenjaju, tako da preko noći isti onaj mališan postaje zabavljač razreda, neposlušna i nemarna osoba. Zasigurno potreba djeteta da izazove pozornost jedan je od mehanizama kojim pokušava prekriti bol izazvanu gubitkom. Važno je da potaknete dijete da razgovara o svojoj boli. Nažalost, odrasli moraju biti spremni prihvatiti i ljutnju mališana (npr. dijete kojem je poginula majka u prometnoj nesreći u trenutku bijesa obraća se ocu ili nekome iz obitelji riječima: „Zašto ti nisi umro, zašto si ti živ“ ili „Moja je majka poginula i ja sam za to kriv jer nisam bio dovoljno dobar“).
• Djeca bi trebala pohađati sprovode
Mnogi roditelji imaju dilemu trebaju li djeca nazočiti sprovodu. Ako djetetu ne dopuštamo da bude na sprovodu, kod djeteta možemo samo ojačati fazu poricanja. Pogreb je prilika za pripremu djece da se suoče sa značenjem gubitka na fizičkoj razini. Smrt i gubitci su neizbježan dio života. Kada dijete shvati kako životni ciklus čini rođenje i kako se taj isti životni ciklus okončava smrću, zasigurno će se lakše nositi s gubitcima tijekom života. Aktivno sudjelovanje djeteta na pogrebu za dijete može biti polazište za raspravu i podršku, koji mu može pomoći da održi veze s pokojnikom kroz sjećanja (čak i na pogrebnoj svečanosti), što u konačnici može olakšati proces žalovanja.
• Djetetu treba pružiti razumijevanje, nježnost, toleranciju
Djeca često pokazuju zabrinutost, koja je u nekih mališana uvjetovana brigom i bol koju osjećaju odrasli. Nužno je stvoriti podršku i razumijevanje, kako bi dijete bez bojazni i ustručavanja, iskreno pokazalo bol i tugu onima koji su mu bliski i koje voli. Ako smo dovoljno pažljivi, dijete će se u konačnici osjećati snažnije, prolazeći kroz različite faze gubitka i sam proces žalovanja. Ne zaboravimo da bol trebamo dijeliti, dijete mora znati i osjetiti da ga podržavate, razumijete njegovu bol. Budite suosjećajni, ako je došlo do problema oko djetetovog ponašanja, razdražljivost, sitničavost, ispadi ponašanja na mjestima i u situacijama za koje to ne očekujemo, zasigurno su vapaji djeteta za pomoći. U takvim trenucima pokušajte se suzdržati od komentara (npr. „Ti si nemoguć, ja te ne poznajem, što se to s tobom događa, konačno se sredi…“). Navedeni obrasci ponašanja mališana ukazuju da je dijete svjesno sebe, da mu treba pažnja, da mu treba naše strpljenje i u konačnici razumijevanje.
• Kulturološko okružje
Odrasli tijekom razgovora često zanemaruju da su djeca pasivni slušatelji, koji upijaju poput spužve. U trenutcima koji iziskuju pomoć i suosjećanje ostat ćete zatečeni kako djeca mogu odreagirati, ako s njima razgovarate otvoreno i primjereno njihovoj dobi. Pomozite djetetu da kroz igru, crtež, pokret iskaže svoje osjećaje, dopustite da kroz sve raspoložive tehnike iskaže svoje trenutačno emocionalno stanje u kojem se nalazi. Škola, vrtić, skupina vršnjaka s kojima se dijete druži treba biti u potpunosti upoznato sa situacijom u kojoj se našao mališan. Ako je potrebno, učitelji trebaju organizirati roditeljski sastanak, kako bi drugi članovi razrednog odjela, u ovom slučaju roditelji, dobili povratne informacije i naputke, kako bi pomogli djetetu koje je zatečeno gubitkom. U slučajevima da mislite da niste dovoljno pripremljeni za novonastalu situaciju, ne ustručavajte se zatražiti pomoć školskog psihologa, koji će zasigurno dati potrebne informacije.
Autorica teksta: Dr. sc. Dubravka Šimunović, prof. v. šk., Zdravstveno veleučilište u Zagrebu
