Prvog dana škole svi su početnici, i dijete i roditelji i učitelji, i svi se trebaju snalaziti u novoj situaciji. Sada je vrijeme za pripreme djeteta i roditelja za polazak u školu.
Roditelji
Njihov novi zadatak je pomoći djetetu olakšati prve dane u školi. Novi učenik sada ima još veću potrebu za roditeljskom ljubavi i pažnjom jer se po prvi puta odvaja od roditelja u situaciji u kojoj se od njega očekuje odgovornost i izvršavanje obveza. Takvo odvajanje roditeljima često nije lako prihvatljivo, iako oni žele da se dijete razvija i osamostaljuje, da nešto nauči i snađe se samo, ponekad i sasvim nesvjesno žele da dijete ostane i dalje maleno, kako bi ga što duže zadržali uz sebe. Kod djeteta se primjećuje da sada više nego ranije traži roditeljsku pomoć i podršku. Time želi pokazati kako mu je potrebno više pažnje, nježnosti i ljubavi za snalaženje u školi. Od roditelja crpi nove snage, želi doživjeti da veća samostalnost ne mora značiti i veća otuđenost.
Strpljenje
Roditelji prije svega moraju biti strpljivi. Učenje ne ide tako lako i brzo kako bi oni i djeca htjeli. Prvoškolac se mora na puno toga naviknuti: na drugu djecu u razredu, na učiteljicu, na školsku zgradu u kojoj će svakodnevno boraviti. Roditelji moraju djeci dati dovoljno vremena da se prilagode i pritom ih ne smiju uspoređivati s drugom djecom. Svako dijete ima svoj vlastiti ritam učenja. I roditelji i učitelji moraju paziti na samom početku da ne pretjeraju u svojim zahtjevima jer bi kod djeteta mogli izazvati otpor i odbijanje škole.
Što reći djetetu o školi?
Najbolje je pomoći mu da stvori što jasniju sliku o onome što ga očekuje. Ispričati mu kada će ići u školu, koliko će tamo ostati i kada i tko će doći po njega ili kamo treba ići nakon nastave. Reći mu da će prvih dana biti malo tužan i usamljen dok se ne sprijatelji s djecom i ne navikne na novu sredinu. Upozoriti ga da ima različite djece, a da će i učiteljica ponekad morati podviknuti i izgubiti strpljenje. Treba mu opisati lijepe i manje lijepe strane onoga što ga očekuje. Sve te pripreme zahtijevaju vremena i strpljenja, zato bi bilo najbolje da roditelj koristi nekoliko dana godišnjeg odmora kada dijete krene u školu.
Pravila ponašanja u školi
Od prvoškolca se očekuje da dolazi na vrijeme na nastavu, da neko vrijeme mirno sjedi u svojoj klupi, da čeka da ga se prozove, da sasluša druge kada mu se obraćaju, da ne jede i ne šeće za vrijeme nastave i da piše domaće zadaće. Za neku djecu ti naoko jednostavni disciplinski zahtjevi predstavljaju problem i ta će djeca vjerojatno imati poteškoća u prilagodbi na školsku situaciju jer nisu dovoljno zrela.
Zrelost
Dob djeteta nije jedini i apsolutni kriterij za određivanje spremnosti i sposobnosti izvršavanja novih obveza. Ako dijete već pomalo čita, piše i računa, ne mora značiti da je spremno za školu. Važno je i da je dijete naučilo snalaziti se u grupi svojih vršnjaka, te da može kontrolirati svoje emocije do te mjere da radi i ustraje i u onome što mu je teško, da se prilagodi pravilima ponašanja koja nameće nova sredina. Isto je tako važno da je dijete spremno odvojiti se od kuće i roditelja, te da u novoj situaciji može prihvatiti obveze, neuspjehe i konflikte s kojima se susreće. Potrebno je i fizičko zdravlje i kondicija. Nerijetko roditelji pri procjeni zrelosti djeteta za školu uzimaju u obzir samo znanje i intelektualne sposobnosti, a to je pogrešno. Ako roditelji smatraju da dijete još ne treba krenuti u školu, najbolje će biti da o tome razgovaraju s tetom u vrtiću, pedijatrom i psihologom. Moguće je da dijete krene u školu i ranije, ali prije donošenja takve odluke treba dobro razmisliti. Dijete koje je prerano krenulo u školu (mlađe nego ostali prvoškolci, ili jednake kronološke dobi, ali još nedovoljno zrelo za školu), može biti uspješan učenik, ali nerijetko se kasnije, često u trećem i četvrtom razredu u te djece javljaju emocionalni problemi i teškoće sa zdravljem, tzv. psihosomatske tegobe, kao što su glavobolja ili bolovi u trbuhu i sl. Ovakve poteškoće govore o tome da je djetetu škola ipak preteška.
Samostalnost
Samostalnoj djeci je lakše u školi i u životu uopće. Zato bi roditelji trebali poticati samostalnost u izvršavanju svakodnevnih rutinskih poslova, kao što je oblačenje, svlačenje, spremanje školske torbe i sl. Ako se roditelji osjećaju odgovorno za sve što dijete radi, onda mu oduzimaju priliku da stoji iza svojih postupaka. No usmjeriti odgoj prema osamostaljivanju ne znači prepustiti dijete samome sebi, to naprotiv znači da će roditelj svoje dijete shvaćati ozbiljno i uvažavati, da će se odviknuti da uvijek i sve zna najbolje i stalno djetetu objašnjava što i kako treba raditi. Bolja metoda je da se djetetu prepuste odluke koje može donositi samo, primjerice o tome što će obući, kojim će se slobodnim aktivnostima baviti, s kojom djecom družiti i sl.
Snalaženje u prometu
Djeca moraju od prvog dana učiti kako da dođu do škole najjednostavnijim putem na kojem ima najmanje opasnosti. Mora ih se upozoriti na najkritičnija mjesta, pješačke prijelaze, semafore, kolne ulaze gdje se automobil može iznenada pojaviti iako nisu direktno na cesti. S djetetom treba prolaziti taj put sve dok ne stekne dovoljno sigurnosti i samopuzdanja te može samo voditi računa o sebi.
Koncentracija se vježba
Prvoškolci mogu kontinuirano pratiti nastavu od 10 do 15 minuta. Nakon toga im je neophodna stanka. Što je djetetu neki sadržaj zanimljiviji, to će se uspješnije i dulje koncentrirati. Sposobnost koncentracije može se vježbati kroz igru, npr. natjecanje među ukućanima tko će brže i bolje obaviti nekoliko različitih zadataka u nizu, nešto nacrtati, odrecitirati pjesmicu ili složiti kocke u piramidu i sl. Takvim vježbama djeca se vesele, a one ih osposobljavaju za ono što ih čeka u školi, brzo prenošenje pozornosti s jednog na drugi sadržaj. U školi će dijete često biti u situaciji da istodobno prati više sadržaja, da sluša objašnjenje učiteljice i prepisuje tekst s ploče. Ta se sposobnost razvija u dječjim igrama, gdje dijete dok samo nešto radi, mora brinuti o tome što rade drugi (igra skrivača, različite društvene igre). Korisno je čitati djetetu priče dok ono gleda ilustracije.
Djetetov rječnik
Rječnik s kojim dijelete polazi u školu važan je za njegov školski uspjeh. Djeca koja se lijepo izražavaju, imaju bogatiji fond riječi, koja puno pričaju i s kojima se puno priča, lakše se snalaze u školi. Rječnik se obogaćuje čitanjem i zato roditelji ne bi smjeli prestati čitati svojim prvoškolcima samo zato jer sada sama uče čitati. To nije isto. Čitanjem ono obogaćuje ne samo rječnik, nego i svoju maštu.
Učiteljica
Kako bi učiteljica mogla obaviti svoj posao što je moguće bolje, potrebno joj je povjerenje djece, ali i njihovih roditelja. Djeca vjeruju učiteljici, ona joj se dive, ona je za njih autoritet koji se sluša, poštuje i voli. Nerijetko se suprostavljaju roditeljima kako bi dokazali da je u pravu njihova učiteljica, a ne roditelji. Djetetu je važno da i njegovi roditelji poštuju učiteljicu i uvažavaju njezino mišljenje jer će u suprotnom biti zbunjeno. To nikako ne znači da roditelji uvijek i u svakoj prilici trebaju smatrati da je učiteljica u pravu. Ako se dogodi da ona svojim postupkom i nehotice povrijedi dijete, roditelj treba djetetu pokazati da smatra opravdanim to kako se dijete osjeća, da ga razumije i prihvaća. Dijete treba utješiti i tako mu pomoći da nesporazum s učiteljicom prebrodi bez težih posljedica.
Domaće zadaće
Dijete treba navikavati da domaće zadaće piše samo, bez izravne pomoći roditelja. Roditelji trebaju tolerirati da domaće zadaće nisu uvijek besprijekorne jer dijete ne može sve odmah savršeno savladati. Iako se dijete treba samo brinuti za svoje zadaće, na početku mu je potrebna indirektna pomoć roditelja. Ona počinje izborom “radnog mjesta”. Domaće zadaće treba uvijek pisati na jednom mjestu jer to pospješuje koncentraciju. Naši su stanovi nerijetko skučeni, djeca nemaju svoju sobu gdje bi mogla biti nesmetana. Ipak treba nastojati osigurati djetetu barem sklopivi radni stolić. Treba paziti na osvjetljenje, da se izbjegne zasjenjenje. Dok piše zadaću djetetu ne treba ni radio ni TV, ali nije mu neophodna ni potpuna tišina, koja može izazvati osjećaj straha i izoliranosti. Manja buka, ako je ravnomjerno raspoređena, neće ometati dijete u učenju. Po povratku iz škole neka će djeca odmah marljivo uroniti u domaće zadatke, iako bi bilo bolje da se malo odmore i poigraju prije toga. Međutim, svako dijete ima svoj ritam i vlastite potrebe, pa će uz pomoć roditelja iskustvom doći do najpovoljnijeg rasporeda pisanja zadaća, igre i odmora tijekom dana.
Autorica teksta: Mr. sc. Mirjana Šprajc-Bilen, psihologinja i psihoterapeutkinja
