Roditelji koji u pidžami usred noći napola spavajući ljuljaju dijete u kolijevci, koje je sasvim budno i vrišti, je slika koju rado koriste humoristi za svoje karikature. No u stvarnosti roditeljima čije dijete ima problema sa spavanjem uopće nije do smijeha. Imaju samo jednu želju, da se naspavaju i da prestanu noćne more, što im je dijete cijele noći budno.
U starim priručnicima o odgoju djeteta bilo je rečeno, ako je dijete zdravo, sito i suho, trebalo bi spavati cijelu noć, s kratkim prekidom za noćni obrok. Trebalo bi spavati nekoliko sati po danu i tako od rođenja do 18 mjeseci života. U stvarnosti je to iznimno tako, danas pedijatri uzimaju u obzir i različitu osobnost – tipove djece koja imaju različite potrebe za snom i različite ritmove san-budnost.
Koliko zapravo treba spavati dijete, koji su mogući uzroci da se budi i što učiniti da pomognete malenom, da mirno spava?
Koji su tipovi osobnosti – temperamenta djeteta?
Svako dijete, pa i najzdravije, sito i dobro njegovano ima svoj način uspavljivanja ovisno o vanjskim utjecajima, ali i djetetovoj osobnosti – temperamentu. Možemo podijeliti svu djecu na četiri osnovna tipa temperamenta, koji utječe na ritam sna. Već se u prvim tjednima života može vidjeti kojem tipu pripada vaše dijete.
Smireni
To je tip djeteta koji već od rođenja u pravilnim razmacima traži svoj obrok, ne plače između obroka i već na kraju obroka spava. U pravilu tom tipu pripadaju djeca rođena s težinom većom od 3300-3500 grama. Ako se takvo dijete budi i plače noću, treba pomisliti da ima problema (crvena guza, grčevi u trbuhu, gladno je ili izbija zubić).
Osjetljivi
To su djeca koja već od prvih tjedana imaju potrebu da u svakom trenutku osjećaju maminu ili tatinu blizinu. Kako prolaze mjeseci, ova djeca doživljavaju trenutak odlaska na spavanje kao odvajanje, kao da ih mama napušta. Zato teško zaspu i često se bude usred noći, uvijek traže društvo. Čim ih uzmete na ruke ili u vaš krevet, isti tren zaspu.
Živahni
To je tip djeteta koje već od prvih dana ostaje budno i između obroka, a dugo se ne odvikne od noćnog obroka. Kasno idu spavati, a ubrzo se probude; ponekad se budni zabave gledajući igračku iznad krevetića ili se igraju sa svojim ručicama. Kada živahno dijete počne plakati usred noći, to može biti zato što traži pomoć zbog nekog problema (treba podrignuti ili je mokro), ili želi promijeniti mjesto, maknuti se iz krevetića.
(Pre)živahni
To su djeca koja imaju manju potrebu za snom od ostale djece. Broj sati potrebnog sna nije jednak za sve odrasle, pa ni za svu djecu. (Pre)živahni se brzo i rano bude, a zaspu vrlo kasno, ne iz hira, nego jer im je dovoljno manje sati sna. Kada se jednom probude, pa bilo to u četiri sata ujutro, žele se igrati, družiti, a teško ponovno zaspu i kada su suhi i siti. Za takvu djecu dan završava kasnije, a počinje ranije od njihovih vršnjaka.
Koliko sati dijete spava?
Osnovno je pravilo da dijete, ovisno o svom temperamentu, samo zna koliko mu je potrebno sna, spava koliko mu treba, a ne koliko bi to željeli roditelji. Može se samo otprilike reći koliko dijete treba sna u kojoj dobi. Ako spava puno manje od toga, treba pomisliti da ima neki psihofizički problem.
OD ROĐENJA DO 3 MJESECA
U prvim tjednima života novorođenčad spava od 18 do 20 sati dnevno, bude se tražeći obrok i odmah nakon obroka zaspu. Oko mjesec dana počinju promjene: moguće je da već sada spava samo 15 sati, a između dva i tri mjeseca neki spavaju 12-14 sati dnevno. U to vrijeme većina djece prestaje tražiti noćni obrok.
OD 3 DO 9 MJESECI
Od trećeg mjeseca gotovo sva djeca spavaju cijelu noć bez prekida, to je deset sati i još dva do tri sata u danu. Sada se maleno može buditi zbog buke ili glasova u kući. Oko šest mjeseci života i ona djeca koja su se noću budila tražeći dudu, čaj i sl. prestaju s tom navikom, spavaju cijelu noć. U ovom razdoblju mogu započeti noćni strahovi, dijete plače u dobi od šest do osam mjeseci od straha da je odvojeno i napušteno.
OD 9 DO 18 MJESECI
Od devet mjeseci dijete se rijetko budi noću više od jedan puta, ali zato odbija spavati danju. U toj dobi dijete može biti uznemireno zbog zubića (od osam do 18 mjeseci izbijaju dva do tri zubića mjesečno). S godinu dana posebice živahna djeca počinju odbijati ići na spavanje, ali kada zaspu, ne bude se noću. Jednogodišnjaci ne žele spavati prijepodne, a poslijepodne spavaju kratko.
OD 18 MJESECI DO 2 GODINE
U toj dobi djeca vrlo lako zaspu navečer i spavaju osam do 10 noću. Iznimka su djeca s psihofizičkim poteškoćama u razvoju. Smirena djeca i dalje rado odspavaju poslije ručka, dok živahni to odbijaju. S dvije godine uglavnom prestaju svi problemi spavanja (ne želi ići spavati ili se budi noću), ako su roditelji bili puni razumijevanja, ali čvrsti da naviknu dijete kada je vrijeme za ići spavati.
Koji je pravilan položaj za spavanje?
Do prije tridesetak godina nitko nije postvaljao pitanje položaja pri spavanju. Nakon toga je bilo često da dijete spava na trbuhu. Danas pedijatri preporučuju da dijete spava u položaju na boku.
Položaj na trbuhu
Ovaj položaj se činio sigurnim u slučaju povraćanja. Ustvari novorođenče u prva dva sata iza obroka u položaju na trbuhu teško diše. Trbuščić pun mlijeka potisne ošit (to je mišićna pregrada koja dijeli organe grudne i trbušne šupljine) prema gore, pa su pokreti disanja i širenja pluća otežani. Prvih tjedana je moguće da novorođenče nakon povraćanja ne zna pomaknuti glavicu i udahne povraćeni sadržaj. Položaj potrbuške ograničava kretanje ruku i nogu. Dojenčad koja su isključivo ležala na trbuhu su često imala izvrnuta stopala prema van.
Položaj na leđima
Smatra se da je ovaj položaj bolji od položaja na trbuhu, iako ne tako dobar i siguran kao položaj na boku. Pokazalo se da pri povraćanju dijete ipak okrene glavicu.
Položaj na boku
Prema istraživanjima u svijetu pokazalo se da je najsigurniji položaj za dijete na boku, tako da se izmjenjuje položaj na lijevom i desnom boku tijekom dana. Položaj na boku se posebice preporuča za prvih pola sata iza obroka, zbog mogućeg bljuckanja. Kako bi djetetu olakšali ležanje na boku, dobro je podmetnuti mu u valjak smotanu dekicu iza leđa.
Autorica teksta: Prim. dr. Jelena Polak Babić, dr. med., spec. pedijatrije i neonatologije
