Mnogo je prilika u kojima se djeca mogu susresti sa smrću. Oko njih umiru njihovi najdraži, osobe koje poznaju, njihovi kućni ljubimci, stvarnu smrt vide i na televiziji… U takvim situacijama i djeca, kao i mi odrasli, doživljavaju i proživljavaju tugu. I tada su najnezaštićenija, najbespomoćnija, i često skrivaju svoju tugu. Dječja tuga je složena i duboka (iako mi to kod djece često i ne vidimo), ima višeznačne posljedice bez obzira na pomoć obitelji i bližnjih u tim trenucima.
U trenucima žalosnog događaja odrasli se prepuste svojoj boli, često zanemarujući dijete i njegove osjećaje, posebice kada dijete ne pokazuje velike znakove zbunjenosti i tuge. A upravo u takvim trenucima, koje dijete potpuno i ne razmije, ono se, uz tugu, osjeća osamljeno, manje važno, zaboravljeno, a zapravo je nesamostalno i u tim trenucima ovisno o tuđoj pomoći. Odrasli zaboravljaju da je i dijete doživjelo gubitak, da mu treba pomoći, kako bi se s tim gubitkom suočilo i proživjelo svoju tugu.
Odrasli u žalovanju imaju potporu najbližih, prijatelja, znanaca, suradnika, a dijete (pogotovo predškolsko), ima samo potporu uže obitelji. Njegovi mu prijatelji, koji i sami još ne shvaćaju smrt niti su iskusili žalovanje, ne mogu biti potpora.
Dječje razumijevanje smrti
Dječje razumijevanje smrti razvija se usporedno s njihovim misaonim sazrijevanjem. Djeca mlađa od pet godina još ne razumiju pojam smrti, niti njezinu konačnost, riječ smrt upotrebljavaju bez potpunog razumijevanja njezina značenja. Djeca polako shvaćaju, da sve što živi mora jednom i umrijeti, te da to znači otići zauvijek. Ono što pritom ne razumiju jest pojam zauvijek i konačno, vrijeme je to što djeca manje dobi još ne mogu zamisliti i to upravo zato što su to vrlo apstraktni pojmovi (pa takva apstraktna objašnjenja ne razumiju) jer razmišljaju još u vrlo konkretnim pojmovima. Djetetovo nepotpuno razumijevanje konačnih posljedica smrti u određenoj mjeri objašnjava odsutnost dječjih burnih reakcija, koje susrećemo kod odraslih kad saznaju za tužni događaj. Katkad djeca vjeruju da je smrt neka bolest od koje obolijevaju neki drugi i daleki ljudi. Iako još pojam o smrti ne shvaćaju u potpunosti, ipak na nju snažno reagiraju.
Nakon otprilike pete godine, djeca postupno shvaćaju nepovratnost, konačnost smrti, njezinu neizbježnost i univerzalnost, ali još ne shvaćaju da se to odnosi i na njih. Trenutak kada naslute da ih ni tata ni mama ne mogu zauvijek zaštititi od smrti, te da čak i oni mogu umrijeti, izaziva veliki strah i nesigurnost, razočaranje i paniku i zabrinutost, ne samo za sebe, već i za one koje najviše vole. Zato je razumijevanje smrti rezultat dugotrajnog i mučnog učenja, koje ni mi odrasli još nismo svladali, a ono što smo uspjeli naučiti jest odgađanje pomisli na smrt. Tako se i djeca s tom spoznajom ipak ne mogu nikada pomiriti i prihvatiti je, već je potiskuju (kao i mi), da bi mogli nastaviti normalno živjeti.
Kako djeca reagiraju na smrt
Za to kako će dijete reagirati i za sam tijek žalovanja vrlo su važni prvi sati i dani žalosnog događaja. Ne bi trebalo izdvajati i uklanjati dijete iz tih situacija, kao što se najčešće čini jer ono promatranjem uči kako da se ponaša u tim situacijama, osjeća se sigurnije i kao važan dio svoje obitelji, uže socijalne grupe ili zajednice. Treba mu pružiti priliku da zajedno s ostalim članovima obitelji dijeli bol i činjenice smrti, a ono će samo shvatiti i razumijeti onoliko koliko može. To je još važnije, treba mu dopustiti i da pokaže svoju tugu i bol. Mi odrasli, zaboravljajući koliko je teška ta lekcija o smrti, očekujemo od djece, kada se dogodi smrt, da odmah sve razumiju i ne pitaju previše jer mi o tome ne volimo govoriti. Od njih očekujemo da ne smetaju, da u tim trenucima nemaju nikakvih zahtjeva i potreba za sebe, da budu mirna, dobra, da ne viču i ne smiju se, i da “ne smetaju” kada dolazi rodbina… Zato su djeca prisiljena, uza sav strah i tugu koju osjećaju, a ne razumiju, tragati za svojim vlastitim objašnjenjima i načinima na kojima će se nositi sa situacijom.
Na sam događaj smrti djeca mogu reagirati na razne načine, kao što su:
- Šok i nevjerica
Djeca odbijaju prihvatiti nečiju smrt i tu bolnu činjenicu drže podalje od sebe. Tada je njihova reakcija slaba, nema vidljivih znakova jakih osjećaja, često i ne plaču pa to često zbuni okolinu, koja misli da je dijete bezosjećajno, da nije voljelo osobu koja je umrla i sl.
- Očaj i protest
Poneka djeca odmah reagiraju očajem i protestom, neutješna su i dugo plaču, a reakcija je često pretjerana za tako malo dijete.
- Apatija
Čini se kao da su se djeca ukočila, njihovi su osjećaji zaleđeni, ponašaju se kao da ne pripadaju u tu situaciju i vrlo su mirna, bez ikakvih vidljivih emocija.
- Nastavljanje uobičajenih aktivnosti
Djeca se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i inzistiraju na tome da nastave s uobičajenim i dobro poznatim aktivnostima jer im u tom zbrkanom i nesigurnom trenutku pruža sigurnost. U takvim trenucima dijete zaista doživljava tugu i trpi. No često tu svoju tugu ne može i ne zna pokazati pa počne “bolovati” od raznih smetnji.
Uobičajene dječje reakcije tugovanja su:
- Tjeskoba
Vrlo je česta, uzdrman je djetetov osjećaj sigurnosti, javlja se strah da će se to ubrzo dogoditi i drugim bliskim osobama ili njemu, dijete postaje ovisno o drugima, boji se bilo kojeg odvajanja, proživljava strahove pri odlasku na spavanje, ne želi biti samo u sobi, traži stalno upaljeno svjetlo ili otvorena vrata, pa čak i da roditelj ostane s njim, često traži da spava u krevetu roditelja. Neka se djeca počnu trzati na nenadane zvukove ili nagle promjene u okolini, javlja se glavobolja, napetost u mišićima, problemi koncentracije i pamćenja, a u drastičnim slučajevima javlja se i fobično ponašanje.
- Poteškoće sa spavanjem (posebice ako se djeci tumači da je osoba koja je umrla “zaspala dugim snom”, tj. kada se riječ spavanje upotrebljava da se opiše smrt), javljaju se u obliku poteškoća s uspavljivanjem, kao kod tjeskobe, ali i s čestim buđenjima noću zbog ružnih snova i noćnih mora. Može se razviti i strah od takvih snova pa dijete odbija zaspati.
- Tuga i čežnja izražava se na razne načine – neutješnim i čestim plakanjem, izbjegavanjem i izoliranjem od drugih, dijete postaje zatvorenije, a kad plače, skriva uzrok plakanja. Čežnja se pokazuje potrebom da se razgovara o osobi koje nema, očekivanju da će je sresti, dijete boravi na mjestima na kojima je bilo s tom osobom, želi gledati fotografije umrle osobe, sjedi na njezinoj stolici, uzima njezine stvari i odjeću, miriši njezine mirise s odjeće ili parfeme, ili se dijete počinje ponašati na način umrle osobe.
- Bijes i ispadi gnjeva
Dijete udara oko sebe, rita se, ljuti se na osobu koja je umrla, na Boga koji je to dopustio, na druge odrasle koji to nisu spriječili, razbija i trga stvari, baca se po podu, izrazito je neposlušno i viče na druge ili psuje.
- Krivnja, samooptuživanje i sram
Dijete misli da je odgovorno za nečiju smrt, tj. da je nešto što je učinilo ili mislilo uzrokovalo nečiju smrt. Tome su sklonija djeca oko šeste godine i nešto poslije, a takvi su osjećaji češći kada je umrla osoba drugo dijete u obitelji.
- Tjelesne tegobe
Javljaju se glavobolje, bolni mišići, bolovi u želucu, katkad može čak pokazivati i simptome koje je imala osoba prije smrti, mogu se pojaviti tikovi, mokrenje, mucanje, znojenje ruku i slične neurotske reakcije.
Iako smo mi odrasli svi prošli kroz takva stanja i bolna učenja o smrti, i dalje ne znamo kako to djetetu objasniti ili kako mu barem pomoći da lakše podnese spoznaju o konačnosti svih živih bića. Govorimo im da se ne trebaju bojati, ali je teško objasniti zašto da se ne boje nečega što je doista zastrašujuće, i čega se i sami bojimo.
Govorimo im da je smrt sastavni dio života, ili i sebe i dijete tješimo vjerom u vječni život, a djetetu se smrt čini kao kraj, mrak, ništavilo i teško o njoj može misliti pozitivno. Dijete želi vječno imati upravo takav život koji živi sada i ovdje, s istim ljudima oko sebe, pa ne pomažu priče o vječnom životu, koje dijete ne može pojmiti jer i mi o tome premalo znamo, ni sami sebi to još nismo objasnili ni dokraja prihvatili, i nama je smrt još uvijek velika tajna. Što djetetu možemo ponuditi kao “zamjenu” ili “naknadu” , kako bismo mu pomogli da shvati i prihvati, da bismo ga utješili?
Kako pomoći djetetu
Načini na koje dijete iskazuje svoju tugu brojni su i vrlo različiti. Dijete samo sebi ne može pomoći. Ono pomoć očekuje od drugih, posebice od roditelja. Proces žalovanja lakši je ako se razumije smrt, njezin uzrok i okolnosti ukopa. Činjenica smrti ne može se poreći i njezino skrivanje samo stvara dodatne teškoće i strahove. Zato je dobro pokušati na djetetu primjeren način (ovisno o dobi) opisati, govoriti o tome zašto je netko umro (ali ne u detalje), što se dalje događa s tijelom, opisati djetetu ceremoniju ukopa (dijete će lakše shvatiti ukop nego kremiranje), kako bismo mu smanjili količinu nepoznatosti i neizvjesnosti u danima koji slijede, te kako bi bolje razumjelo ponašanje odraslih. I za dječje, kao i za naše tugovanje, potrebni su konkretni izražaji (obredi, slike, običaji…).
Prešućivanjem tema o mrtvima, koji su nam bili dragi i bliski, da bismo, navodno, dijete poštedjeli, činimo mu nepravdu i štetu. Djetetu treba dopustiti da govori o svojim osjećajima prema mrtvome, posebice ako je to roditelj. Često su u toj fazi djetetu potrebni i predmeti koji su pripadali pokojniku, kako bi lakše prebrodilo gubitak.
Ako djetetu želimo olakšati teret spoznaje o smrtnosti, tada je preporučljivo pustiti ga da samo govori o svojim strahovima, a ne prekinuti svaki govor o smrti i umrlome jer to nas uznemiruje i čini nesretnima. Izbjegavanjem razgovora o smrtnosti još ga više zastrašujemo, a može pomisliti – ako se toga i odrasli boje, onda je to sigurno doista strašno. Ne treba se bojati takva razgovora i dijete treba doista slušati jer smo mi odrasli već zaboravili čega se sve maleno dijete može bojati, pa čak više ne možemo ni zamisliti kakve ga sve misli u vezi sa smrću muče. Zato djetetu treba dati priliku da vam se povjeri, ali ga ne treba ispitivati.
Djeci se nakon nečije smrti nameće pitanje i “može li se to dogoditi meni, mami, tati, bratu?”… I tada mu treba dati odgovor koji će u sebi sadržavati istinu, ali će ipak imati optimističan prizvuk, npr. “Da, ali ja očekujem da ćemo još dugo živjeti zajedno…”. Takav je odgovor puno bolji od onih o neizvjesnoj sudbini, ili da se ne zna što nosi sutra jer si to dijete prevodi kao da će se dogoditi vrlo skoro.
Želimo li i sebi i djetetu olakšati sjećanja na mrtve, treba ga pomalo oslobađati tuge i ozbiljnosti. Treba se prisjetiti lijepih trenutaka i doživljaja i ne mučiti dijete patnjom. Djecu ne treba obvezivati na to da o smrti uvijek razmišljaju ozbiljno, njihova igra i radost, koja negira i “ubija” smrt, možda i nama može pomoći.
Epitafi
Dan mrtvih i Dušni dan svake nas godine podsjećaju da posvetimo malo više vremena pokojnicima, sjećanjima na njih i našim uspomenama. Uređuju se grobovi, stavlja cvijeće i pale svijeće. Tada je lijepo prošetati uvečer i promatrati titraje tisuća svijeća, ali je jednako lijepo prošetati danju među uređenim grobovima i promatrati maštovite grobnice, kipiće, ukrasne željezne ograde i raznoliko uređeno cvijeće. Zanimljivo je tada zastati uz grobove i pročitati epitafe. Mnogi od njih nisu samo puka informacija o umrlome, već su i podsjećanje na život – vedri, podrugljivi ili cinični, iako su napisani na grobovima umrlih, zapravo su namijenjeni živima, kako bi podsjetili da je život, iako prolazan, naše najveće bogatstvo i najbolja stvar na svijetu, a na nama je kako ćemo ga živjeti. Ti nas epitafi, koje su često smislili sami pokojnici prije smrti, potiču da sa smiješkom odemo s groblja, sretni što smo živi i svjesni da je život, kakav jest da jest, ipak naše najveće blago.
- “Grob je dovoljan ovome kojem ni svijet nije bio dovoljan” – epitaf na grobu Aleksandra Velikog
- “Tko ljude poučava o smrti, uči ih živjeti” – francuski filozof Michel de Montaigne
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja
