Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja (iz časopisa “Bebe”)
Mnogi se roditelji iznenade kada saznaju koliko se njihovo dijete promijeni u vrtiću. Katkada su promjene toliko intenzivne, da svoje dijete ne mogu prepoznati. Ratoborno dijete pretvara se u janje, nametljivo dijete u tihog promatrača, a bojažljivo dijete odjednom postaje samopouzdani vođa.
Zapravo sva djeca dolaskom u vrtić i u grupu mijenjeju svoja ponašanja. Promjene u ponašanju tijekom razdoblja adaptacije očekivane su, normalne i privremene. Tada se dijete postupno uči živjeti bez roditelja, u drugom okruženju i s drugim ljudima. Za vrijeme adaptacijskog razdoblja najintenzivnije promjene u ponašanju pokazivat će djeca koja su pretjerano vezana uz roditelje, nesigurna, djeca s vrlo malo socijalnih iskustava i djeca koja se boje da će biti ostavljena. Suprotno tome, djeca koja su sigurna u roditeljsku ljubav, s bogatijim socijalnim iskustvima, samopouzdana djeca neće bitno mijenjati svoje ponašanje.
O trajnijim promjenama u ponašanju, koje se pojavljuju i traju i nakon adaptacijskog razdoblja, roditelji najčešće saznaju slučajno, u razgovoru s odgojiteljicom. Takva spoznaja katkada može biti frustrirajuća – ako je promjena djetetova ponašanja po procjeni roditelja (a katkada i odgojitelja) u negativnom smjeru (tj. ako se dijete ponaša nasilnički, nametljivo, ako je jako živahno, nekoncentrirano i sl.).
Zašto se to događa?
Kao tumačenje za te promjene u ponašanju ima nekoliko mogućnosti:
- Dijete je kod kuće u poznatom okruženju, osjeća se sigurno, vjeruje u ljubav svojih roditelja i može se ponašati onako kako se osjeća, pokazivati svoje emocije i raditi ono što želi i kada želi. U vrtiću se ponaša oprezno, okolina i odrasle osobe u određenoj mjeri su nepoznate (posebice ako se često mijenjaju odgojitelji), svoje potrebe i želje mora prilagoditi ostaloj djeci u grupi, s njima mora dijeliti vrijeme, igračke i odgojiteljicu, a često ne može ili ne želi pokazati svoje osjećaje, sramežljivo je, boji se neuspjeha.
- Djeca u vrtiću kompenziraju (nadoknađuju) ono što im nedostaje kod kuće. Ako dijete u obitelji dobiva razmjerno malo pozornosti (u odnosu na njegove potrebe), i to pretežito u obliku ukora i ograničenja, svojim će ponašanjem skretati pozornost na sebe. Uzrok nedovoljne pozornosti i promjene ponašanja može biti neka povremena situacija u obitelji (bračna kriza, nesuglasice, razvod, smrt u obitelji, rođenje nove bebe) ili trajniji položaj djeteta u obitelji, kao npr. odgojni stil, odnosi među drugom braćom i sestrama, alkoholizam ili druge teže ovisnosti ili neke kronične bolesti članova obitelji i sl. Tada dijete u vrtiću, u novoj sredini počinje isporobavati uloge koje kod kuće ne može imati.
- Postojanje razlike u stilu odgoja i načinu ophođenja prema djetetu također će izazvati promjene u ponašanju. U vrtiću postoje određena pravila ponašanja, kako bi se moglo živjeti u grupi, a odgojitelji nastoje primjenjivati demokratski tip odgoja i jasan način komunikacije. Ako je dijete kod kuće naviklo na izraženiji autoritarni stil, više ograničenja i zabrana, kažnjavanje (posebice tjelesno) i slično, vrtić će doživjeti kao mjesto s mnogo više slobode i mogućnosti da izrazi svoje potrebe, interese i sklonosti. Obrnuto, ako je djetetu kod kuće sve dopušteno, ako nema nikakvih ograničenja i u svemu mu se popušta, u vrtiću će se osjećati sputano, morat će se prilagoditi drugačijem stilu odgoja, dogovaranja i nekim pravilima ponašanja, pa će češće dolaziti u konfliktne situacije. U oba slučaja djeca najprije putem različitih ponašanja ispituju granice tolerancije odraslih osoba i djece, tj. “dokle mogu ići”. Kod djece će promjena u ponašanju biti izrazitija ako je razlika u odnosu prema djetetu i stilu odgoja veća između kuće i vrtića, te ako imaju manje socijalno iskustvo i time slabije razvijene socijalne vještine.
- Moguće odstupanje u razvoju djeteta od očekivanog, prosječnog razvoja djece iste dobi također može dovesti do promjene u ponašanju. Specifičnosti u razvoju ponekog djeteta najčešće dolaze na vidjelo tek u vrtiću, tj. u grupi vršnjaka, gdje se djeca međusobno mogu uspoređivati. Roditelji za takva uspoređivanja nemaju prilike, čak ni ako imaju više djece jer su djeca različite dobi. Tada ubrzani razvoj nekih sposobnosti kod djece ili neke poteškoće ili blaga zaostajanja u razvoju (npr. percepcije, koncentracije, fine motorike i sl.) u obitelji ostaju prikrivena. Roditelji se prilagođuju razvoju svojeg djeteta, pohvaljuju ga za svaki pokušaj, potiču interese, za igru nema vremenskog ograničenja. U vrtiću se sve mijenja, dolazi do međusobnog uspoređivanja u raznim aktivnostima, odgojitelji postavljaju i neke zadatke i očekivanja pred dijete, vrednuju djetetovo ponašanje. Tada promjene u djetetovom ponašanju može izazvati osjećaj da je neuspješno u nekoj aktivnosti, neuspjeh u dokazivanju pred prijateljima, osjećaj neprihvaćenosti u grupi ili prevelika očekivanja u odnosu na njegove mogućnosti. Ili ako je dijete naprednije u svojem razvoju, osjećaj dosade, nedovoljno zanimljive aktivnosti ili nedovoljno poticajna sredina također mogu izazvati promjene u ponašanju.
Bez obzira na uzroke zbog kojih je došlo do promjene u djetetovom ponašnju, takve su promjene trajnije, a dijete zadržava svoje karakteristično ponašanje kod kuće. Tako se katkada čini da se radi o dva potpuno različita djeteta. Kada su te promjene u pozitivnom smjeru, tj. kada dijete postane “bolje”, roditelji najčešće nemaju potrebe saznati razlog tih promjena (iako bi im ta spoznaja pomogla u modificiranju ponašanja kod kuće), a ako je promjena ponašanja “nagore”, najčešće za to krive odgojitelje i drugu djecu. Rješenje za takve situacije najčešće se može naći u otvorenom razgovoru sa stručnom osobom i u suradnji s odgojiteljem.
Mali savjeti
- U odgoju djeteta treba nastojati da se ono osjeća sigurno, voljeno, prihvaćeno i da ljubav i podršku roditelja ima bez uvjeta. To će pomoći da bude samopouzdano, da ima povjerenja u sebe i svoje sposobnosti.
- U skladu s dobi treba omogućiti djetetu da stječe socijalna iskustva, tj. da boravi među drugim ljudima različite dobi, te da se pokuša samo snalaziti prilikom zadovoljavanja svojih potreba. Treba voditi dijete u goste, na igralište, kod bake i djeda, kod drugih rođaka, prijatelja… Pritom je dobro neprimjetno promatrati i nadzirati ponašanje djeteta, ali ne treba se miješati, osim ako nije nužno. Vjerojatno će se već i u tim situacijama moći primijetiti promjene u načinu kako se dijete ponaša i kako komunicira s drugima.
- Treba iskoristiti što više prilika za razgovor s odgojiteljima, za razmjenu informacija o tome kako se dijete ponaša kod kuće, a kako u vrtiću, o razlozima nekih ponašanja i okolnostima u kojima se javljaju neprihvatljiva ponašanja. Tako se zajedno može doći do novih spoznaja o samom djetetu, bolje ga razumijeti i na vrijeme intervenirati bude li potrebno.
- Ako se dijete u vrtiću bitno promijeni i ponaša “teško”, ako postoji kod roditelja ili odgojitelja osjećaj da nešto nije u redu, dobro je što prije potražiti stručan savjet kod pedagoga ili psihologa u vrtiću. Oni će najbolje znati procijeniti ponašanje djeteta u skladu s dobi te postojećim okolnostima u vrtiću ili u obitelji.
