Biti lijevi u svijetu desnih
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja
Znanost još dosad nije uspjela otkriti i točno odrediti podrijetlo ljevaka, još nema odgovora zašto je netko ljevak, a netko dešnjak. Neka istraživanja upućuju na anomaliju u moždanoj strukturi, neke teorije govore o genetskom nasljeđu, neki krive utjecaj hormona testosterona (jer je mnogo više muškaraca ljevaka nego li žena).
Rezultati jednog od najopsežnijih istraživanja upućuju da ljevorukost ima genetsku podlogu. Po tim praćenjima, ako nijedan roditelj nije ljevak, ili ako je samo otac ljevak, izgledi su 1:10 da dijete bude ljevak. Ako je samo majka ljevakinja, izgledi su 2:10 da dijete bude ljevak. A ako su oba roditelja ljevoruki, izgledi su 4:10 da njihovo dijete bude ljevoruko. Ispitivani su i jednojajčani blizanci, koji imaju istu genetsku strukturu, da bi se potvrdili rezultati. Očekivalo se da bi, kada se javi ljevorukost, oba blizanca trebala biti ljevoruka. Ali to ipak nije tako – u 76% slučajeva oba su blizanca ljevoruka, ali ostali su različiti.
To upućuje da za nastanak ljevorukosti nije odgovorno samo genetsko nasljeđivanje, već da ovisi i o nečem drugom. Iz toga je proizišao zaključak da su ova djeca prilikom začeća dešnjaci, ali se poslije tijekom trudnoće, zbog nekog razloga (govori se o kemijskim promjenama, stresu…), “pretvore” u dešnjake!
Nedavno su istraživači sa Sveučilišta u Oxfordu identificirali gen koji povećava izglede da njegov “vlasnik” bude ljevak.
Mnogi su se znanstvenici orijentirali na istraživanja mozga i utvrdili su da između ljevaka i dešnjaka postoji značajna razlika u anatomiji mozga. Tvrdi se da je kod dešnjaka dominantna lijeva strana mozga s centrima koji kontroliraju govor i jezik, dok desna strana ima nadzor nad emocijama – kod ljevaka je ta raspodjela suprotna. Također, kod potonjih su obje polutke mozga jednako razvijene (za razliku od dešnjaka), tj. ljevaci imaju više živčanih vlakana u mozgu od dešnjaka, što im omogućuje brži prijenos informacija među polutkama. Taj višak vlakana je prednost, ali i uvjet koji ljevacima omogućuje svakodnevno prilagođavanje svijetu dešnjaka.
Neki znanstvenici tvde da se, hoće li netko biti dešnjak ili ljevak, može utvrditi već u ranoj fazi trudnoće, između 10. i 12. tjedna, na ultrazvučnim snimkama. Ovisno o tome koju ruku, tj. palac, fetus siše, može se naslutiti hoće li dijete biti ljevak ili dešnjak.
Neka novija istraživanja govore o tome da dijete u maternici siše palac lijeve ruke, a da se sklonost desnoj ruci formira u posljednjih nekoliko tjedana trudnoće, a kod prerano rođene djece sklonost desnoj ili lijevoj ruci na kraju se podijeli prema načelu slučajnosti, tj. svako drugo dijete od 1800 grama opredijeli se za lijevu ruku kao dominantnu i razvije se u ljevaka.
U svakom slučaju, ljevaci nisu jednostavno nešto potpuno u obrnutom smislu od dešnjaka – to je potpuno druga cerebralna organizacija; nije suprotno, nego drugačije funkcioniranje mozga, bez obzira na to zbog čega je do toga došlo.
Nekada i sada
Znanstvenici tvrde da je čovjek “iz pećinskog doba” bio uglavnom ljevoruk! Poslije je navodno prihvatio rad desnom rukom i tako je započela današnja “desna” civilizacija.
Prema istraživanjima u Yorkshireu u Engleskoj, gdje su mjerili dužinu i debljinu kostiju ruku pokojnika koji su živjeli od 11. do 16. stoljeća, pronašli su da je u oko 16% slučajeva lijeva ruka nešto duža i jača od desne, u 3% slučajeva bile su jednako duge, a kod ostalih je desna ruka bila nešto duža. Pod pretpostavkom da se dominantna ruka više koristi za nošenje stvari, pa se zato razvila u jaču, čvršću i dužu, može se zaključiti da je postotak ljevorukih tada bio nešto malo veći nego što je to danas.
Ljevorukost se, nažalost, već tisućljećjima smatra nepoželjnom pojavom, pa čak i nečim patološkim. Već je starim Rimljanima riječ sinister značila ne samo lijevo, nego i loše, a dolijetanje ptica s lijeve strane nagovještavalo je nesreću.
U prošlim vremenima predrasuda i praznovjerja, posebice u srednjem vijeku, lijeva se strana i dalje smatrala nesretnom, a osobe ljevaci nisu bile prihvaćene. Djeci se čak vezala lijeva ruka, kako bi sve radnje naučila raditi desnom – to je bio oblik vrlo okrutnog zlostavljanja, ali ljevorukost nisu uspjeli iskorijeniti! Ljevoruke žene tada su čak i spaljivali kao vještice. Iz toga doba potječu još uvijek česte uzrečice i običaji kao:
* titra lijevo oko – dogodit će se nešto loše
* danas si ustao na lijevu nogu – ako je osoba ljuta ili joj ništa ne uspijeva
* biti nečija desna ruka – suprotno tome znači biti nekome važan i dragocjen pomoćnik
* počasni gost uvijek mora za stolom sjediti s desne strane.
Procjenjuje se da je danas u svijetu 10-15% ljevorukih, i to gotovo dvostruko više muškaraca nego žena, a ostali se ljudi (naravno, desnoruki) još i danas različito odnose prema takvim ljudima.
Tako u anglosaskom području utvrđuju da ima oko 8% muškaraca i 6% žena koji su ljevoruki. Kod Japanaca samo se 4% muškaraca i 2% žena služe lijevom rukom, iako se tvrdi da u Japanu nema ljevorukih, a čak i oni koji bacaju i crtaju ljevicom, tvrde da nisu ljevoruki.
A samo 1,5% Kineza piše i jede ljevicom. Takva situacija u Japanu i Kini tumači se i povezuje s karakteristikama japanskog i kineskog pisma, koje se ne može pisati lijevom rukom.
U Indiji i Indoneziji se držanje pribora za jelo u lijevoj ruci smatra nepristojnim.
U zapadnoj Africi jednako se vrednuju obje strane, ali Sudanci ljevaka smatraju promašenim bićem, svetim i nečistim istodobno. U Indiji se desnom rukom pere plemeniti dio tijela, tj. od struka prema gore, a lijevom ostatak niže od struka!
Civilizacija dešnjaka
Živimo u svijetu dešnjaka i svi smo na neki način uključeni u tu igru – znamo koju ruku pružiti pri rukovanju, koja se ruka diže pri zakletvi na sudu, gdje se smješta počasni gost…
Ipak, ljudi se ne mogu jednostavno podijeliti na dvije čvrsto homogene skupine (ljevake i dešnjake), već se više radi o kontinuumu, na čijim su krajevima dvije male grupe čvrsto lijevih i čvrsto desnih. Većina nas je negdje između, s jačom ili slabijom predispozicijom za korištenje desne ruke. Svi mi imamo svoje “lijeve” i “desne” trenutke. Zato nije moguće jednostavno podijeliti ljude jer ima mnogo onih koji će neke radnje ili zadatke obaviti desnom, a druge lijevom rukom. Štoviše, neke radnje, poput pisanja ili jedenja, tj. korištenja pribora za jelo, još su i dandanas vrlo često podvrgnute snažnom socijalnom pritisku u vrijeme učenja i usvajanja tih vještina. Čak i u društvima koja su tolerirala ljevake (poput SAD-a i Nizozemske), ne može se naći nikoga tko se rukuje lijevom rukom.
Uobičajeno se smatra kako se ljevaci služe lijevom rukom i da im je dominantna lijeva strana, a ljude koji pišu lijevom rukom zovemo ljevacima. No tu postoji mala zavrzlama oko pojmova. Zapravo bismo morali govoriti o ljevorukima i desnorukima, o ljevonogima, ljevookima i ljevouhima jer se po svemu tome ljudi razlikuju.
Ljevak je osoba koja je i ljevoruka i ljevonoga i ljevooka i ljevouha. Ali ljevoruka osoba ne mora biti čisti ljevak, tj. ne mora biti ljevonoga ili ljevouha… To nisu isti pojmovi.
Ljevonoga osoba loptu puca lijevom nogom.
Ljevooku osobu možemo identificirati ako pogleda kroz ključanicu i pritom zatvori desno oko.
Ljevouha osoba će prilikom osluškivanja dalekih zvukova nagnuti i zakrenuti glavu u smjeru zvuka, tako da više sluša lijevim uhom.
Praćenja su pokazala da ima oko 10% ljevorukih, ali oko 30% ljevonogih ljudi, što pokazuje da nema izravne veze između tih dviju osobina.
Da ne bi sve baš bilo tako jednostavno, među ljudima možemo razlikovati i stvarne i disharmonične ljevake. Disharmonični ljevaci služe se u pisanju lijevom rukom, ali će u trenutačnim situacijama nesvjesno namignuti desnim okom, prekrižiti desnu preko lijeve noge, mahnuti desnom rukom. Jednako vrijedi i za dešnjake, ali je pravih ljevaka znatno manje, a pravih dešnjaka mnogo, mnogo više.
Služeći se pojmom ljevak kao univerzalnim, uočeno je da je mnogo više muškaraca ljevaka nego žena, te da ima više ljevaka među djecom nego među starijom populacijom, što se tumači jakim društvenim pritiskom, ali i sasvim praktičnim razlozima. Naime, ljevaci se jednostavno “iskrcaju” u svijet koji nije napravljen po njihovoj mjeri. Za ljevake je svijet dešnjaka zapravo naopak!
Znate li koji su to predmeti svakodnevne uporabe i s kojima se stalno susrećemo napravljeni zapravo samo za dešnjake i s kojima ljevaci imaju problema? Sjetite se škara i škarica za manikiranje (pokušajte rezati lijevom!), krojačkih škara, noževa, gulilice za krumpir, pisaćeg pribora poput nalivpera, šiljila, ravnala (zbog brojeva), geometrijskog pribora. Isti su izazovi pred ljevacima kada se susreću s većinom alata (npr. kosilice, bušilice, motorne pile, kliješta), kuhinjskog pribora poput otvarača za konzerve, glazbenih instrumenata poput melodike, gitare, flaute, pa i klavira, automobila koji je dizajniran isključivo za dešnjake zbog mjenjača, kočnice… Ista je stvar i s mišem za računalo, kućanskim aparatima poput glačala, koje ima kabel s desne strane, s pisaćim stolom s ladicama također na desnoj strani. Pribor za jelo uvijek se prilikom serviranja stola postavlja za dešnjake, a ljevaci se ne mogu nikako koristiti bilježnicama sa spiralnim uvezom!
Popis bi mogao, naravno, biti još i duži jer se dešnjaci ne mogu ni sjetiti svih onih svakodnevnih stvari koje su ljevacima pravi izazov. Nažalost, svijet uglavnom još uvijek ne primjećuje niti se brine o tome da postoje osobe koje su drugačije i da im treba olakšati svakodnevno korištenje alatima i svim ostalim sitnicama.
I dok znanost istražuje odakle to i zašto se ljudi rode ljevaci, tehnologija bi trebala omogućiti živućim ljevacima bolji život u svakidašnjici. Ali što praktično učiniti za ljevoruke?
Da bi ljevaci bili ono što jesu i dobro se snalazili i osjećali ugodno u svijetu dešnjaka, počeli su se konačno brinuti i neki proizvođači, pa se već mogu nabaviti razne posude, kuhinjski pribor i pomagala za ljevake. No uspjeh tolerantnog i osjetljivog društva bit će tek onda kada u svakoj trgovini budete mogli birati predmete za dešnjake ili ljevake, kad vas u autosalonu budu pitali želite li određeni tip automobila za ljevaka ili dešnjaka!
A djeca?
Nakon poroda ne možemo odmah znati je li dijete ljevak ili dešnjak jer se to najbolje vidi kod hotimičnih pokreta, koji se razvijaju postupno.
Po rođenju većina male djece upotrebljava obje ruke podjednako i ne pokazuje sklonost jednoj ruci sve do otprilike četvrtog mjeseca. Tada se prilikom dodirivanja predmeta počinje više služiti jednom – lijevom rukom. Oko šestog su mjeseca ponovno u akciji obje ruke podjednako, a u sedmom mjesecu prednost ima desna ruka. Dominacija jedne ili druge ruke mijenja se i koleba sve do otprilike četvrte, pete godine, kada se počinje razvijati preferencija za pisanje određenom rukom, što može potrajati sve do devete godine.
Otkrivanje svijeta oko sebe može biti vrlo uzbudljivo za malu djecu, ali i vrlo frustrirajuće ako on za njih ne funkcionira. Mala djeca rado izvode i vrlo brzo uče znanja i vještine za koje budu nagrađena uspjehom, ali i vrlo brzo gube zanimanje za one vještine koje ih frustriraju i daju osjećaj neuspjeha.
Roditelji često svoju djecu doživljavaju kao dešnjaka, čak i onda kada rano otkriju da se njihovo dijete u igri pretežito služi lijevom rukom.
Ako dijete pokazuje upornu sklonost korištenju lijeve ruke, ne trebate se brinuti. Važno je ne podleći napasti i ne prisiljavati ga da se na silu služi desnom rukom.
Sučeni s ljevorukošću, nekoć su se mnogi roditelji znali uplašiti pa su pokušavali na razne, katkada i nasilne načine, prisiliti i naviknuti dijete da promijeni stranu i služi se desnom rukom. Vezali su djetetu lijevu ruku, kako se njome ne bi moglo služiti, kažnjavali ga na razne načine, izbjegavali, ismijavali, kritizirali… pokušavajući ga, u najboljoj namjeri, a ponajviše zbog neznanja i netolerancije za sve što je drugačije, prisiliti na ono što je njemu i okolini najnormalnije. Nažalost, još se i danas ljevorukost ponegdje smatra nedostatkom, koji se pravodobno i uz “pravilan odgoj” mora ispraviti!
Stalnim prisiljavanjem ljevoruko dijete, dakako, može sve početi raditi desnom rukom. No takvo prisilno “reprogramiranje” s lijeve na desnu ruku ne ostaje bez posljedica”! Na to stalno upozoravaju pedagozi, psiholozi i liječnici.
Sprječavanje uporabe lijeve ruke dovodi do karakternih, intelektualnih, psihofizičkih, psihomotornih i govornih smetnji. Prvi pritisci na dijete javljaju se već u predškolsko doba, kada se dijete sprječava u razvoju spretnosti dominantne ruke i nameće se davanje prednosti manje spretnoj desnoj ruci. Tada se javljaju problemi u području motorike, što kod djeteta dovodi do svijesti o nespretnosti i osjećaja manje vrijednosti u odnosu na drugu djecu. Zbog tako nasilnog sprječavanja dominacije lijeve ruke, kod djece se javljaju smetnje u koordinaciji pokreta i tada više ne uspijevaju izvesti određene pokrete koje su prije radili bez problema (npr. pri služenju nožem i vilicom ili vožnji triciklom ili biciklom, ne znaju što bi s lijevom, a što s desnom rukom).
Zbog prisilnog prevježbavanja najviše štete ima govor – javlja se mucanje, zakašnjeli razvoj govora, pogrešno izgovaranje glasova, javljaju se disleksija i disgrafija. Prema nekim statističkim podacima, 60-70% djece s govornim smetnjama, teškoćama u čitanju i pismenom izražavanju zapravo su ljevaci koje se prisiljavalo da pišu desnom rukom.
Zbog čestih neuspjeha i nespretnosti dolazi i do poremećaja u emocionalnom razvoju i odnosima, a zbog ograničavanja razvoja ličnosti i do lošijih crta karaktera (dijete se brani agresivnošću, javljaju se kompleksi, ili se povlači u sebe). Takva djeca postaju plašljiva i nepovjerljiva, ili neposlušna, prkosna i svojeglava. Neki govore i o većim izgledima za pojavu autizma.
Polaskom u osnovnu školu javljaju se poteškoće u koncentraciji i pamćenju, dijete se brzo umara, ima smetnje u finoj motorici. Posljedice su stalno kritiziranje djeteta kao nedovoljno bistrog zbog neuredna rukopisa, pogrešaka u pisanju… Dijete pati zbog tih kritika i nametnutih očekivanja, a ne može si pomoći, pa se narušava njegovo samopouzdanje i izazivaju još veće poteškoće, javlja se prkos, nesigurnost, mokrenje u krevet, griženje noktiju… Sve u svemu, poremetiti prirodnu sklonost ozbiljna je stvar. No odnos prema nekim pojavama teško se mijenja, pa kao što se često ni ljevorukost još uvijek ne doživljava kao normalna stvar, tako se ni korekcija ljevorukosti ne smatra nasiljem nad djetetom.
Zapravo i nema nikakvog ozbiljnog i stvarnog opravdanja za ispravljanje ljevorukosti. Ona nema nikakve veze sa smanjenom inteligencijom ili vještinama. Ljevorukost je individualni, urođeni i naslijeđeni čimbenik, predodređen biološkom strukturom središnjeg živčanog sustava i trebala bi se prihvaćati kao prirodna različitost. Ljevorukost je stvar funkcioniranja mozga, a ne navika koju se može promijeniti. Zašto onda djeci nametati navike i vještine suprotne njihovim predispozicijama? Ljevorukost nije greška koju treba ispravljati, već je treba uvažavati kao normalnu pojavu i poštivati tu činjenicu od najranijeg djetinjstva.
Činjenica je da živimo u svijetu koji je prilagođen dešnjacima i ljevoruko se dijete susreće s različitim problemima, ali to sigurno nisu problemi koji se ne mogu svladati. Zato, ako dijete pokazuje upornu sklonost prema korištenju lijeve ruke, ne treba se brinuti! Treba ga samo nešto ranije poticati da crta i piše, kako bi mu u školi bilo lakše. Kod malog djeteta roditelji bi trebali nastojati osigurati mu predmete koji dobro funkcioniraju ako se dijete njima služi lijevom rukom, kako bi dobilo pozitivne povratne informacije, bilo uspješno i željelo tu vještinu ponavljati. Još prije polaska u školu trebalo bi kod kuće obratiti pozornost na pravilno držanje olovke i papira dok dijete uči pisati velika tiskana slova i ne bi ga trebalo grubo ispravljati ako počne čitati i pisati s desne na lijevu stranu jer je to često kod ljevaka. Pri prvim pokušajima pisanja treba se radovati svakom napisanom slovu i riječi, bez obzira na to kako su napisani.
Prilikom učenja svakodnevnih vještina, kao što su zakopčavanje, vezanje vezica, uporaba pribora za jelo, najbolje je sjesti djetetu nasuprot, kako bi moglo oponašati pokrete kao u zrcalu.
Najviše problema može se očekivati polaskom u školu, zbog neadekvatnog pisaćeg pribora, načina pisanja, položaja bilježnice, rasporeda sjedenja u klupi i možda nerazumijevanja okoline i učitelja. Zato je važno da roditelji već kod prvog susreta s učiteljem naglase kako je njihovo dijete ljevoruko, zbog rasporeda sjedenja u razredu jer bi takva djeca trebala sjediti na lijevoj strani klupe (da ne ometa svojeg desnorukog susjeda). Svjetlo bi mu kod pisanja trebalo padati s desne strane, a za pisanje i rezanje papira djetetu je potreban poseban pribor za ljevoruke. Za početak je djetetu potrebna trokutasta ili šesterokuta drvena bojica ili olovka (u presjeku) s oblim bridovima, koja odmah dobro sjedne u ruku i koju će dijete moći pravilno držati i njome lakše pisati i crtati. Važna je i pravilno smještena podloga za pisanje. Djeci je najveći problem u pisanju što ne vide ono što su prije napisali jer im ruka zaklanja tekst. Zato bi bilježnica trebala biti smještena na lijevoj strani stola, nakošena pod kutom od oko 30 stupnjeva, tako da je lijevi kut nešto viši od desnoga, a ruka ispod linije pisanja. Desnom bi je rukom dijete trebalo pridržavati. Ljevoruko dijete piše “odozgo” pa kraj olovke treba biti okrenut prema lijevom ramenu – tako se izbjegava grč u zglobu ruke i mrljanje već napisanih riječi. Dobro je podučiti dijete da olovku ne drži na samom kraju, pri grafitnom vrhu, već više prema sredini – tako će bolje vidjeti što se događa na papiru. Uobičajeno i prihvaćeno koso pismo udesno dodatna je otežavajuća okolnost jer bi ljevoruki trebali pisati ravnim pismom ili čak ulijevo, a slova oblikovati odozdo prema gore. Zato ni prilikom učenja pisanja ne treba korigirati i kritizirati dijete, već mu dati punu slobodu da piše kako mu je najlakše.
Bilo bi dobro da postoji vodič za pomoć ljevorukoj djeci.
Uspješni ljevaci
Ljevake ostatak svijeta često doživljava kao šeprtlje i nespretnjakoviće. Točno je da se ljevacima češće događaju nezgode na poslu, u radu sa strojevima i alatima, da im je ruka stalno musava od olovke (jer je povlače po već napisanom tekstu) – što nije čudno kad se sjetimo da se zapravo služe priborom i alatima napravljenima za dešnjake.
Znanstvenici kažu da se dešnjaci više koriste lijevom polutkom mozga, odgovornom za analitično mišljenje i govor, a ljevaci se više koriste desnom stranom, odgovornom za cjelovito, prostorno razmišljanje, intuiciju i ideje. Zato se ljevaci smatraju kreativnijima i uspješnijima u zanimanjima vezanima za glazbu, kazalište i film. Među ljevacima često su dobri matematičari i arhitekti, uspješnije se snalaze u prostoru, bolje percipiraju treću dimenziju. U sportu je mnogo uspješnih ljevaka, a u nekim se granama to smatra prednošću (tenis, nogomet, rukomet, košarka, odbojka, vaterpolo…).
Ljevaci “brže misle”, osobito prilikom igranja računalnih igrica ili pri bavljenju sportom razmišljaju brže od dešnjaka.
Među ljevacima i ljevorukim osobama mnogo je poznatih kreativnih ličnosti:
- slikari: Leonardo da Vicni, Michelangelo, Pablo Picasso
- pisci i pjesnici: Hans Christian Andersen, J. W. von Goethe, Mark Twain
- skladatelji i glazbenici: Ludwig van Beethoven, J. S. Bach, Paul McCartney, David Bowie, Jimi Hendrix
- državnici i uspješni poslovni ljudi: Julije Cezar, Winston Churchill, Napoleon Bonaparte, Benjamin Franklin, Ronald Reagan, George Bush, Bill Clinton, Nelson Rockefeller, Gerald Ford, Oprah Wintfrey, Bill Gates
- sportaši: Monika Seleš, Mark Spitz, John McEnroe, Goran Ivanišević
- glumci: Charlie Chaplin, Greta Garbo, Marilyn Monroe, Cary Grant, Robert de Niro.
Karakteristike i testiranje
Pitanje je, rađa li se danas više ljevaka ili je njihov broj posljedica bolje informiranosti i prihvaćanja uz manji društveni pritisak, pa nam se samo čini da ih je više. Praćenje ljevaka, ljevorukih… danas pokazuju neke karakteristike takvih osoba, kao što su:
- većina ljevorukih crta likove koji su okrenuti na desnu stranu
- ljevaci se prije prilagode gledanu pod vodom od dešnjaka
- ljevaci ulaze u pubertet u prosjeku četiri do pet mjeseci kasnije od dešnjaka
- mucanje i disleksija češći su kod ljevaka (posebno ako se dijete prisiljavalo na korištenje desne strane).
Ljevorukost ili desnorukost može se provjeriti jednostavnim testom pljeskanja – ako plješćemo kao u kazalištu, gornja ruka je dominantna i vodeća. Postoji i niz drugih radnji i vještina koje upućuju na vodeću ruku ili stranu tijela, pa se i vi s tim možete poigrati:
- Mahanje rukom, križanje nogu tipični su pokreti u kojima dvije polovine ljudskog tijela nesvjesno trenutačno reagiraju na različite načine i po čemu možete zaključiti koja je strana tijela dominantna.
- Spojite dlanove i prekrižite prste jedne i druge ruke. Koji vam je palac odozgo?
- Nagnite glavu na stranu i dodirnite rame. Koje ste rame dodirnuli?
- Prekrižite ruke na prsima. Koja vam je podlaktica odozgo?
- Upalite šibicu. Kojom rukom držite kutiju?
- Kad zabijate čavao, kojom rukom držite čekić?
- Kad držite knjigu u ruci i otvarate neku stranicu, kojom rukom držite knjigu?
- Kad se potpisujete, kojom rukom držite olovku?
- Kad metete pod, koja vam je ruka niže na metli?
- Kojom rukom otvarate vrata?
- Kojom se rukom služite kod brisanja gumicom?
- Kojom rukom držite iglu dok šivate?
- Kad režete kruh, kojom rukom držite nož?
Odgovori na ova pitanja ne moraju uvijek biti za istu, npr. desnu stranu tijela, iako se smatrate dešnjakom. Kad biste na sva ova pitanja odgovorili samo s jednom stranom, to bi bila rjeđa situacija i mogli biste se smatrati “tvrdim”, stopostotnim dešnjakom ili ljevakom. Mnogo je češće da na neka pitanja odgovarate lijevom, a na druga desnom rukom, što znači da se dobro služite objema rukama, ovisno o aktivnosti, ali se ipak više služite jednom stranom tijela i jednom rukom.
Kod male djece također možete raspoznati kojom se rukom bolje služi kod različitih vještina ako promatrate:
- kod sasvim malog djeteta kojom rukom uzima igračke i predmete
- lista stranice slikovnice ili knjige
- navodi perlice na konac
- kojom rukom drži loptu kada je želi baciti
- kojom nogom šutne loptu
- koju ruku stavlja prvu u rukav kada oblači kaput
- kojom rukom drži četkicu dok pere zube
- kojom se rukom češlja
- kojom rukom drži olovku dok piše ili crta
- kojom rukom drži reket za badminton ili tenis.
