Autorica teksta: Dr. sc. Dubravka Šimunović, prof. (iz časopisa “Bebe”)
Što je komunikacija?
Komunikacija je dvosmjerni proces koji uključuje sljedeće: nastojati razumijeti misli i osjećaje koje izražava druga osoba i odgovoriti na djelotvoran način. To znači da za dobru komunikaciju trebamo posjedovati vještine slušanja i promatranja drugih te razumijevanje njihovih poruka te vještine prenošenja vlastitih ideja i osjećaja drugima, kako bi te naše ideje i osjećaji mogli biti od neke pomoći.
Komunikacija s djecom
Osjećaji zabrinutosti i tuge često izražavaju ponašanje, npr. izljevima bijesa ili buđenjem noću. Da bismo djeci pomogli, moramo im pružiti priliku za igru i kreativne aktivnosti preko kojih će ona moći slobodnije izraziti. Kako dijete raste i razvija se tjelesno, tako se od njega očekuje i razvoj sposobnosti komuniciranja, rješavanja problema, preuzimanja odgovornosti i sl. Često je normalan razvoj prekinut ako dijete živi u lošim prilikama. Mlađa djeca mogu prestati govoriti ili počinju mucati, ponovno noću mokre u krevet, boje se biti odvojena od svoje obitelji.
Starija djeca u takvim situacijama gube mogućnost stjecanja normalnog socijalnog iskustva i redovnog pohađanja škole. Pokazuju teškoće u učenju, nemaju prijatelja, žele da se s njima postupa kao s malim djetetom. Zbog toga svoj način komuniciranja moramo prilagoditi djeci znajući da će nam trebati znanje i volja da bi naša komunikacija bila uspješnija na obostrano zadovoljstvo.
Koje vrijednosti ima komunikacija?
Svakodnevno nam savjetuju – razgovarajte sa svojom djecom. Što nam pruža dobra komunikacija i što je potrebno za uspješnu komunikaciju?
Moralna podrška– ona nam je potrebna svakodnevno, od samog početka beba je okružena pohvalama (bravo, dobro…), ona je prvi oblik moralne podrške. Igre u kojima sudjelujemo s našom djecom su izvor moralne podrške, one su potpora za bebu k izgradnji kvalitetne komunikacije.
Što je dijete starije, razgovor je oblik rješavanja problema. Razgovorom dijete često postiže osjećaj olakšanja – mlađe dijete igrajući određene uloge (mame, tate, posjete liječniku), crtajući i govoreći o svom crtežu pokušava prenijeti svoja emocionalna stanja (direktno-indidrektno), pritom osjeća olakšanje jer je u mogućnosti iskazati ono što ga trenutno muči ili ono o čemu razmišlja.
Razgovarajući s djetetom često smo u situaciji da nam dijete povjerava svoje probleme, otkriva svoje strahove. Prva prijateljstva su ponekad bolno iskustvo za naše malene. Ako u takvim trenucima znamo pravi odgovor, savjet, ako predočimo svoje osobno iskustvo iz djetinjstva, dijete će se lakše odvojiti od bolnih osjećaja. Drukčije gledajući na ono što mu se dogodilo jer je podijelilo bolno iskustvo s dragom osobom, koja ima slične poteškoće kao i ono samo.
Dobrom komunikacijom dijete se okreće novim iskustvima i ono doživljava pomirbu s vlasitim iskustvom. Nezamislivo je da djeca različitog uzrasta komuniciraju na različite načine. Djeca komuniciraju unutar grupe vršnjaka, ona komuniciraju kroz igru, crtež, modeliranje, glazbu, pjevanjem, plesom, pisanjem, pričanjem. Djetetu treba omogućiti odabir one vrste komunikacije koju želi ili prema razvoju sposobnosti preferira.
Zajednički razgovor – verbalna komunikacija
Postavljajući pitanja na odgovarajući način pomaže djetetu u opuštanju i slobodnijem komuniciranju. Pitanja možemo podijeliti u tri osnovna tipa:
- Pitanja zatvorenog tipa
To su pitanja na koja se odgovara s “da” ili “ne” ili nekim sličnim jednostavnim odgovorom, npr. koliko ti je godina, u koji razred ideš, jesi li gladan, jesi li napisao zadaću. Ova i slična pitanja ne ohrabruju dijete na slobodniji oblik razgovora jer je samo jedan odgovor na svako pojedino takvo pitanje, nakon kojeg razgovor prestaje.
- Pitanja usmjerenog tipa
Pitanja ovakvog tipa navode na određeni odgovor, npr. je li to jasno, je li sve u redu, slažeš li se. Namećemo odgovor “da” ili “ne”. Mnoga djeca teško kažu “ne” kada je pitanje tako postavljeno pa će reći “da” iako se zapravo ne slažu s onim što se tvrdi. Ona osjećaju da roditelj ne želi čuti nešto negativno.
- Otvorena pitanja i primjedbe
Pitanja otvorenog tipa ohrabruju izražavanje vlastitih ideja i razgovor o vlastitim osjećajima. Primjeri otvorenih pitanja su: što se zatim dogodilo, hoćeš li mi nešto reći o tome, što ti je teško dok pišeš zadaću.
Primjedbe koje dajemo dok nam dijete nešto priča pokazat će djetetu da ga nastojimo razumijeti i da ga pomno slušamo. Primjeri takvih primjedbi su: “To je moralo biti ružno. Treba vremena da bi se ovo naučilo. Vrlo je tužno što ti se to dogodilo”.
Ova pitanja i primjedbe ohrabruju dijete da nastavi razgovor i pokazuju da smo zainteresirani za ono što nam dijete govori i da ga pažljivo slušamo. Pomoću otvorenih pitanja možemo saznati mnogo više o djetetovim iskustvima, njegovim osjećajima i onome što mu je važno. Ima djece koja osjećaju tako snažan pritisak vlastitih osjećaja da će početi pričati čim netko iz obitelji pokaže zanimanje i interes.
Zanimanje – da bismo zadobili djetetovo povjerenje valja mu pružiti toplinu i pokazati iskreno zanimanje za teškoće koje ga muče.
Strpljenje – ovo je jedna od najznačajnijih osobina koju trebamo imati pri komunikaciji s djecom; treba vremena da bi se ostvario odnos pun povjerenja.
Naše ponašanje – naše ponašanje u svakodnevnom životu i odnos prema djeci ključ je svake komunikacije.
Imajmo na umu da je potrebna atmosfera puna povjerenja, koja će pomoći djetetu da se opusti, da nam se povjeri. Poštujte djetetove potrebe, pokažite razumijevanje. Prema mogućnostima nastojte sudjelovati u nekim oblicima djetetova svakodnevnog života, igrajući se, šetajući, odlazeći na zajedničku rekreaciju, radeći neke od dnevnih obveza zajedno.
Neverbalna komunikacija
Većina komunikacije se odvija bez riječi. Izraz lica, kretnje, ton glasa, sve su to oblici komunikacije, čije značenje ovisi o određenoj kulturi, npr. u nekim socijalnim skupinama klimanje glavom lijevo-desno znači “da”, dok u drugima znači “ne”.
Ton glasa – grubi glas asocira dijete na ljutnju. Tiši i pjevniji glas pruža djetetu suosjećanje i sigurnost.
Izraz lica – treba mijenjati u skladu s onim što dijete izražava.
Šale i smijeh – pomažu djetetu u opuštanju i stjecanju povjerenja.
Pogled – određeno trajanje otvorenog pogleda i gledanja djeteta u oči obično pomaže. Ako ne gledate u dijete, ne možete vidjeti treba li ono utjehu i koliko je uznemireno.
Raspored sjedenja – najbolji je kada dijete i vi sjedite jedno nasuprot drugome, dovoljno blizu da možete uspostaviti “dobar” kontakt pogledom i neposrednom blizinom.
Zašto dolazi do prekida u komunikaciji?
Poznato je da se djeca teško slobodno izražavaju, a to u odraslih može djelovati frustrirajuće jer se osjeća beskorisno i odbačeno. Razdoblja tišine su sasvim normalna tijekom bilo kakvog razgovora i njih treba prihvatiti mirno i strpljivo.
Razlozi koji mogu dovesti do prekida u komunikaciji:
- Ponekad nismo u stanju voditi uspješnu komunikaciju iz različitih razloga.
- Ponekad jake emocionalne reakcije djeteta mogu onemogućiti uspješnu komunikaciju.
Način našeg komuniciranja pomoći će djetetu da se osjeća opušteno i prihvaćeno. Odrasli često blokiraju komunikaciju na sljedeće načine:
- kada previše govore
- kada kritiziraju
- kada ismijavaju ili ponižavaju dijete
- kada su agresivni ili dijete na nešto sile
- ako se uzrujavaju ili postaju previše emocionalni
- kada proturječe djetetu ili se svađaju
- kada im je neugodno ako se dijete uzruja
- ako ne poštuju djetetove potrebe za igrom, druženjem
- ako nisu u stanju uspostaviti atmosferu povjerenja.
Djeca poput odraslih ponekad ne govore istinu i zbog toga se ne treba ljutiti. Pokušajte razumijeti pozadinu prekida komunikacije. Djeca to čine iz nekih razloga:
- Djeca žele da stvari budu drugačije
Manja djeca ponekad ne prave jasnu razliku između stvarnosti i mašte. Ako je dijete starije, problemu treba pristupiti drukčije; ako je zatajivanje istine učestalo, posavjetujte se sa stručnjakom.
- Djeca izbjegavaju bolne teme
Dijete što je starije razgovor o bolnim temama pokušava ponekad izbjeći. Budite uporni, ali dovoljno odmjereni jer prenaglašena upornost može uvjetovati niz dodatnih otpora kod vašeg djeteta. Uvijek postoji razlog zašto ne želi razgovarati o tome.
- Strah od prijekora
Ponekad kod strogih roditelja dijete uslijed straha da ne bude kažnjeno, ako se na nešto žali ili je nešto učinilo, često prekida komunikaciju.
- Namjerne laži
Urbani način življenja, angažiranost roditelja, česta izbivanja iz doma uvjetuju kod djece sklonost k svraćanju pozornosti “namjernim lažima”, koje često nalikuju imaginarnim pričama, najčešće sa željom da im roditelji posvete više vremena i pažnje.
Podrška i savjet u komunikaciji
Razgovor s djetetom uključuje pružanje utjehe i davanje praktičnog savjeta. Ako je dijete mlađe, komunikacija neizostavno uključuje pružanje utjehe na razne načine. Privinuti dijete u naručje, zagrliti, poljubiti ga, dio su razgovora. Starije dijete (školsko) ima potrebu provesti određeno vrijeme u razgovoru. Djeci u toj dobi je potrebna komunikacija o onome što misle i osjećaju, neka djeca će rado prihvatiti savjet ako im je valjano rečen. Ako roditelji izbjegavaju komunikaciju s izlikom da ne mogu sada, da su u gužvi, tražeći da razgovor ostave za drugi put, komunikacija će neminovno izostati, a put do razgovora potražit će negdje drugdje i s nekim drugim.
Nemojte davati lakomislene i brzoplete savjete, a da niste o problemu djeteta dobro razmislili. Može se desiti da razljutite dijete, bilo da ima osjećaj da ga ne razumijete ili da nije u mogućnosti postupiti prema vašem savjetu. Pri davanju savjeta uvijek imajte sljedeće na umu:
- Potencijalna rješenja pokušajte zajednički razraditi, ne donosite rješenja sami.
- Nastojte da je vaš savjet za vaše dijete određen, praktičan i realan i svrsishodan, primjeren uzrastu i mogućnostima.
Kada je razgovor završen
Način na koji završavamo razgovor je vrlo bitna odrednica u komunikaciji. Ako je vaše dijete govorilo o nečemu uznemirujućem, znajte da ga trebate utješiti i ostaviti u nečem pozitivnom, nemojte si dopustiti da navedena situacija rezultira prijekorom, osjećajem krivnje, dodatnim zastrašivanjem jer je vaše dijete dovoljno uznemireno.
Utjeha, zagrljaj, odobravanje i razumijevanje mogu samo pomoći. Rečenice “Sve će biti dobro”, “To se svakome može dogoditi”, ostavljaju dijete u pozitivnom razmišljanju.
Pri završetku razgovora uvijek pokušajte:
- Biti pozitivni, pružite podršku.
- Jasno obrazložite svoje savjete i donesite zajedničko rješenje.
- Budite dovoljno otvoreni i iskreni, pokazano strpljenje, uvažavanje i zanimanje za razgovorom uvjet su stjecanja povjerenja ne samo tijekom razgovora, već i na samom kraju razgovora.
Komunicirajte sa svojom djecom kroz igru, crtež, ples, u zajedničkoj šetnji, čitajući priču, obavljajući svakodnevna zaduženja. Svaki trenutak koji provedete zajedno neka vam bude razgovor. Ne monolog, već dijalog.
I ne zaboravite, nije važno gdje i koliko dugo razgovarate, već kako razgovarate!
