207 862. Prema popisu stanovnika iz 2011. to je broj jednoroditeljskih obitelji.
Većinom je riječ o majkama s djecom. U ovaj broj nije uključena Petra koja je samohrana majka
jednog predivnog dječaka postala tek nekoliko godina nakon popisa.
Da stvari nisu jednake za nju i da i u 21. stoljeću postoje predrasude uvjerila se već pri
prijavljivanju sina. „Na rodnom listu moga djeteta piše da mu je otac „nepoznat“.
Vrlo uvredljiva i nepotrebna diskriminacija. Skromna crtica na tom mjestu bi bila
dovoljna, ovako je poprilično jasno naznačeno da sam samohrana majka, a k tome i upitnog morala.
“. Iako mnoge samohrane roditelje brine financijska strana cijele priče, ona srećom ima posao
s kojim uspjeva dovoljno privrediti za svoju obitelj. Od države zato nije ništa imala potrebe
tražiti: „Iskreno, nisam ništa tražila niti dobila. Osim poziva na centar za socijalnu skrb u
kojem su me obavijestili da je pravo djeteta znati tko mu je otac.
Ne znam da postoji neka posebna skrb za samohrane roditelje osim direktnog upisa u vrtić,
što još nismo isprobali da li radi.“
Kao samohranoj majci najteže joj je balansirati tako da svi budu zadovoljni i da se uspije
posvetiti i sebi i sinu, poslu, prijateljima. Srećom, na raspolaganju ima veliku pomoć svoje
majke koja uživa s unukom tri puta na tjedan po nekoliko sati kako bi Petra mogla otići
na svoje treninge.
Otkrila je trčanje i u tome uživa. To je ona jedna stvar koju bi svatko trebao imati
u životu. Ono što ga veseli i ispunjava. Za nju je to trčanje. Ipak, priznaje da se veseli
trenutku kada će imati više vremena za isprobavanje nečeg novog i to u društvu svog sina.
Na dnevnoj razini, samohranim je roditeljima teže jer se često nemaju na koga osloniti,
kaže Petra: „Ponekad bi mi bilo puno lakše da ga mogu poslati tati na raport dok se ja ohladim.
Ili makar poslati njih dvojicu u park dok ja operem, očistim, legnem ili bilo što. Ovako je 100%
vremena sve na mami.
Logistika preživljavanja (Nisam kupila mlijeko? Ne mogu sada ići van kad spava,
morat ćemo do sutra bez.), posao i plaćanje računa tzv donošenje kruha na stol, slaganje
lego kockica, čitanje knjiga, pjevanje pjesmica, kupanje, uspavljivanje, skakanje po parku,
nošenje kad više ne može hodati, šarafljenje po doma. Jednostavno biti i mama i tata i zadržati
koliko toliko normalan život.“. Ima priznaje teških trenutaka. Tada trči, pojača muziku ili
se isplače. Ali ne dopušta si da loš dan, postane više takvih dana.
Jednostavno, kaže:“Nemam vremena ni snage biti loše.“.
Još ne razmišlja o tome kako će razgovarati sa sinom kad ju pita za oca: “Korak po korak.
Tata je živ i poznat (iako ne MUPu RH), tako da će nekakav kontakt imati. Dalje je na njima da
ostvare neki odnos.
Trenutno nisu u kontaktu, ali tko zna što budućnost donosi.“.
Mnogi možda ne bi uspjeli pronaći prednosti toga da su samohrani roditelj, ali Petra iskreno
priznaje da ima: „Prednosti su definitivno što oko odgoja nema sukoba mišljenja i što mama kaže
tako treba i biti. Nema čekaj da ti tata dođe doma situacija, ili čekaj da ti mama vidi što
si napravio. Nema sukoba niti prelamanja različitih odgojnih stavova preko djeteta.“.
To što je samohrana majka ne znači da je prestala biti i žena, iako joj se priznaje u jednom
razdoblju činilo da će biti tako. Srećom, kaže, tu nije bilo predrasuda, dapače.
Iako nije planirala postati samohrana majka, to se dogodilo i Petra je to prihvatila kao priliku
za uistinu sretan život: “Na neki čudan način, tek sa tim što sam postala majka sam postala i žena
u onom pravom iskonskom smislu. Naravno, voljela bih da smo tata djeteta i ja zajedno odgajali ovo
malo čudo koje mi se dogodilo, ali osjećam se kao da sam dobila šansu biti stvarno sretna u životu.
I trenutno sam jako sretna i ispunjena svojim životom. Lijep je.“.
Marina Barišić
