Nasilje je sve veći problem među djecom, a postotak djece koja su žrtve nasilnika u školi sličan je u većini zemalja i kreće se od 14 do 19 posto. S nasiljem se školarci susreću uglavnom između četvrtog i osmog razreda osnovne škole, a nažalost, istraživanja su pokazala da čak 71 posto nastavnika i profesora ne poduzima ništa kako bi to spriječili.
Istraživanje koje je Poliklinika za zaštitu djece grada zagreba provela u hrvatskim školama pokazalo je da u Hrvatskoj gotovo svako četvrto dijete u školi svakodnevno trpi zbog nekog oblika nasilničkog ponašanja. U ovom tekstu nećemo se baviti žrtvama nasilnika, nego samim nasilnicima.
Da je dijete sklono nasilju može se vidjeti još dok su djeca mala, no to nije uvijek slučaj. Ines Rezo, psihologinja i koordinatorica savjetodavnih linija Hrabrog telefona kaže:
„Neka djeca izražavaju nasilno ponašanje od najranije dobi, dok neka reagiraju nasiljem tek kada proživljavaju teške i traumatične doživljaje te ne znaju kako se drugačije nositi s njima. Istraživanja pokazuju da određene osobine djeteta, obitelji i škola utječu na razvoj nasilnog ponašanja, najčešće kada se pojavljuju istovremeno u životu jednog djeteta.
Obiteljsko okruženje u kojem se događa zanemarivanje i/ili zlostavljanje djeteta pogoduje razvoju nasilničkog ponašanja kod djece jer ona uče da je nasilje prihvatljivo rješenje u sukobima te da se mogu i trebaju tako ponašati kako bi dobili ono što žele. Također i prepopustljivo roditeljstvo može dovesti do nasilničkog ponašanja kada roditelji ne postavljaju jasne i izričite granice djetetu. Dijete tada ne uspijeva naučiti da ne smije primjenjivati nasilje jer ne dobiva jasne upute od roditelja.
Školsko okruženje pridonosi nasilnom reagiranju i ponašanju kada se djeca ne prilagode dobro na školu te nemaju osjećaj povezanosti sa školom i njezine važnosti u svom životu. Češće će doći do pojave nasilja kada nastavnici i stručni suradnici ne obraćaju pažnju, ne reagiraju i ne zaustavljaju nasilje koje se događa. Tada dijete dobiva poruku da je nasilje uobičajen i opravdan način nošenja sa sukobima koji nije zabranjen.“
Na stranicama Poliklinike za djecu grada Zagreba objavljen je popis ponašanja kod djece koja su znakovi nasilničkog ponašanja.
Znakovi kod male djece i predškolske djece
- napadaji bijesa koji traju dnevno duže od 15 minuta te ih roditelji i drugi članovi obitelji ne mogu smiriti pa na kraju im ”popuste”
- prisutni su često bezrazložni ispadi agresije
- impulzivni su, neustrašivi i energični
- konstantno odbijaju pravila i slušanje odraslih
- nisu vezani za roditelje; na nepoznatom mjestu ne traže i ne odlaze do roditelja
- često gledaju nasilje na televiziji, uživaju u nasilnim temama ili su zlobni prema vršnjacima
Znakovi kod školaraca
- imaju lošiju pažnju i koncentraciju
- često ometaju školske aktivnosti
- imaju loš školski uspjeh
- često upadaju u tučnjave s drugom djecom
- na razočarenja, kritike i zadirkivanje reagiraju izuzetnom ljutnjom, krivnjom i željom za osvetom
- često gledaju nasilne filmove i igraju nasilne igrice
- imaju malo prijatelja te su često neprihvaćeni zbog svojeg ponašanja
- sklapaju prijateljstva s drugom djecom koja su poznata po agresivnosti i neposlušnosti
- konstantno se suprotstavljaju odraslima
- zadirkuju i draže životinje
- osjećaju se frustrirano
- djeluju kao da ne suosjećaju s drugima
Znakovi kod adolescenata
- ne poštuju autoritete
- nedostaje im suosjećanja za osjećaje i prava drugih
- probleme rješavaju nasilnim ponašanjem
- postižu loš školski uspjeh i skloni su markiranju
- isključuju ih iz škole
- koriste alkohol i droge
- sudjeluju u tučnjavama, krađama i uništavanju javnog vlasništva
Roditeljima čija djeca pokazuju takvo ponašanje, Ines savjetuje da potraže pomoć stručnjaka koji će ih uputiti u to kako pomoći djetetu:
„Spoznaja da je dijete sklono ponašati se nasilno teška je za većinu roditelja. Ponekad roditelji duže vrijeme odbijaju prihvatiti tu činjenicu i traže različita opravdanja situacija koja se izmjenjuju od potpunog odbijanja takve mogućnosti („Moje dijete nije takvo i ne bi nikada naštetilo drugome“) do opravdavanja nasilja („Ako ga je netko provocirao, dobro je da mu je vratio“). No dugoročno takvi stavovi štete i samom djetetu: djeca koja su nasilna prema drugima češće imaju lošiji školski uspjeh, vršnjaci ih teže prihvaćaju, češće razvijaju ovisnosti o alkoholu i drogama te pokazuju druge oblike delinkventnog ponašanja.
Stoga je važno da roditelji preuzmu odgovornost u toj situaciji i zaista se uključe u rješavanje tog problema. Prije svega važno je biti istinski uključen u život svoga djeteta kroz pokazivanje interesa za njegov život i njegovo doživljavanje svijeta oko sebe, razgovor s djetetom te izražavanje iskrene brige za teške situacije u njegovom životu. Nije dovoljno pitati dijete koje ocjene je dobilo u školi i pustiti ga da slobodno vrijeme provede pred računalom. Vezano uz problem nasilja prema drugima, važno je jasno mu dati do znanja da je takvo ponašanje nedopustivo i da ga roditelji neće tolerirati. Dobro je i sebi i djetetu odvojiti njegovo ponašanje od njega kao osobe. Dakle, nije dijete dobro ili loše, nego djetetovo ponašanje. To je napose važno jer djeca koja se ponašaju nasilno najčešće imaju izrazito lošu sliku o sebi i vide se kao manje vrijedne.
Nužno je razgovarati s djetetom kako ono vidi pojedinu situaciju i zajednički doći do drugih načina rješavanja sukoba ili frustracija. Zadavanje kazne zbog nasilnog ponašanja bez poučavanja djeteta koja su druga ponašanja moguća nema smisla jer kaznom dijete uči što ne bi smjelo raditi, ali ne uči kako se drugačije ponašati sljedeći put kada se dogodi slična situacija. Kada dijete uspije primijeniti nenasilna rješavanja sukoba, važno je da roditelji to primijete te ga pohvale i ohrabre da nastavi s takvim ponašanjima.“
Obrazovni sustav još nije našao model po kojem bi uspješno pomogao djeci koja su sklona nasilništvu i njihovim roditeljima. S obzirom na to da je osnovna škola obvezna, djecu koja nasilničkim ponašanjem ozlijeđuju svoje školske kolege pa čak i učitelje i nastavnike nije moguće isključiti iz nastavnog procesa. Zato se često se događa da se takvo dijete samo premiješta iz škole u školu, a problem koji ima ostaje i dalje prisutan. Nastavnica s kojima smo razgovarali, a koja je željela ostati anonimna, žali se da je često problem i u roditeljima te djece, koji nisu spremni na suradnju i negiraju da postoji problem, te odbijaju suradnju sa stručnom službom u školi kako bi se djetetu pomoglo:
„Mislim da su nama kao nastavnicima oduzeti mnogi alati za borbu protiv nasilja. Puno toga ovisi i o roditeljima i jedne i druge strane kako se postave. Ako su spremni preuzeti odgovornost za svoje dijete, a time i njega naučiti odgovornosti onda naravno nema problema, ali kako znamo nasilje se često uči iz modela ponašanja… U tom slučaju mislim da se sustav ne snalazi adekvatno. Na žalost nerijetki su slučajevi kada je cijeli razred taoc jednog nasilnika.“.
Ines kaže da djeca koja se ponašaju nasilno trebaju pomoć odraslih u svojoj okolini, a ne odbacivanje. Svakako je važno poslati im poruku da je takvo ponašanje neprihvatljivo, ali i ponuditi im pomoć stručnjaka u cilju učenja prihvatljivih ponašanja:
„U novije vrijeme, puno toga je napravljeno u svrhu zaštite djece od nasilja i prevencije nasilnog ponašanja kod djece. Postoje različiti programi u školama koje se bave ovom temom, kao i protokoli za postupanje u slučaju nasilja među djecom i mladima. Podizanje svijesti kod šire javnosti po pitanju nasilja među djecom spor je i dugotrajan proces, ali smatramo da napreduje. Od jednog ekstrema potpunog neprepoznavanja nasilja među djecom, do zdravog i uravnoteženog naglaska na prevenciju nasilja, prolazimo vijugavi put različitih postupaka – umanjivanja problema pod izlikom „Svi smo bili djeca i tukli se“, stavljanja djece koja se nasilno ponašaju na stup srama, negiranja problema odraslih koji ne mogu prihvatiti činjenicu da se djeca ponašaju nasilno i da je to odgovornost svih nas. To je proces koji traje i u kojem je važno izbjegavati prebacivanje odgovornosti s jednih na druge i traženje krivca. Umjesto toga važno je zajedničko djelovanje i suradnja stručnjaka koji upućuju što je štetno za djecu i što se mora mijenjati, škola koje će prepoznavati i sprječavati nasilje, ali i imati odgojni aspekt poučavanja djece adekvatnim načinima reagiranja te roditelja koji će nositi tu promjenu nenasilnim odgojem i uključenošću u život djeteta.“.
Škole u Hrvatskoj su obvezne provoditi preventivne programe i postoje brojni iznimno kreativni i kvalitetni programi prevencije nasilničkog ponašanja. Također, velik broj nevladinih organizacija, pa tako i Hrabri telefon, provode programe prevencije nasilja među djecom.
Međutim, sustav može i mora učiniti više kad je riječ o ovom, nažalost sve većem problemu mađu djecom. Ne samo zbog spriječavanja samog nasilja i eventualnih teških fitičkih i psihičkih posljedica, nego i zato da djeci pokažemo da se mogu osloniti na sustav, na odrasle i da ih društvo neće ostaviti na cjedilu. Ni one koji imaju problema s naisljem, ni one koji su žrtve nasilnika.
Marina Barišić
