Mama, vidjela sam dva oka kako me gledaju. Što je ispod kreveta? U ormaru je čudovište tata, vjeruj
mi! Bojim se! – rečenice su to koje počesto čujemo od naših mališana. Treba li odmahnuti rukom na
njihove strahove? Nikako, kaže dječija psihoterapeutica Vesna Hercigonja Novković iz Poliklinike
Kocijan Hercigonja. „Ono što odrasli moraju shvatiti da bez obzira kako im se luckast ili beznačajan
činio strah njihovog djeteta, rečenicom „nemaš se čega bojati“ zapravo će pogoršati stvar. Dijete to
čuje kao kritiku, osjeća se loše i glupo što se boji (a i dalje se boji), osjeća da ga roditelj ne razumije,
ne vidi kako se osjeća i neće mu pomoći. Povlači se dublje u sebe osjećajući da se nema kome
obratiti.“. Zato savjetuje roditeljima da djetetu pristupe s poštovanjem i rečenicom: „Vidim da se
bojiš.“, kojom će mu dati do znanja da priznaju njegov strah i da su tu za njiega. O strahovima treba
razgovarati. Pitajte dijete da vam opiše čudovište ili ga nacrta. Možete se protiv čudovišta boriti
zamišljenim „sprejom protiv čudovišta“ kojim čudovište možete posprejati i otjerati.
Najčešći strahovi kod djece razlikuju se ovisno o starosti djeteta. Evo što možete očekivati u kojoj
dobi.
Najčešći dječji strahovi u ranoj dobi su:
- Glasni zvukovi
- Nagli pokreti
- Nepoznate osobe
- Separacija
Tijekom predškolskog uzrasta
- Noć, mrak
- Zvukovi po noći, mraku
- Maske, klaunovi
- Čudovišta, duhovi, vještice
- Opasne životinje
Tijekom školskog perioda
- Kukci, zmije, paukovi
- Oluje, poplave, požari, grmljavina
- Ostati sam kod kuće
- Ljutitih odraslih (npr učitelj)
- Ozlijede, bolesti, doktora, cijepljenja, krvi, smrti
- Strah od neuspjeha, sramoćenja, odbijanja
Mala djeca ne znaju se sama utješiti i umiriti i za to im treba pomoć roditelja. Zagrljaj, brižnost i
umirujuće riječi uvijek su glavni saveznici u borbi protiv čudovišta iz ormara, mraka i ostalih, djeci
strašnih stvari. Starije dijete roditelji trebaju poučiti kako da se samo smiri i utješi. Djeca, kaže
Hercigonja Novković, često imaju strah od nečega što nije realno, npr boje se da će se učitelj toliko
naljutiti na njih da će vikati, poslati ih ravnatelju, udariti ih i sl. Roditelj zato dijete treba poučiti da
stvari pogleda iz drugog kuta: „Pitajte ga je li se ikad učitelj na nekog naljutio, te što je bilo, što se
dogodilo. Realnost je obično mnogo blaža od njihovih fantazija. Poželjno je igranje uloga kod kuće ili
postavljanje pitanja „Što ako….“ Npr. „Što ako te učitelj sutra prozove, a ti nisi naučio? Što sve možeš
učiniti?“ ili „Što ako ostaneš sam kod kuće i uplašiš se nekog zvuka? Što možeš učiniti, koga možeš
nazvati?….“
Ovakvim pristupom djeca s vremenom nauče sama riješavati svoje strahove i s njma se nositi, a s
vremenom ih i u potpunosti prevladati.
Marina Barišić