Djeca su mali ljudi i kao takvi imaju svoje osjećaje koji su jednako važni kao osjećaji odraslih ljudi.
Kada djetetu umre netko od roditelja, brat, sestra, baka, djed odraslima je iznimno teško s njima
o tome razgovarati. Ne znaju kako bi pomogli djetetu, teško im je gledati kako dijete pati i osjećaju se
bespomoćnima. Često se zato javljaju predrasude kao izlaz iz takve situacije. Pa tako odrasli znaju
govoriti kako dijete nije svjesno gubitka i kako ionako ne razumije što se događa, kako je bolje o tome
ne pričati kako se dijete ne bi rastužilo, kako ono o tome ne priča ili ne plače pa vjerojatno i ne osjeća
gubitak i kako ga je najbolje zaokupiti drugim stvarima.
Tugovanje je bolno za svakoga, a kod djeteta ovisi o tome u kojoj se dobi nalazi. U edukativnoj
brošuri Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, stručnjaci navode da tugujuće dijete treba:
- sigurnost/zbrinutost nakon gubitka bliske osobe
- jasne informacije o smrti
- doživljaj da je gubitak stvaran
- stvoriti unutrašnju prilagodbu na činjenicu “neće ga više biti”
- strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja
- osjećati se uključenim i sjećati se umrle osobe
- nastavak uobičajenih aktivnosti primjerenim njegovoj dobi
- ljude – bliske osobe – koji će odgovarati na pitanja
- saznanje da nije krivo za nečiju smrt, da je nije uzrokovalo
- saznanje da su odrasli sve učinili te da ni oni ni umrli nisu mogli spriječiti smrt
- vremena da prihvati da je život sada drukčiji.
Poimanje djece o smrti ovisi prvenstveno njihovoj dobi. U priručniku Poliklinike navode kako djeca do
treće godine nemaju razvijen pojam vremena, smrti i ne mogu shvatiti gubitak. Djeca od treće do
sedme godine Inuitivno shvaćaju gubitak, postavljaju pitanja, smrt doživljavaju kao kaznu, često
reagiraju tjelesnim simptomima i jako se vežu za preostalog roditelja ili drugu blisku osobu. Djeca
starija od sedam godina razumiju konačnost i neizbježnost smrti, mogu imati poteškoće u
koncentraciji i boje se gubitka drugih bliskih osoba. Adolescenti pak često osjećaju krivnju, gubitak
kontrole i izražavaju emocije, ali u osami.
Ako dijete primjeti da plačete, možete mu reći jednostavno da ste sada jako tužni, no da
ćete biti bolje. Nemojte govoriti da vam nije ništa. Djeca su mala, ali pametna stvorenja. Mališani
često u takvim situacijama, ali i inače znaju postaviti pitanja o smrti, o tome hoće li ono ili vi umrijeti.
Stručnjaci savjetuju da djetetu nikako ne govorite da vi nikada nećete umrijeti. Radije mu, savjetuju,
kažite da većina ljudi dugo živi i da ostare zajedno i da se nadate da ćete i vi tako.
Tugovanje je važan proces nakon gubitka drage osobe i odraslima, pa tako i djeci. Oni će te osjećaje i
faze tugovanja možda prolaziti na drugačiji način od vas, no odrasle osobe oko njih, moraju im biti
podrška i oslonac u tim teškim danima.
Marina Barišić
