Vlasnicima koji su veoma privrženi svojim kućnim ljubimcima ništa nije mrže nego pitanja o tome što
će sa psom ili mačkom sad kad stiže beba. Mnogi, posebno oni koji nemaju iskustva sa životinjama,
smatraju kako životinjama nije mjesto u domu sa djecom. Istina je međutim baš suprotno od toga.
Brojna istraživanja, poput onog koje je u Finskoj proveo dr. Elija Bergroth, pedijatar u Sveučilišnoj
bolnici, pokazala su kako djeca koja žive u domu sa psima ili mačkama imaju bolji imunitet, manje
alergija, a manji je čak i rizik od astme, tvrdi dr. Bergroth u izjavi za Time magazine: „Mislimo da
suživot s kućnim ljubimcima na neki način pomaže sazrijevanju imunosnog sustava, pa kada dijete
dođe u doticaj sa bakterijama, bolje je za njih pripremljeno.“. Za potrebe ovog istraživanja praćeno je
397 djece rođene od 2002. do 2005. godine. Uz navedeno, istraživanje je pokazalo da djeca koja
imaju kućne ljubimce imaju 44 posto manju šansu da dobiju upalu uha i 29 posto manje uzimaju
antibiotike u odnosu na djecu koja nemaju ljubimce. Više dobrobiti uživaju djeca koja žiVe sa psima,
nego ona koja žive u kućanstvu s macama.
Vlasnike ljubimaca često brine kako će životinje prihvatiti dijete i obrnuto. Iskustva ovise o vrsti i
karakteru životinje pa kod nekih privikavanje na prinovu prođe lako i jednostavno, a kod nekih,
proces traje puno, puno dulje. Stella je sa svojim djetetom i psom prošla sve: „Pokušavali smo ga od
početka privikavati na dijete, prošao je kroz razne faze – prvo je ignorirao da dijete postoji, nije htio
ući u njegovu sobu, njegove igračke je samo ponjušio i bježao od njih… Kako je malac rastao i
postajao spretniji tako se pas sve više bojao i počeo pokazivati ljubomoru. Još uvijek se nije naviknuo
na to da netko drugi ima pažnju njegovog gazde, ali sve više tolerira dijete. Bebača učimo da ga ne
smije čupati, ne smije bacati stvari na njega, kad vidimo da je pas raspoložen dragamo ga nježno.
Nakon 15 mjeseci smo vidjeli prvi pomak tj. da nema potrebu pobjeći čim ga vidi nego dopusti da mu
se približi i gleda ga. U zadnje vrijeme je počeo skakati kod nas na krevet kad se mali uspavljuje i
dopušta da ga draga.“.
Tatjanina obitelj ima tri životinje – dvije mace i psa. Sve su kaže različito reagirale na dolazak djeteta
u kuću, neke očekivano, neke ne: „Maca za koju smo mislili da će biti najviše uznemirena reagirala je
skroz suprotno i odabrala bebu za najvažnijeg člana kućanstva. Izgleda da je veza stvorena već kada
ga je prvi put ponjušila. Njemu je dopušteno puno više nego nama. On je jednostavno njezin. Druga
maca i kraljica kuće kako je nazivamo je reagirala točno kako smo očekivali. Flegmatično. Nju ništa ne
dira. Osim Seba koji voli ponekad leći na nju i ispitivati dokle može s uznemiravanjem. Ako pretjera
lupiti će ga po ruci, nikada panđu nije pustila, ali njemu je to dovoljan znak da je dosta i pusti je na
miru. Sa psom koji je po prirodi plah i malo nesigurniji u sebe nije bilo lako. Problemi su se pojavili
kada je beba počela reagirati na stvari oko sebe i mahati iznenada rukama. Kažu da zato psi ”ne vole”
malu djecu i pijance, jer ih ne mogu pročitati i predvidjeti. Počeo bi lajati i bježati od njega.“. Bilo je to
zahtjevno i stresno i zato su se odlučili za pomoć trenerice koja radi na principu pozitivnog poticanja.
Po njezinom su savjetu postavili ogradice i nabavili box kako bi psa i dijete mogli odvojiti i tako
spriječiti neželjeno ponašanje i kako bi pas imao svoj prostor u koji se može skloniti. Radili su na tome
da pas poveže dijete s pozitivnim stvarima i događajima i rezultati nisu izostali:“Danas su si momci
super, vole se. Ali i dalje radimo s psom jer se djeca u ovoj dobi brzo mijenjaju i mijenja se njihovo
ponašanje. Drago mi je da nismo odustali od njega. Seba prema njima pokazuje ogromne količine
nježnosti i interesa. Uče se međusobno strpljenu i nebrojeno puta ga je samo pogled na njih smirio
od plakanja i izlječio ranjeno koljeno ili bradu.“.
Manje više bez problema, prošla je adaptacija Zrinkine i Vedranove mješanke Zole. Zrinka je očekivala
da će sve biti u redu jer je riječ o nježnoj, veseloj i poslušnoj životinji: „Kad smo Vidu donijeli doma
bila je jako znatiželjna, njuškala ju je, došla bi vidjeti što radimo s njom, ali nam je davala prostora,
nije se previše gurala, a mi smo joj dali da sama odluči koliko blizu želi biti. Nismo je nikada tjerali ni
radili distancu između njih dvije, Zola je po noći i dalje spavala ispod našeg kreveta, dok je Vida bila u
kinderbetu pored kreveta.“.
Kratka faza straha kod Zole pojavila se kada se Vida počela kretati: „Vida je uvijek pokušavala doći do
nje i dirati je, Zola bi to dopuštala do trena dok je Vida ne dotakne. Onda bi se digla, napravila krug po
prostoriji, vratila se, polizala Vidu, legla na pod. Pa sve ispočetka. To je trajalo par dana, skužila je da
beba ipak nije opasna i počela joj sve dopuštati – da je draga, čupa, leži s njom u košari. Super je što je
i Vida dosta nježna pa je ne gnjavi puno. Uglavnom, sad su najbolje prijateljice.“.
Osim koristi za zdravlje koje donosi život s kućnim ljubimcima tu je i korist za emotivni razvoj djeteta
kao i obvezama oko brige za psa ili mačku kada malo porastu. Zrinka je to jako lijepo opisala: „Dijete
se uči empatiji, predivno je gledati tu njihovu interakciju, one se totalno razumiju. Jednostavno, ja
obožavam tu životinju i smatram se bogatom jer je imam, željela sam da i Vida to doživi.“.
Marina Barišić