Književna i filmska umjetnost je kroz stoljeća svoga postojanja stvorila bezbroj ljubavnih priča, koje su bile i ostale nepresušan izvor nadahnuća mnogim generacijama, koje u njima uvijek iznova nalaze prototip one prave i čiste ljubavi, koja nerijetko u sebi ima i nešto pomalo tragično, nastalo kao posljedica sukoba s društvenim normama, povijenim okolnostima i često neprijateljski nastrojenom okolinom. Umjetnost je sama po sebi idealistična, odražava ono što je u ljudskoj povijesti, čovjekove najskrivenije snove, maštanja i težnje, pa su tako i književne i filmske ljubavi beskompromisne, snažne i vječne.
Svakodnevni život se dakako uvelike razlikuje od umjetničkog svijeta. Iz vlastitog iskustva znamo da u mnogim situacijama osjećamo goruću potrebu da postupimo po vlastitim osjećajima i onom unutarnjem nahođenju, ali često smo ipak prisiljeni prilagoditi svije odluke očekivanjima obitelji, prijatelja i okoline. Malo je onih uistinu hrabrih pojedinaca, koji će u svakom odabiru biti u potpunosti dosljedni sami sebi, čak ako time stave na kocku vlastiti ugled, odnose s drugima i položaj u društvu. Pri odabiru partnera najbitniji su naši osjećaji, ali većina ljudi potajno stremi tome da se njihov partner ili partnerica svidi roditeljima, prijateljima, rodbini te da svojim izgledom, obrazovanjem, podrijetlom, financijskim primanjima i drugim parametrima zadovolji nepisana društvena pravila i standarde poželjnog. Ipak, ljubav je vjerojatno najmanje racionalni segment ljudskog života, ali začudo mnogi bi se složili, i najvažniji.
Jedan od najvećih vojskovođa svih vremena, Aleksandar Makedonski, jednom je prilikom rekao: “Možete postati kralj, možete osvojiti svijet, možete biti Bog, ali kada vaš voljeni umre, sve postaje beznačajno”. Osjećati se voljeno I bez straha davati ljubav drugoj osobi nešto je čemu bez sumnje teže svi ljudi, bez obzira na novac, moć ili ugled kojima raspolažu. U toj potrazi za ljubavlju sve ono što smo naučili, sve što nam govori zdrav razum, dotadašnje iskustvo i stečene pozicije, pada u vodu. U toj potrazi preostaje nam jedino srce, ili bi barem tako trebalo biti govorimo li o pravoj ljubavi zbog koje možemo doživjeti sreću tek zbog spoznaje da postojimo i da možemo voljeti i znati da netko osjeća isto za nas. Dakako, u današnjem materijalističkom svijetu ime ljubavi često se koristi za nešto što s njom nema baš nikakve veze, za lažne brakove koji se sklapaju iz čistih interesa i veze u kojima je prijevara što emocionalna, što fizička, toliko ukorijenjena da se o njoj šuti. Prave ljubavi koje egzistiraju izvan umjetničkih okvira nisu savršene, ali izgrađene su na pravim temeljima, pa protagonisti takvih svakodnevnih ljubavnih priča vlastitim trudom i međusobnim uvažavanjem mogu savladati većinu prepreka koje prijete njihovoj daljnoj povezanosti. Upravo je ovdje najbitnija razlika između stvarnih i fiktivnih ljubavnih priča. U bajci glavni likovi žive zajedno zauvijek sretni, ali isto tako samo jedan krivi korak vodi do raspada sistema.
Stvarni život nije nimalo bajkovit i ljubavne veze su pune uspona i padova, ali svjesni vrijednosti istinskih osjećaja možemo djelovati s ciljem da ih osnažimo i očuvamo, a sudbine mnogih legendarnih književnih i filmskih parova mogu nam poslužiti kao putokaz kada u ljubavi trebamo postupiti isključivo slijedeći vlastite osjećaje, a kada je ipak neophodno napraviti nekoliko ustupaka, koji su u službi dugoročne dobrobiti veze.
Tristan i Izolda
LJUBAV KAO STRAST
Ova stoljećima stara legenda privukla je mnogobrojne pjesnike te stvorila od likova Tristana i Izolde jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj književnosti. Legenda odiše istinskom ljepotom i veliča ljubav kao osnovnu pokretnu snagu ljudskog života, iako ona za glavne likove ima tragičan završetak. Nakon što zabunom ispiju ljubavni napitak, Tristana i Izoldu veže neodoljiva ljubavna strast, no znog raznih okolnosti oni ne mogu biti zajedno i prisiljeni su bježati od sile koja je jača od njihova života i koja će nadživjeti i njihovu smrt. Tristan tako odlazi iz Engleske i ženi se drugom, ali pred kraj života, nakon što bude smrtno ranjen, ipak poželi posljedni put vidjeti svoju Izoldu. Okosnica legende je sukob osjećaja dužnosti i časti te fatalne snage ljubavne strasti. No nameće se pitanje, bi li veza Tristana i Izolde imala budućnost da nisu postojale prepreke koje su joj stajale na putu. Može li ljubavna veza koja počiva na strasti prerasti u nešto veće i dublje? Na početku svake veze strast između partnera doseže svoj maksimum, ali s prolaskom vremena ona jenjava, a u mnogim brakvoima nažalost u potpunosti izostaje. Na početku veze zbog partnera gubimo glavu, ne vidimo njegove ili njezine mane, ali deset godina poslije, kad nestane one prvotne zaljubljenosti i strasti, svaka partnerova mana postaje iritantna i odbijajuća. Strast je s jedne strane pozitivan začin ljubavnoj vezi, ali s druge strane ona nerijetko ima zasljepljujući učinak: pod utjecajem strasti ne razmišljamo racionalno, već negiramo probleme koji mogu ozbiljno narušiti odnos s voljenom osobom, a kada jednom nestane onaj toliko poznati osjećaj leptirića u trbuhu, dočeka nas hladna realnost i poteškoće s kojima se odjednom ne znamo i ne želimo nositi.
Mnoge žene koje imaju poteškoće u braku tvrde kako je njihov partner na početku veze bio sasvim drugačija osoba. No je li to zaista tako? Može li se osoba u par godina toliko radikalno promijeniti da od džentelmena postane nasilnik, ili od uspješnog poslovnog čovjeka propalica? Vjerojatno je istina ipak malo drugačija. Mnoge žene, zaslijepljene upravo tom svježom zaljubljenošću i strasti, naprosto ne vide očite mane svojim odabranika, ili su ih duboko u sebi svjesne, ali ih odbijaju priznati. Često su tada komentari koje dobivaju od svoj bližnjih zlonamjerni i lažni jer je baš njihov partner idealan, savršen i prekrasan. Nakon što zaljubljenost nestane, on se odjednom pretvara u drugu osobu, iako su zapravo njegove mane oduvijek bile nazočne i očite, no zamagljene zanesenošću nove, mlade ljubavi, koja metaforički rečeno ima učinak istovjetan pretjeranom konzumiranju crnog vina.
Strast dakle ima dvije različite prirode. Na početku veze previše strasti definitivno nema pozitivan učinak. Zaljubljenost je naravno neophodna za zdravu i ozbiljnu vezu, ali želimo li vezu koja će imati sigurnu i lijepu budućnost, pri odabiru partnera osim srca trebamo barem u nekoj minimalnoj mjeri poslušati i glas razuma i percipirati partnerove kako dobre, tako i loše strane. U dugoj i ozbiljnoj vezi, a pogotovo u braku, kada je dvoje ljudi već razvilo odnos pun povjerenja i kada se dovoljno dobro poznaju, višak strasti je poželjan jer je u takvom stadiju veze on prava rijetkost. Stoga bi partneri uvijek iznova trebali pronalaziti načine kako da osvoje jedno drugo malin znacima pažnje i tako ožive onaj stari i minuli osjećaj zaljubljenosti.
Romeo i Julija
LJUBAV KAO BOL
Ovaj ljubavni par odavno je prerastao okvire književnog djela i postao sinonim za vječnu i tragičnu ljubav. Njihov književni tvorac W. Shakespeare u istoimenoj tragediji na prekrasan način je iznio priču o dvoje mladih ljudi, čija prvotna zaljubljenost iznjedri ljubav razorne snage, koja na prihvaća kompromise i upravo zato tako nesretno završava. Romeo i Julija potječu iz dviju suprostavljenih i zavađenih veronskih obitelji – Capuletija i Montechija. Ipak, kad se igrom slučaja upoznaju, ne znajući za podrijetlo onog drugog, ludo se zaljube, a svi kasniji događaji uključuju neopravdavanje njihove okoline. Romeovo izgnanstvo iz grada i Julijin ugovoreni brak s drugim vode njihovom tragičnom kraju, koji naposlijetku nažalost prekasno uspije pomiriti njihove godinama zavađene obitelji.
Priča o Romeu i Juliji poistovjećuje pravu ljubav s boli. O tome svjedoči i Julijina misao iz djela: “Od novog jada, stara bol će proći”. Ljubav je za ovo dvoje mladih ljudi neprestana patnja, neprestano stremljenje da pred drugima zaštite i obrane svoje osjećaje. Mnoge ljubavi izvan svijeta umjetnikove vizije moraju se boriti s brojnim preprekama u obliku neprihvaćanja od strane šire okoline ili čak vlastite obitelji. Poražavajuća je istina da i danas, u društvu koje bi trebalo biti moderno i liberalno, klasne, materijalne, rasne, etničke i druge razlike predstavljaju nešto što je čini se bitnije od ljubavi i za mnoge su upravo takvi krivi parametri presudni pri odabiru partnera i sklapanju braka. Velika razlika u godinama, miješani brakovi i brojni drugi primjeri veza, koje na neki način odskaču od “normalnog”, nerijetko nailaze na neodobravanje i postaju predmetom zgražanja i osude. Takve veze u samom početku moraju biti snažnije, a partneri si moraju biti maksimalno predani i usredotočeni izričito jedno na drugo, kako bi uspjeli odoljeti svim kušnjama koje nastaju kao posljedica pritiska okoline.
Ljubavne veze u kojima su partneri na neki način suprostavljeni ostatku svijeta imaju u sebi dozu tragičnog, dozu neke čiste boli, koja odlikuje jedino iznimno snažne i vječne ljubavi. Znači li to da ljubav koja nije prisiljena boriti se s neodobravanjem i osudom nije prava ljubav? To nitko ne može tvrditi, ali neosporno je da je veza koja uspije odoljeti stalnim pritiscima i napadima izvana snažnija, zrelija i pridonosi dubljoj povezanosti dvoje ljudi. Često imamo potrebu obraniti svog partnera čujemo li da drugi o njemu govore loše, čak iako smo svjesni mana koje su potaknule ogovaranje. Ta potreba za zaštitom onoga do kojeg nam je stalo i kada razum govori drugačije, sasvim je normalna i prirodna pojava. Ipak, neispravno je ulaziti u vezu u inat drugima, ako osjećaji nisu dovoljno jaki. Kada je pak riječl o snažnoj ljubavi, treba pristati na određene kompromise, ali nikako se ne smijemo povoditi isključivo za mišljenjem drugih ljudi.
Ana Karenjina i grof Vronski
LJUBAV KAO UTOČIŠTE
Ova ljubavna priča središnji je dio mnogima najboljeg romana svjetske književnosti ruskog književnika Tolstoja. Mladu rusku kneginju Anu roditelji udaju za uglednog činovnika Karenjina. Prve godine bračnog života prolaze mirno i prividno sretno. Ana se posvećuje obiteljskom životu i sinu, dok se njezin suprug predaje činovničkoj karijeri. Nenadani susrest s grofom Vronskim izaziva potres u Aninom osobnom i obiteljskom životu. Vronski postaje njezin ljubavnik, zbog koje uskoro ostavlja muža i sina. Rastrgana ljubavlju prema sinu kojeg ne može viđati, osudom konzervativnih aristokratskih krugova u kojima se do tada kretala i sve jačom ljubomorom, Ana doživljava psihički slom i završava život samoubojstvom. Često se postavlja pitanje je li Anina tragična sudbina ponajviše bila uzrokovana ponižavanjima okoline i izopćenjem iz društvenog života, što nikako nije mogla podnijeti, ili pak mučnom ljubomorom i sumnjom da ju je čovjek zbog kojeg je sve ostavila, prestao voljeti? Većina čitatelja naklonjena je drugom odgovoru. U kojoj mjeri ljubomora može uništiti ljubavnu vezu i kada je ona bezazlena i korisna, a kada dobiva razorne razmjere? Mnogi će reći da je malo ljubomore zdravo jer ona pokazuje da nam je stalo do partnera i da prema njemu nismo ravnodušni. Nerijetko žene uživaju u ljubomornim ispadima svog dragog jer na taj način dobivaju osjećaj pozornosti, što je po nekima skrivena želja svake žene, a partnerov bijes shvažaju kao indirektan izraz ljubavi. Moramo imati na umu da je često nemoguće odrediti granicu između ljubomore i posesivnosti, koja nema veze s ljubavlju i koja ima korijene u traumama iz djetinjstva ili je pak sastavni dio karaktera ličnosti.
Veza koja počiva na posesivnom odnosu među partnerima nije uvjetovana ljubavlju, već nekom refleksnom potrebom da upravljamo drugim, kako bi se sami osjećali bolje. Iako dakle mnogi parovi kažu da malo ljubomore nije naodmet, ona je jedna od glavnih trovača veza. Veza u kojoj su partneri izgradili povjerenje i međusobno uvažavanje i koja nije izgrađena na klimavim temeljima ne treba niti minimalnu dozu ljubomore. Problem ljubomore u vezi otvara i problem povjerenja. Ljubomora i povjerenje dva su nerazdruživo povezana i međusobno zavisna pojma. Povjerenje je pak temelj ne samo ljubavnih, već i svih drugih međuljudskih odnosa. Veza koja se temelji na povjerenju može prebroditi svaku krizu jer nam osjećaj sigurnosti, koji nam ulijeva partner, daje snagu da se borimo protiv svega što ugrožava opstojnost naše ljubavi. Da je Ana Karenjina kojim slučajem imala više povjerenja u svog ljubavnika, ne bi se osjećala tako samom u svojoj borni protiv društvenih normi i pravila, kojima je u početku hrabro prkosila. Upravo zbog nedostatka povjerenja i izostanka onog oslonca u životu koji nam je svima prijeko potreban, a kojeg nalazimo u osobi partnera, Ana je sve dublje tonula u depresiju. Iz njezinog primjera vidljivo je da nešto naoko banalno i nevažno poput ljubomore može sa sobom dovesti niz drugih poteškoća i otvoriti brojne probleme vezane uz povjerenje i sigurnost, koji su neophodni za stabilnost i duguročnost svake ljubavne veze. Vjerujemo li svome partneru, onda naša ljubav sasvim sigurno može živjeti i rasti izvan bilo kakvih zakona i normi i pružiti nam utočište kada zapadnemo u ponor vlastitih unutarnjih sumnji i nemira.
* * *
Ono što je bez sumnje zajedničko svim ljubavnim sudbinama unutar književnih ostvarenja i onima u stvarnom životu je da su vrlo rijetko u potpunosti oslobođene kušnji protiv kojih se treba boriti i iz kojih, jednom kada ih savladamo, treba učiti. Velike ljubavi ne nastaju planirano, one su slučaj, izrastaju iz suptilnih naznaka zaljubljenosti, a poput oluje pretvaraju se u nešto snažno, posebno i vječno. Ono što nas mnoge idealistične i pomalo sanjarske ljubavne priče ne uče, ali što bismo svakako trebali spoznati i upamtiti jest jednostavna činjenica da u ljubav treba neprestano ulagati. Ljubav zahtijeva potpuno predavanje samoga sebe, ogoljenje duše i suočavanje s najdubljim strahovima i dvojbama. Ljubavne priče nas istodobno rastužuju, uveseljavaju i očaravaju, ali granica između stvarnosti i fikcije kad je o ljubavi riječ, ne može biti tanja.
Autorica teksta: Dr. Dubravka Šimunović, prof. v. šk., Zdravstveno veleučilište u Zagrebu
