Pred Božić, kada se kiti božićno drvce, bez obzira na stil ili način kićenja, na njegov vrh obično se stavi i ukras u obliku anđela. Čest je motiv anđela na božićnim čestitkama. Svi ćemo rado ponovno pogledati kultni film o anđelu koji pomaže čovjeku bez nade i pokazuje mu da njegovo postojanje djeluje na svijet oko njega i da je zato vrijedan i nezamnjenjiv. Anđeli se naravno nalaze i u crkvama i katedralama. Tako je anđeo nezaobilazan dio Božića, kao još jedan od simbola tog blagdana. No kada biste pitali ljude i djecu zašto se baš za taj blagdan vezuje i lik anđela (a ne pojavljuje se uz druge blagdane) i što on simbolizira, velika većina ne bi znala. Vjerojatno bi slično bilo i kada biste pitali što je zapravo anđeo, što o njemu znamo i postoji li. Mnogi nikada nisu ni razmišljali o anđelima.
Postoje li?
Pa tko još vjeruje u anđele? Tko ih je od nas ikada vidio i čuo? Tko je ikada vidio posljedice njihovog postojanja? Možda se skrivaju? Ne može se upotrebljavati električno svjetlo, TV i auto, putovati izvan granica galaksije, služiti se suvremenim medicinskim aparatima i vjerovati u svijet anđela, duhova i čudesa Novog zavjeta. Kao da je poremećen odnos između anđela i ljudi. O anđelima se sve manje govori i sve se slabije u njih vjeruje. Njima se čovjek više ne preporučuje dok polazi na put ili započinje neki težak posao. Čovjek današnjice misli da može bez njihove pomoći. Ne vidimo ih u trgovinama, u tramvajima, na ulicama, pa smo ih i ukinuli. Možda ih samo djeci spominjemo u pričama i bajkama. U njih vjeruje još samo pokoji pjesnik, a i on neodlučno i kolebljivo. A ipak…
Da ne postoje, da su samo slike iz naše mašte, zar bi se spominjali u mitovima, djelima klasične filozofije, ali i u mnogim monoteističkim religijama (Šamanskoj, Zaratustrinoj, u hinduizmu, budizmu, taoizmu i islamu)? Anđeoski lik opsjeda književna i likovna djela, a osobito je nazočan u 20. stoljeću, kao u djelima Baudelairea, Rilkea i mnogih drugih. O njima su snimani mnogi filmovi i serije, napisane i otpjevane prekrasne melodije prepune duše.
Tko su, što su i odakle dolaze?
Tisućljetna vjerovanja raznih naroda, stotine umjetničkih prikaza koji proizlaze iz umjetničke intuicije, ali i niz rasprava iz područja teologije i drugih znanosti, poticaj su za proučavanje tih stvorenja i njihove važnosti. Time se bavi angeologija, jedna od najljepših znanosti i nauka o anđelima. Sam naziv “anđeo” dolazi od grčke riječi “anghelos”, što znači glasnik. Simbol anđela preuzet je od antičke boginje Nike (grč.) ili Viktorije (lat.), boginje pobjede, koja je na krilima donosila vijest o pobjedi.
Anđeo je netjelesno, duhovno biće, koje nadilazi čovjeka, tj. biće više od ljudi, a niže od Boga. Anđeli posreduju između ljudi i Boga, između nebeskog i zemaljskog, između naravnog i nadnaravnog. Povezanost s ljudima predstvalja njegov ljudski lik hermafrodita, a simbol nebeskoga su krila, kojima se uzdiže iznad zemaljskog. Oni su Božji glasnici, prenositelji ili izvršitelji Božje volje na Zemlji, među ljudima. Prema Bibliji razlikuju se po funkciji i hijerarhiji, a predstavljeni su kao “nebeska vojska”. Oni čuvaju svijet i pojedina stvorenja u njemu od štete, obuzdavaju razorne sile, bdiju nad smislom i jedinstvom svega zbivanja, usmjeravaju ga i vode. Anđeli tješe, ohrabruju, savjetuju, obećavaju i blagoslivljaju, opominju i sprječavaju da se učini neko zlo. Anđeo je uz čovjeka, osjetljiv je na ljudski plač i sažalijeva se nad njegovom nesrećom i pomaže mu. Anđeo hoda s čovjekom, ispred ili uporedo s njim, vodi ga i savjetuje. A najvažnija mu je zadaća zagovarati čovjeka pred Bogom, prenositi mu čovjekove molitve, misli i poruke. U Novom zavjetu anđeli pripremaju dolazak Isusa na svijet, nazočni su kod naviještanja i rođenja Isusova, njegovi su pratioci u borbi protiv zlih sila i svjedoci njegove povezanosti s Bogom. To su stvorenja potpuno povezana s Isusom i sudjeluju u najvažnijim trenucima, kao što je Isusov dolazak na svijet, njegovo uskrsnuće i konačan sud. Anđeo je navijestio ljudima njegovo rođenje i tako zauvijek ostao povezan uz taj veličanstveni događaj. Anđeo je na taj način prenosio Božju riječ, pokazao Božje puteve, djelovao po Božjem nalogu.
Odakle znamo da postoje anđeli? Iz biblijskih tekstova? I da i ne. Neki tvrde da anđeli pripadaju u izvorno ljudsko iskustvo. Oni čine prirodni okoliš u kojem čovjek postiže svoj cilj.
Kako ih zamišljamo?
Anđeli su nevidljiva bića, bića svjetlosti i duhovnosti. U Bibliji se više ističe što anđeli čine, nego što jesu ili kako izgledaju. Oni su lišeni vlastite individualnosti i potpuno se predaju božanskom životu. Oni su vjesnici i posrednici božje blizine, i slika Božjeg veličanstva, snage i dostojanstva.
Likovno prikazivanje anđela spominje se već kod Židova: u ranom kršćanstvu prikazuju se kao mladići s krilima odjeveni u tunike; u gotici ih prikazuju s glazbenim instrumentima, svijećama i kladionicama; u ranoj renesansi s djevojačkim licem, a u visokoj renesansi i baroku kao anđelčiće slične amoretima i puttima.
Jednom je njihovo djelovanje snažno, žustro i pogubno, a drugi put samozatajno, skrovito i blago. Jednom se anđeli pojavljuju uz zvuke trublje, drugi put ih u njihovoj jednostavnoj skromnosti gotovo ne razlikujemo od ljudi.
Ako se pojave u ljudskom svijetu, najčešće se pojavljuju kao čovjek, jedan ili dvojica. Ne razlikuju se od drugih ljudi, ali im lice ima neki tajanstveni sjaj i odjeća im je najčešće bijela, pa izgledaju kao čovjek kojega prati svjetlost. Lice im je puno blagosti, dostojanstva. U susretu s anđelom, čovjek ga najčešće ne prepoznaje, nego primjećuje njegovu iznimnu dobrotu i neobičnost. No najčešće će anđeli svoje postojanje otkrivati u vizijama i snovima. Anđeo nije ni muško ni žensko biće jer je oboje, on je androgino biće bez spolnih oznaka jer su njegovi muški i ženski aspekti u savršenoj ravnoteži.
Anđeli i pjevaju, stvarajući božanstvenu nebesku glazbu, čiji su zvukovi izvan dosega ljudskih osjetila, ali ti nebeski zvukovi utječu na nas, oplemenjuju nas, nadahnjuju i iscjeljuju, bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili nismo.
Kvalitete koje im pripisuju biblijski pisci su dragost, mudrost, dobrota, snaga. Oni posjeduju neizrecivu ljepotu, koja proizlazi iz njihove bliskosti s Bogom.
To uzdizanje iz materije prema duhovnom određeno je I kroz prikazani sustaviz šestog stoljeća, prema kojemu ima devet anđeoskih vrsta: 1. Serafini (Seraphim), 2. Kerubini (Cherubim), 3. Prijestolja (Throni), 4. Gospodstva (Dominationes), 5. Sile (Virtutes), 6. Vlasti (Potestates), 7. Poglavarstva (Principatus), 8. Arkanđeli (Archangeli), 9. Anđeli (Angeli). Tom nizu je u 15. stoljeću dodan i mali, golišavi, krilati dječaić – putto. Svaka skupina ima svoju zadaću i svoj ikonografski prikaz, pa serafini imaju šestera krila s mnogo očiju, kerubini imaju četvera krila; arkanđela ima sedam, svaki sa svojim imenom i zadaćom – npr. Gabrijel navješćuje Mariji, a Mihovil je pobjednik nad stotonom itd. Posljednji, Anđeli, imaju dužnost čuvara ljudi i svakom pojedincu dodan je njegov anđeo čuvar.
Anđeli čuvari
Sav svijet i stvorovi u njemu imaju svoje anđele. Na krštenju svakom od nas dodjeljuje se njegov anđeo čuvar, da ga prati, čuva i potiče na dobro. On nas prati cijeli život i postaje naš osobni prijatelj, pobjeđuje našu usamljenost, on nas voli čistom ljubavlju kao što nas voli Bog, bez obzira na to mislimo li na njega ili ne. Anđeli čuvari nas ne napuštaju, njihova ljubav prema čovjeku je vidovita, jaka, čista i postojana. Odgovorio čovjek njihovu postojanju ili ne, oni nad njime bdiju bez prekida. Anđeo nas prati uvijek i posvuda, bdije nad nama i koči u nama naše zle porive, te sudjeluje u svim našim dobrim djelima. Uz njihovu pomoć, brigu i zaštitu, u nama raste vjera – u nas same, u čovjeka, u dobrotu i ljubav, u prirodu i njezinu snagu i zakonitosti, u Boga… Svijet anđela okružuje nas sa svih strana, kao i zrak koji nas obavija. Naše bi duhovne pobjede ostale blijede bez nečujnih zvukova trublja naših anđela čuvara, kao što bi i Badnja noć, noć silaska Isusa na Zemlju, ostala slična svim ostalim gluhim noćima, da nije bilo zvukova anđeoskog pjeva.
Vjerovati?
Uspomena na djetinjstvo, kada se djetinja mašta zabavlja slikama anđela čuvara, i kada se tom anđelu ritmički šaptala molitva – to je sve čime duša danas hoš održava vezu sa svojim anđelom čuvarem.
Ali, kao što – unatoč uspomenama – djetinjstva više nema, tako ni, usprkos uspomenama na ađela iz djetinjstva, anđela više nema. Načinom života, ubrzanošću, zarobljeni materijalnim pogledom na svijet, izgubili smo onu djetinju otvorenost i vjerovanje, doživljaj nevodljivog svijeta oko nas. Anđeli su se povukli, njihov glas postao je nečujan, vodstvo nezametljivo. Postoje trenuci koje smo svi iskusili, kada nam se sruše kule i svjetovi koje smo gradili, kada nam se sva vrata zatvore, kada smo na trenutak očajni i ne vidimo izlaza – a onda se negdje, bez vidljivih uzroka, otvore mali prozori nade, novi putevi i rješenja, nov smisao života. I tada, neobjašnjivo, osjetimo impulse niotkuda nadolazeće energije, koja nam pomaže. Oni koji još vjeruju u anđele, povezuju takva iskustva s njihovim postojanjem i obazrivim pomaganjem. Oni koji još vjeruju u anđele smatraju svako dobro djelo, pomoć drugome i dokaz ljubavi dijelom i tragom anđela oko nas. U metežu našeg života, vjerovanje u anđele može postati izvor mira, svjetla i utjehe. A anđeli nam se mogu približiti onoliko koliko im mi to dopustimo. Oni čuju naše misli i skrivene molitve. Iako nam se vjerovanje u anđele ne čini baš tako važnima, možda bi bilo dobro obnoviti našu vjeru i prijateljstvo s anđelima. Možda baš zato, čak nesvjesni svojih poriva, stavljamo na božićno drvce figurice anđela, prepuštajući im da naše tihe želje i molitve prenose dalje u duhovni svijet. Možda smo zato, kao mali, prije spavanje, puni vjere u nevidljivo, šaputali malu pjesmicu kao molitvu našem anđelu čuvari: “Anđele, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju.”
Svi imamo potrebu vjerovati – netko u Boga, netko u sudbinu, netko u prirodne zakone, netko u svemirske sile. Takva potreba proizlazi iz spoznaje da bez vjere ostajemo sami, bez znanja o svrsi svojeg postojanja, bez budućnosti.
I zato, nakon što na vrh božićnog drvca stavimo figuricu anđela i u toj mu svečanoj noći prenesemo svoje nade i molitve, treba se osvrnuti. Možda upravo u našoj blizini stoji naš anđeo čuvar, koji će nam pomoći u ostvarenju skrivenih želja i nada, pomoći da u sebi rastemo i postanemo bolji i vredniji, da dostignemo ljudsko dostojanstvo. Možda su anđeli čuvari – ljudi oko nas?
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja, ravnateljica Dječjeg vrtića “Bajka” u Zagrebu
