U zadnjih nekoliko mjeseci događaju nam se svima neočekivani događaji kao što su potresi, pandemija koji uzokuju razne neugodne osjećaje kod odraslih, ali i kod djece. Normalno je da se u takvim situacijama pojave osjećaj straha, zabrinutosti, gubimo osjećaj kontrole nad vlastitim životom, gubimo osjećaj sigurnosti što dodatno pojačava zabrinutost i anksioznost. Pojačava se stres koji nas prati danima i koji se nakuplja u našem tijelu.
Kako roditelji mogu biti podrška djeci u tim situacijama? Što učiniti kako bi se posljedice traumatskih događaja ublažile?
Činjenica je da smo svi potreseni ovim događajima i da je sve što se događalo i što se još uvijek događa utjecalo na nas, a psihičke posljedice mogu trajati danima pa i mjesecima. I to su normalne reakcije na traumatski događaj koje su često univerzalne kod svih ljudi (osjećaj straha, tuge, neizvjesnosti, gubitak osjećaja kontrole i sigurnosti, a ponekad i relani gubitak ljudi koji su nam bliski. Možemo osjećati pojačanu nervozu u tijelu, imati problem sa spavanjem, probleme sa koncentacijom, čest umor, pretjerano razmišljanje o događaju i potreba da stalno pričamo o tome što se dogodilo. Sve je to normalno u ovim okolnostima i trebat će još neko vrijeme da se ponovno osjećamo dobro i opušteno.
Što se događa s djecom tijekom ovih događaja? Ovisno o dobi ,djeca mogu pokazivati različite znakove stresa i proživljene traume. Roditelji bi svakako trebali biti senzibilizirani za to i pomoći im da se što lakše s tim nose kako bi te događaje proradili i integrirali. Djeca mogu biti uznemirena te pokazivati pretjerane rekacije na zvukove, imati problema sa spavanjem, sa koncentacijom, smanjeni apetit, zbunjenost, uznemirujuće misli. Može se pojaviti regresija, česti ispadi bijesa, pojava tjeskobe i straha, mogu često postavljati ista pitanja kako bi sebi objasnila to što se događa. Mogu biti pojačano plačljiva te mogu pojačano tražiti fizički kontakt. Starija djeca mogu imati osjećaj krivnje da su možda oni krivi zbog toga što se dogodilo te preuzeti odgovornost odraslog.
Kako im biti podrška?
Važno je osigurati neka pravila/korake što činiti kada se potres dogodi, bilo da se nađete kod kuće u tom trenutku ili da se dijete nalazi u vrtiću ili školi. Pravila i struktura daju osjećaj sigurnosti koji nam je svima poljuljan uslijed ovih događaja. Upoznajte dijete s tim koracima, što napraviti kada se potres dogodi (kod kuće, u vrtiću/školi), što učiniti kada prestane, što uzeti, kome se javiti I sl. Sva dogovorena pravila proći s djetetom koliko god puta je potrebno. Znamo pravila kako reagirati kada se dogodi požar. Isto tako trebamo znati što činiti kada se dogodi potres. Znati kako reagirati pojačava unutarnji osjećaj sigurnosti što je svima bitno u ovim trenucima.
Važno je prihvatiti djetetove osjećaje koje pokazuje ili verbalizira, reći da je u redu da se tako osjeća kako se osjeća, da je to normalno i da ga razumijemo. Biti fizički blizu što je to više moguće. Ne bismo smijeli umanjivati osjećaje i reći “Pa nije to ništa” ili “Nemoj se bojati, …” . Trebamo dopustiti djetetu da se emocionalno izrazi koliko god treba, slušati ga.
Važno je naglasiti djetetu da će to proći i da se neće zauvijek tako osjećati. Pokušati osigurati da dijete i dalje zadovoljava sve svoje potrebe kao i prije (igra, odlazak na aktivnosti koje voli, druženje s vršnjacima) jer to vraća osjećaj normalnosti života. Pružiti djetetu osnovne informacije o potresu koliko dijete to može kognitivno procesuirati te pružiti realne informacije o tome kao npr. “Potres se dogodi kada se zemljine ploče pomaknu pa osjetimo podrhtavanje”. Pustiti da dijete samo postavlja pitanja o tome onoliko koliko ga to zanima, ne preplavljivati informacijama koje neće moći procesuirati. Pokušajte što je više moguće i dalje provoditi neke obiteljske rutine koje su vam važne (priča prije spavanja, zajednički ručak, odlazak u šetnju, …).
Pazite na sebe i na svoje mentalno zdravlje jer ako ste vi dobro, bit će dobro i vaše dijete.
Napisala Maja Maček, prof. edukacijski rehabilitator, psihoterapeut, voditelj savjetovališta Naša priča.
