Zadatak roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. Da bi se dijete razvilo u takvu osobu, potrebno je da razvije dobru sliku o sebi, samopouzdanje i da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje od strane roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi niti s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Naime, roditelji imaju snažan utjecaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samoostvarenje. Oni roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju dijete, pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba. Oni potkrepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i s neuspjesima, motiviraju ga bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritiziranja.
Kako biste bili sigurni što od djeteta možete očekivati, informirajte se o tome što je razvojno primjereno dobi u kojoj je dijete, što djeca u toj dobi razumiju, što mogu raditi i koje zadatke i vještine mogu svladati. Nemojte uzimati zdravo za gotovo da dijete nešto razumije i može učiniti, ako bi u toj dobi možda trebalo. Uvjerite se da je zaista psihički, motorički i socijalno na razini svoje kronološke dobi te da je razvilo vještine tipične za tu dob.
Prikladnim postupcima i vi možete potaknuti dijete da ostvari svoje potencijale, bez pritiska i prisile. Vodite računa o tome kako dijete uči i koliko dobro i brzo pamti. U nekim zadacima ga je možda potrebno najprije uvježbati prije nego što uspije samostalno izvršiti ono što od njega tražite. Dajte upute postupno i jednostavnim jezikom. Budite spremni objasniti mu ih strpljivo i u više navrata. Uvjerite se da vas dijete zaista sluša dok mu dajete upute i važne informacije, a da nije zaokupljeno nečim drugim.
Ako je potrebno, napišite mu podsjetnike (neka djeca bolje pamte pisane od verbalnih uputa), koje možete zalijepiti na hladnjak, radni stol, TV ekran, kompjutor, zrcalo i sl.
Provjerite je li vas dijete dobro razumjelo, tražite da ponovi što od njega tražite. Predvidite što bi moglo pogrešno razumijeti ili učiniti te mu objasnite stvari iz drugog kuta. Dajte mu priliku i vrijeme da vježba novostečene vještine.
Ako pogriješi, pomozite mu da shvati da su i pogreške prilika za učenje. Porazgovarajte o tome što bi se moglo učiniti drugačije sljedeći put. Pomozite mu da promisli o drugačijem pristupu, pritom odolijevajući iskušenju da umjesto njega riješite problem. Ne pokazujte svoje razočaranje ako ne uspije! Ohrabrite ga i potaknite da pokuša ponovno:”Čini se da nisi htjela da baš tako ispadne. Probaj ponovno”. Ako je dijete učinilo nešto loše, nemojte ga nazivati pogrdnim imenima, skrenite mu pozornost na loš postupak, bez da ga procjenjujete kao lošu osobu. “Loše je tući se s bratom” je različito od “Ti si zločesto (“loše”) dijete jer se tučeš s bratom”.
Dajte djetetu priliku da riješi problem koji je prouzročilo. Ako npr. razbije šalicu s čajem, nema smisla vikati na njega da je nespretno, nesposobno ili ga za kaznu poslati u sobu. Poruka koju bi takvim postupcima dali djetetu je:”Ti si problem”. Takva poruka uništava djetetovo dostojanstvo. Dijete ćemo lakše motivirati da riješi problem ako mu kažemo:”Sad imaš problem. Znam da ga možeš riješiti”. Dijete tako dobiva poruku:”Vjerujem u tebe da znaš to riješiti, a vaša reakcija mu također pomaže da razumije kako se stvarnost treba prihvatiti, a problemi rješavati. Naime šalica je razbijena, staklo je na podu, vikanje i kažnjavanje neće riješiti problem. Ako dijete krene rukama kupiti staklo, naravno da ćete ga podučiti da se tako može porezati te ćete, ako je dijete malo, vi držati lopaticu dok dijete na nju pomete staklo.
Učite dijete kako misliti, a ne što misliti. Time mu dajete podršku da bude kreativno, da sluša svoju intuiciju, da otkriva novo.
Pustite dijete da osjeti posljedice svojih pogrešaka i odabira (dakako, sve dok ti odabiri nisu nezakoniti, nemoralni ili opasni), koji onda postaju njegova odgovornost. Povrijeđenost i neugoda koji proizlaze iz njegovih izbora nestanu nakon što dijete samo konstruktivno riješi problem. Ako dijete, posebno u višim razredima, nije pročitalo lektiru, to je njegov problem, a nije vaš, nemojte mu vi čitati i pisati umjesto njega, pustite da osjeti posljedice i dobije negativnu ocjenu ili opomenu nastavnika. Tako će razviti odgovornost za svoje postupke i shvatiti da je na njemu da riješi problem. Kritički razmotrite odgovornosti i priliku za donošenje odluka i izvršavanje zadataka koje zadajete vašem djetetu, provjerite povećavate li ih kako vaše dijete sazrijeva. Dozvolite djetetu da slobodno izražava svoje emocije, da griješi i sazrijeva i na osnovi tih grešaka.
Iako je roditeljstvo subjektivno iskustvo, ipak je važno ostati u okvirima realiteta. Naravno da roditelji ne mogu uvijek sasvim objektivno procjenjivati svoje dijete. Pohvalite dijete, naglasite i realno istaknite ono u čemu je dijete dobro. No ako je dijete u školi prosječno, nemojte mu govoriti da je genijalno i ne vršite pritisak da “donosi same petice”. U redu je reći da je pohvalno to što se trudi, istaknuti nešto drugo što mu dobro ide i reći mu da ocjene nisu najvažnije.
Previše kritični roditelji
Previše kritični roditelji, koji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe, lako unište djetetovu motivaciju. U ime objektivnosti kritiziraju djetetov izgled, prijatelje, interese, ocjene, ponašanje; najčešće ni ne shvaćaju koliko štete time nanose djetetovu psihosocijalnom razvoju. I sama djeca su najčešće svjesna svojih slabosti, ne treba ih na njih još i podsjećati. Pozitivni komentari motiviraju, dok negativni komentari uništavaju djetetovo samopouzdanje, kao i želju za uspjehom.
I drugi ekstrem može biti opasan: pretjerane pohvale kod prosječnog djeteta također mogu izazvati frustracije, gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti kad dijete shvati istinu.
Ako dijete osjeća da nije vrijedno ljubavi i poštovanja jer ga na taj način tretiraju roditelji, taj osjećaj može prenijeti i na odnose izvan obitelji i velika je vjerojatnost da neće ostvariti svoje pune potencijale. Ako se djetetu govori:”Nikad ništa od tebe. Vidiš da ni u čemu ne možeš uspjeti!”, to može postati samoispunjavajuće proročanstvo, dijete odraste s osjećajem da ništa što učini nije dobro. Ako netko ne očekuje dobre stvari u životu, manja je vjerojatnost da će ih i doživjeti.
Neki roditelji kritiziraju dijete kad u školi dobije ocjenu dobar, a kad dobije odličan komentiraju:”Lako ti je iz toga dobiti odličan. To je bio prelagan test”. Takvo dijete raste s osjećajem da roditelji u njega nemaju povjerenja, kao i da nikad ne mogu dobiti priznanje i pohvalu za svoj uspjeh. Pretjerano kritični roditelji će se često sramiti zbog izgleda ili neuspjeha svog djeteta. Važnije im je što će na neuspjeh reći susjedi, nego kako se dijete osjeća. Takvi roditelji možda nesvjesno žele da dijete slijedi njihov put, da slijedi njihove izbore kao afirmaciju njihovog ega. Za razliku od pretjerano kritičnog roditelja, podržavajući roditelj prihvaća i potiče djetetovu individualnost, pomaže mu da razvije samopouzdanje i intrinzničnu motivaciju, šaljući mu bilo ponašanjem, bilo riječima, ove poruke:
- vjerujem u tebe
- vjerujem ti
- znam da ti to možeš
- ja te slušam
- brinem se o tebi i za tebe
- jako si mi važan/važna
Načini na koje se ove poruke mogu iskazati su različiti. Ako su poruke iskrene, sigurno će doprijeti do djeteta.
Prezahtjevni roditelji
Često ćemo sresti djecu čiji je dan ispunjen školom, baletom, sviranjem klavira, učenjem jezika, sportom. Ako dijete nije u stanju udovoljiti svim tim zahtjevima, postaje frustrirano, raste s osjećajem da je nesposobno, da ne može udovoljiti svojim roditeljima, a da time i ne zaslužuje njihovu ljubav. Naime, takva djeca razvijaju osjećaj krivnje, koji im ostaje tijekom cijelog života i jači je od svih individualnih uvida, da djetetova dužnost nije da zadovolji roditeljske narcističke potrebe, nego da ostvari svoje potencijale. Poruka koju šalju prezahtjevni roditelji jest da njihova ljubav nije bezuvjetna, nego da je visoko uvjetovana:”Ako budeš odličan, ja ću te voljeti i bit ću sretna. Ako ne – neću!” ili “Ako ikad zapadneš u takvu vrstu problema, nemoj mene zvati jer sam ti lijepo rekla da će ti se to i dogoditi”. Nažalost takvi roditelji ne mogu uskladiti svoje ciljeve s djetetovim mogućnostima, opterećuju ga prevelikim očekivanjima i zahtjevima te stalno teže vanjskom efektu: dobroj ocjeni, uspjehu…
Zbog konflikta između roditeljskih aspiracija i djetetovih sposobnosti i talenata, dijete postaje žrtvom roditeljskih očekivanja. A još je gore ako samo dijete prihvati ta očekivanja te i samo počne postavljati previsoke zahtjeve pred sebe. Takva djeca postaju perfekcionisti, u svemu moraju biti najbolji, a ako nisu, pojavljuju se psihosomatske smetnje (trbobolje, glavobolje i sl.). Njihovi roditelji često za sebe navode da nisu oni ti koji teže uspjehu, već da dijete ima previsoke aspiracije, što je često i točno jer je dijete vrlo rano naučilo prepoznati očekivanja i zahtjeve roditelja te se u želji za roditeljskim prihvaćanjem tome pokoravalo.
Ako roditelji ne prihvaćaju i ne vrednuju dijete zbog njega kao osobe, nego ga vrednuju i procjenjuju kroz njegove uspjehe, odnosno koliko su u stanju njih kao roditelje učiniti sretnijima i zadovoljnijima, djeca mogu reagirati depresijom, anoreksijom ili stalnom anksioznošću. Pretjerana težnja roditelja za uspješnim djetetom može biti znak njihove nesigurnosti i neostvarenih ambicija. Njihovo dijete nema dozvolu za slabije ocjene, za neuspjeh; roditeljske poruke su:”Ti to možeš, ali nećeš. Ne trudiš se dovoljno”. A istina je zapravo da djeca žele, ali ne mogu.
Neka djeca na poruke roditelja “Sve smo ti omogućili, imaš više nego druga djeca jer smo se mi žrtvovali, a ti svejedno ne uspjevaš”, postaju autodestruktivna, kažnjavaju sami sebe, samoozljeđuju se, neki pokušavaju suicid jer se nikako ne mogu odužiti roditeljima za “velikodušnost i požrtvovnost”.
Iskoristit će svoj utjecaj da pozitivno motivira dijete te će zajedno s djetetom istraživati razne mogućnosti koje su pred djetetom. Pritom će voditi računa o djetetovim razvojnim i emocionalnim potrebama i neće biti usmjeren na zadovoljenje vlastitih potreba kroz svoju djecu.
Roditelj perfekcionist
Zapamtite: Biti prestrog prema sebi može štetiti vašem djetetu.
Većina ljudi ima sliku savršenog roditelja – osobe koja je uvijek blizu kad djeca trebaju pomoć u pisanju zadaće, kad ih treba staviti u krevet i dobro “ušuškati” navečer, koja se nikada ne razljuti na njih, ne viče i nikad ne propušta dječje priredbe i roditeljske sastanke. Naravno, ovakvi roditelji ne postoje. Ako su i približno takvi, to ponekad ima preveliku cijenu i za njihove obitelji. Majke i očevi koji teže savršenstvu, upravo suprotno, čine svojoj djeci više štete nego koristi. Naime, roditelji koji ne mogu tolerirati svoju nesavršenost, često ne mogu ni dječju. Kao rezultat toga djeca će se osjećati kao da njihovi roditelji nisu zadovoljni s njima.
Neki roditelji ne toleriraju nedostatke jer miješaju svoj i dječji identitet – oni misle “Ako je naše dijete uspješno, i mi smo uspješni”. Često zbog nekog neuspjeha djece, oni misle da su loši roditelji i brinu o tome “što će drugi ljudi reći”.
Poruka da djeca trebaju biti savršena može dovesti do ozbiljnih posljedica, kao što su: narušavanje samopoštovanja, duboki osjećaj neuspjeha ili zadržavanja ljutnje. Kada govorimo o perfekcionistima, pritom ne mislimo na ljude koji drže do visokih standarda – visoki standardi mogu pomoći roditeljima da omoguće svojoj djeci dobar život. Ovdje prije svega mislimo na one ljude koji očekuju savršenstvo od sebe ili drugih i kada to ne postignu nemilosrdno su prestrogi prema sebi. Za perfekcioniste nema sredine: ili moraju postići savršenstvo ili se smatraju apsolutnim gubitnicima. Zbog toga zapravo ne doživljavaju mnogo zadovoljstva ili sreće u životu.
Našu kulturu uvelike prožima mit da moramo biti savršeni ili ćemo iznevjeriti našu djecu. Naravno, postoje i neke očite prednosti pri pokušaju da se bude najbolji. To često znači da se roditelji posebno trude kako bi dobro obavili svoj posao i čini se da sve odlično funkcionira. Kada je u kući perfekcionist, svi poslovi se obavljaju glatko. Ručak se skuha, domaća zadaća napiše, dresovi operu prije utakmice. Međutim, ovo može dovesti do osjećaja da je svakodnevni život tek lista svega onoga što se treba ili mora napraviti, što brzo umara, a ovi roditelji uz to često misle kako “uvijek možemo biti još bolji”.
Poslovni ljudi su naviknuti imati osjećaj kontrole u svom poslu. Kada shvate kako malo kontrole imaju nad svojom djecom, mogu se osjećati prilično frustrirano i bespomoćno. Sjetite se situacija kad ste bili besprijekorno obučeni i spremni za odlazak na posao, a dijete je povratilo po vama. Ili ako morate otrčati u trgovinu po mlijeko, a vaše dijete odabire baš to vrijeme za svoj ispad bijesa. To je dovoljno da se roditelj perfekcionist snažno uzruja.
Očevi često teže perfekciji na puno drugačiji način nego što to majke čine. Znaju postavljati nemoguće kriterije za dječji uspjeh, naročito na području obrazovanja i sporta, i znaju biti veliki kritičari. Za njihovu djecu, pogotovo dječake, ovo može uzrokovati tragične posljedice. Osjećaju se kao da se nikada neće moći prilagoditi visokim roditeljskim očekivanjima, što je naročito često kod sinova uspješnih očeva. Oni se ne uključuju u “utrku” zato što osjećaju da nikad neće moći pobijediti, tj. ispuniti očeva očekivanja. Jednostavno je za njih previše stresno i pokušati. A onda droga postaje “najlakši” put do sreće…
Stručnjaci se slažu da roditeljsko savršenstvo – tjeranje djece da se upišu u najbolju školu, da budu mršava, popularna, da budu najelegantnija na baletu, najbolja u nogometu – vrlo često ima dubok utjecaj na djecu. Djeca će tada krenuti u jedan od dva ekstrema – ili će se identificirati sa samokažnjavajućim perfekcionističkim stavom i prihvatiti ga kao svojeg, ili nasuprot tome, neće prihvatiti takav stav i postat će buntovnici. Ovo buntovništvo može dovesti do toga da djeca počnu konzumirati drogu i alkohol, kretati se u košem društvu ili namjerno podbacivati u školi kao tinejdžeri. Djeca koja se poistovjete s ovim roditeljima i sama teže savršenstvu, osjećaju stres jer žele udovoljiti svojim roditeljima. Taj pritisak ih može pratiti cijeli život. Uvijek će u sebi nositi glas majke ili oca koji od njih traže nešto što oni nikako ne mogu postići. Smatra se da roditeljski pritisak može biti jedan od razloga što su samoubojstva adolescenata u sve većem porastu. Djeca osjećaju da ih se ne cijeni po onome što stvarno jesu, već po onome što postižu te postaju depresivna, što može dovesti do suicida.
Odustajanje od savršenstva
Postoji način da se prekine krug i zaštiti djecu, ali za perfekcioniste to u početku može biti “prevelik zalogaj”. Ako se želite prilagoditi stvarnom svijetu roditeljstva, važno je da odustanete od nekih svojih prijašnjih uvjerenja i spustite kriterije. Kada jednom ostavite ideju da budete savršeni cijelo vrijeme, bit ćete puno sretniji, a i vaša djeca također. Poznata je izreka:”Sretniji roditelji, sretnija djeca!”.
Za roditelje koji su “zaglavili” u svojem perfekcionizmu, upravo im djeca pružaju priliku da se izgrade i promijene. Ona mogu pružiti životno iskustvo kroz koje smo jednostavno prisiljeni odustati od pomisli da sve možemo savršeno napraviti. A kako će djeca reagirati kad roditelji prestanu kontolirati sami sebe i svoju djecu cijelo vrijeme? Dobit će priliku da jednostavno budu ono što i jesu. I ujedno će biti sigurnija u sebe, ne samo zato što vide da su njihovi roditelji zadovoljni njima, već zato što im je dozvoljeno da sami donose odluke, što im pokazuju da im se vjeruje, što je glavni ključ za samopoštovanje. Što je još važnije, odustajanje od prevelikih očekivanja daje roditeljima priliku da nauče djecu jednu od najvažnijih lekcija – ljudski je griješiti. Prihvaćati i voljeti sebe sa svojim nesavršenostima predstavlja srž samopoštovanja i dobre slike o sebi.
Je li vaše dijete perfekcionist?
Roditelji perfekcionisti mogu spriječiti da im djeca ne krenu njihovim stopama. Ovi znakovi mogu vam pomoći da prepoznate je li vaše dijete na putu da postane perfekcionost:
- Je li vaše dijete uredno? Postaje li vrlo uzrujano u okružju koje je neuredno ili dezorganizirano?
- Ponaša li se kao da mora savršeno obaviti zadatke da bi vam udovoljilo?
- Pridaje li prevelik značaj detaljima u svom radu? Primjerice stalno briše rečenicu i ponovno je piše, dok god je ne napiše točno?
- Kritizira li često svoje prijatelje? Ljuti li se često na svog suigrača ako pravi pogreške za vrijeme utakmice?
Kako biste pomogli djetetu da izbjegne zamke perfekcionizma, pokušajte sa sljedećim prijedlozima:
- Ne izražavajte ljubav samo kada dijete ostvari postignuće. Pokažite djetetu ljubav i onda kad ne uspije zavezati vezice, sagraditi prekrasnu lego kuću ili kad ne postigne odlučujući gol na utakmici.
- Pohvalite trud, a ne rezultat. Ako se vaše dijete prijavi na audiciju za predstavu, a ne dobije ulogu, pohvalite ga zbog uloženog truda.
- Pružite dobar primjer. Neka dijete vidi da se borite, rješavate probleme i prihvaćate sebe i kad niste savršeni ili kad pogriješite.
- Pokažite kako da tolerira nered. Pomozite mu da se suoči s neurednim okruženjem, objašnjavajući da je s vremena na vrijeme u redu da neke stvari budu neuredne.
- Smijte se s djetetom, našalite se na račun “grešaka”, pomozite mu da ih promatra na novi način, kao priliku za učenje.
- Budite što opušteniji, koristite prilike za odmor, relaksaciju, odlazak u prirodu, tjelesne aktivnosti bez natjecanja, nastojte ne razgovarati o dnevnim napetostima na poslu dok ste kod kuće.
- Ne prosuđujte druge na temelju uspjeha, neka dijete od vas nauči prihvaćati ljude bez da ih dijeli na dobre i loše, na više i manje vrijedne.
- Ne ispitujte svaki dan za ocjene i domaću zadaću – neka vaše raspoloženje ne ovisi o djetetovim ocjenama. Ne izražavajte licem i riječima nezadovoljstvo svaki put kad dijete dobije ocjenu manju od one koju biste željeli.
- Ne kupujte skupe darove i nemojte davati nagrade za svako djetetovo postignuće. Neka dijete uživa u samoj aktivnosti i vlastitom uspjehu, bez da ovisi o nagradi.
Autorica teksta: Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihoterapeutkinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
