Dječji strahovi

U svakog se djeteta javljaju strahovi jer su oni dio biološkog nasljeđa, urođene reakcije koje štite dijete od različitih opasnosti. Neki strahovi se javljaju u sve djece određene dobi te nestaju “sami od sebe” i spontano se gube. To su urođeni strahovi, za razliku od stečenih, koji su izazvani vanjskim uzrokom.

Kada se u djeteta rađa osjećaj straha? Kako objasniti prve “trzaje”, prve znakove straha? Emocionalni svijet novorođenčeta još je uvijek velikim dijelom nepoznanica i pred tim “zamotuljčićem” koji stišće šake i plače, prepuni smo sumnji: može li tako malo biće zapamtiti događaj koji ga je prestrašio (jaku buku, neugodan susret)? Kako se staviti na njegovo mjesto, pokušati ući u njegove misli, da bi se približili njegovim osjećajima, razumjeli ga i podržali?

Prije nego dijete progovori, teško je razumjeti njegova raspoloženja. Kako biste razumjeli čega se dijete boji i pronašli način kojim ćete mu pomoći, možda će vam pomoći ako znate koji su strahovi najčešći u prvim mjesecima života.

Novorođenče: strah je instinktivan

Tijekom prvog i drugog mjeseca života dijete naravno ne može imati strahove koji su vezani uz sjećanja. Dijete osjeća zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, ovisno o tome je li zadovoljena njegova potreba za hranom, toplinom, čistoćom, dodirom. Ono ne može čekati zadovoljenje svojih potreba te neutješno plače čim je gladno, mokro, žedno, umorno… Novorođenče je potpuno ovisno o majci i ono se stalno boji da ne bude ostavljeno, iako samo instinktivno. Do godine i pol djeca se boje samo u situaciji koja ih straši ili u nazočnosti predmeta kojih se boje. Mi možemo osjećati strah i prije nego se obistini ono čega se bojimo, samim razmišljanjem o toj situaciji. Maleni nisu u stanju zamisliti izvor strahovanja, dok mi možemo čak osjećati “prijevremenu strepnju”, tjeskobu koja prethodi direktnom uzroku zabrinutosti i koja nam između ostalog omogućava sprječavanje opasnosti.

Osam mjeseci: boji se novih lica

Nakon nekoliko mjeseci dijete malo-pomalo počinje shvaćati uzročno-posljedične odnose stvari i događaja. To je doba kada dijete stalno baca predmete i zatim uporno traži da ih vratimo, kako bi ih moglo ponovno baciti, što roditeljima ubrzo dosadi. No dijete tako “uči” da ono čega trenutno nema nije zauvijek nestalo, već se može ponovno vratiti. Dijete sada jasno raspoznaje majku od ostalih iz svoje blizine i shvaća da je njena nazočnost povezana sa zdravljem i zadovoljstvom. Kako mama postaje neophodna i nezamjenjiva, počinje i strah da će ju izgubiti. I tako se u dobi od osam mjeseci pojavljuje strah od nepoznatih, koji ne blijedi do godinu dana i povezan je s raspoznavanjem majčinog lica. Kao što smo već rekli, u toj dobi dijete nije sigurno postoje li predmeti nakon što nestanu iz njegova vidika te se boji da će mama zauvijek nestati jer je trenutno ne vidi. 

Savjet

Nemojte djetetu “potajno” odlaziti kako bi izbjegli protest ili plač jer se ono može osjećati izdanim svaki puta kada vas ne vidi. Bilo bi uputno svaki puta kada izlazite pozdraviti dijete, makar ste izašli samo zato da se javite na telefon. “Evo ti pusa, mama ide u kuhinju”, jedan je od pozdrava. Uz takva mala razdvajanja dijete će polako shvatiti kako se mama uvijek vraća.

Jedna godina: strah od napuštanja

Strah da će mama nestati temelj je drugog strahovanja – straha od napuštanja, koji će trajati sve do treće, četvrte godine. Taj se strah ne rađa samo u susretu s nepoznatim licima, već i u naizgled uobičajenim situacijama, kao što je odlazak u krevet, mamin odlazak na posao i sl. Svi “privremeni” odlasci mogu jako rastužiti dijete jer njemu izgledaju kao vječna razdvajanja.

Savjet

Strah od napuštanja postepeno nestaje. Taj strah bit će vam najveći problem kada dijete krene u vrtić, kada ćete nakon porodiljskog dopusta početi raditi, kada poželite s partnerom izaći u kino. Pokušajte dan obogatiti malim svakodnevnim ritualima koji će u djetetu stvarati osjećaj sigurnosti – prije spavanja ispričajte mu priču, poželite laku noć, poljubite ga i pomilujte, poljubite i medu… Dijete će shvatiti da odlazak na spavanje može biti ugodan.

Dvije godine: i kahlica je stres

Koliko problema! Naučiti govoriti, piškiti u kahlicu… A koliko zabrana: ne gristi mlađeg brata, ne bacati loptu u cvijeće, mirno sjediti za stolom… Upravo o ovom razdoblju dijete upoznaje temeljna pravila odgoja, a roditelji od njega zahtijevaju da se ponaša sve kontroliranije. U ovom razdoblju dijete mora proći još jednu “trnovitu” fazu: naučiti ići na kahlicu. Odvikavanje od pelena zahtijeva napor i vještinu. To je i stres za malo biće. Ako se dijete ne uspije kontrolirati i popiški se u gaće, moglo bi imati osjećaj krivnje. Tako se rađa strah od gubljenja kontrole.

Savjet

Ako se dijete popiški u gaćice, morate imati na umu da mu se to dogodilo, da nam nije napravilo za inat. Ako se dijete već nekoliko dana zaredom popiškilo u krevet, budite strpljivi – izbrojite do 20, sjetite se da vika pritom ne pomaže te da je dijete već dovoljno poniženo svojim neuspjehom. Što mu pokažemo više razumijevanja, to će lakše proći tu fazu razvoja.

Tri godine: strah od mraka

Strah od mraka javlja se u mnoge djece krajem druge godine, kada dijete počinje protestirati pred odlazak na spavanje. Psiholozi objašnjavaju kako se taj strah rađa iz straha od vlastite agresivnosti koju dijete počinje osjećati kao lošu i željelo bi ju držati pod kontrolom. Dijete bi trebalo izbaciti iz sebe svoju agresiju, “napasti nas” (gristi, grebati, udarati…), no istodobno zna da mora biti dobro te da nije lijepo napadati mamu, tatu, seku ili baku. Dijete misli da su “zločesti” instinkti skriveni u mraku, ono im na taj način daje određeni lik i granice. Smještanje agresivnosti u mrak je kao da ju stavimo u neku vrstu krletke, na taj način ju “držimo pod kontrolom”. Ako su “neprijatelji” u mraku, znači da je tijekom dana, na svjetlu, dijete slobodno. Znači da je “ono loše” u mraku te da dijete samo po sebi nije zločesto – to su misli koje se vrte u dječjoj glavici. Dijete se ustvari boji vlastitih impulsa. Njegov strah će nestati kada nauči kontrolirati svoju agresivnost.

U ovoj dobi se mogu pojaviti i neki drugi strahovi: strah od pasa, jake buke, nevremena, vode… Tim je strahovima nemoguće pronaći jedinstveno značenje jer je svako dijete drukčije i potrebni su mu različiti odgovori.

Savjet

Nemojte se pretjerano brinuti ako se vaše dijete boji mraka. Najvažnije je da se osjeća zaštićeno i voljeno. I naravno, shvaćeno. Kažite mu:”Znam da se bojiš, i ja sam se kao mala bojala ići u podrum”. U većini slučajeva ti strahovi su normalna pojava i prolaze sami od sebe.

Četiri godine: strah od poraza

Dijete se sada boji da je ružnije, slabije, manje uspješno od svojih malih vršnjaka. Ono zna ići na zahod, samo jede, već ima vještu motoriku, no sada se rađa novi problem: ne biti lošiji od drugih. Taj strah je povezan s vrijednostima koje obitelj smatra važnima. Ako tata voli igrati nogomet, i dijete će htjeti biti dobar nogometaš. Ako mama peče fine kolače, i njena djevojčica će htjeti napraviti kolač za svoju lutku.

Savjet

Naglašavajte djetetovu uspješnost, ne obraćajte pozornost na njegove teškoće, već na postignute rezultate. Ako dijete padne s bicikla i pritom se ipak nije jako udarilo, ono će prije svega plakati zbog svog neuspjeha, a ne bola. Učite ga upornosti, neka vježba i griješi. Budite mu podrška.

Pet godina: strah od ozljeda

Dijete se počinje bojati insekata i uboda ili ugriza životinja kada shvati da je njegovo tijelo krhko te da može biti ranjeno. Ono osjeća da nije nedodirljivo i nepobjedivo.

Savjet

Ohrabrite ga, ali ne frazama “nije to ništa”. Pokažite razumijevanje i podsjetite ga kako je ozdravilo kada je prošli put bilo bolesno.

Nakon šeste godine: strahovi odraslih

Početkom osnovne škole strahovi postaju realističniji i dijete o njima lakše govori zato što je njegov rječnik sada bogatiji. Ako ste i dosad s djetetom razgovarali o njegovim osjećajima, sada će vam lakše reći što ga muči. Ako niste razgovarali, potrudite se da dijete počne govoriti o sebi.

Savjet

Napravite prvi korak. Vi započnite razgovor s djetetom. Ispričajte mu o svojim strahovima, kako bi se lakše otvorilo.

Fraze koje štete djetetu – nestrpljive…

• “Čega se bojiš? Probaj ponovno! Ti to možeš, prestani se žaliti!” – Iako vam se čini da djetetu dajete poticaj, ustvari vi ne prihvaćate njegov strah.
• “Od tebe sam to mogla i očekivati. Uvijek si isti!” – Dijete će misliti da je stvarno nesposobno ako mu se na tako sarkastičan način obraćate. Time mu govorite:”Ti nikad ne uspijevaš”.
• “Kukavica si, baš si glup!” – To je uvreda za dijete i ako mu se tako obraćate, tada ste i vi sami “veliko dijete”.
• “Snađi se, imam drugog posla. Moraš se sam izvući” – Dijete takvu poruku može shvatiti kao da se ne zanimate za njega ili da nemate povjerenja da će se samo uspješno suočiti sa svojim strahom. Kako će dijete shvatiti vašu poruku, ovisi o trenutku.

… i utješne

Ponekad dijete pokušavamo utješiti, no to ne znači da ćemo mu zaista pomoći.

• “Jadniče, razumijem te!” – Razumijevanje je naizgled stvar prihvaćanja, no iza se skriva opasnost od prevelikog dodvoravanja djetetu. Dijete može poželjeti na taj način privlačiti vašu pozornost i u nekim drugim situacijama.
• “Znam, stvarno ti ne uspijeva” – To je kao da kažemo “nisam dobar, ne mogu ti pomoći, pa nisi ni ti dobar”. Na taj način djetetu nećete pružiti samopouzdanje, a upravo mu to treba. 
• “Znam zašto se bojiš… razlog je…” – Dijete se mora naučiti samo govoriti, izražavati svoje osjećaje.
• “A što da sada radimo?” – I mi se ponekad prepadnemo, te ako dijete vidi da se i mi bojimo, priznajemo mu svoje slabosti. Dijete će cijeniti vašu iskrenost. Ako se zatim zajedno nasmijete, dijete će znati da se loše raspoloženje može popraviti.

Naučimo se ne bojati vlastitog straha

Stalno trebamo imati na umu da su strahovi normalni u djetetovom razvoju. Ne postoji “cjepivo” niti savršeni roditelj za njihovo izbjegavanje. Svojem ćete djetetu pomoći ako poznajete kako i zašto se javljaju. Hrabrost se ne sastoji u odsustvu straha, već u mirnom suživotu s našim strahovima. Primjerice trogodišnji Marko se boji mraka. Dugi hodnik u njegovom stanu čini mu se poput “crne rupe”, koja će ga progutati. Njegovi roditelji ne gube prisebnost, ne ljute se, ne viču na njega, ne rugaju mu se. Oni mu kažu:”I mi smo se bojali mraka kada smo bili mali i željeli smo da nam mama i tata upale svjetlo”. Na taj način Marku pokazuju sljedeće:

• Strah je normalna pojava

Strahovi su sastavni dio života i na njih se trebamo naviknuti. Ako nam stvaraju osjećj neugode, možda ih možemo ukloniti. Marko doznaje da strah nije nepremostiv zid, već si može pomoći. U njegovom slučaju rješenje je u prekidaču za svjetlo.

• Pozitivno iskustvo

Marko će prvo gasiti svjetlo s mamom, a postepeno i sam te s vremenom shvatiti kako u mraku nema ničega, da je sve bila samo njegova mašta. Na taj način stječe samopouzdanje. I kada se sljedeći put prestraši, sjetit će se kako je pobijedio “onaj ružan mrak koji ga je skoro progutao”.

• Korisnost straha

Marku su strahovi pomogli da postane hrabar dječak. Strašljivo dijete ne izrasta u bojažljivu osobu. Štoviše, ako su strahovi stvorili pozitivna iskustva, dijete će moći potvrditi svoje sposobnosti. Razmislite, koliko puta svoje strahove prenosite na dijete. Primjerice hoće li se bojati grmljavine, samo da dobro prihvati vrtić i sl. Pokušajte otkriti od čega je sazdan strah, odmotati ga poput starog klupka i puno ćete se manje bojati.

Kako vlastite strahove ne prenositi na dijete

“Uvijek sam se bojala mačaka. Hoće li ih se i moje dijete bojati?”, “Užasavam se pauka, ali ne bih htjela da moja kći ima istu fobiju”. Svatko od nas ima neki strah i bojimo se da ga ne prenesemo na dijete. Iako strahovi nisu dio našeg genetskog nasljeđa, to ne znači da ih nećemo prenijeti na dijete – ono nas promatra i prati te je logično da će i ono bježati pred psom, ako vidi da ga se i vi klonite. Što učiniti?

• Uvjerimo se da naši strahovi nisi izazvani stvarnim opasnostima

Strahovi od nekih životinja, visine, zatvorenog prostora i slično dio su našeg karaktera i ne smijemo ih se sramiti. Važno je znati da oni nisu posljedica stvarne opasnosti te da naše dijete ne mora reagirati poput nas. Ako se bojite ptica, neka dijete odlazi na trg hraniti golubove s bakom.

• Ne glumite ravnodušnost

Djeca odmah “nanjuše” naše osjećaje te se nemojte praviti da se ne bojite. Iskreno priznajte djetetu svoje strahove.

• Oprez i strah nisu isti

Opasnost je uvijek specifična, npr. osinjak u vrtu, dok su strahovi opći (strah od insekata). Razlikujte stoga opasnost i strah koji prenosite na dijete.

• Budite otvoreni

Ako djetetu priznate da se bojite, govorite mu kako nisu hrabri oni koji se ne boje, već oni koji se mogu i znaju suočiti sa svojim strahovima. Tako će naučiti da su strahovi sastavni dio života.

• Koristi li dijete priliku?

Dijete će možda stalno tražiti vašu nazočnot, htjeti biti u središtu pozornosti, zvati vas pri svakom problemu. Kažite mu:”Sada je dosta, pokušaj se ovog puta sam izvući. Sjećaš se kako si jučer uspio upaliti svjetlo i otići u kupaonicu”.

Kako objasniti opasnost, a ne strašiti ga?

Djeca žive u svijetu mašte i ne osjećaju granice svojih mogućnosti, posebice između druge i četvrte godine. Zbog toga se ponekad mogu naći u kušnjama koje su veće od njih samih te im treba pomoći u stjecanju osjećaja stvarnosti.

• Sve što dijete zna temelji se na njegovim konkretnim iskustvima. Mali svakodnevni strahovi mu pružaju prve lekcije. Teško ćete djetetu objasniti da se može opeći na štednjaku ako mu to ne pokažete. Opasnosti ne vrijedi objašnjavati riječima. Uzmite ga za ručicu, približite vrućoj pećnici i kažite:”Pazi, pec,pec!”.
• Ideja da postoje opasnosti koje je bolje zaobići, dijete prvi puta susreće kada počne hodati i tako se fizički odvajati od majke. Tada počinje stvarati mali popis, registar strahova, polazište za mamina i tatina objašnjenja.”Pazi, ovaj brid je oštar kao onaj na koji si jučer pao!”, način je na koji ćete dijete upozoriti na opasnost.
• Apstraktni pojmovi malo znače djetetu do šeste godine. Zato se ne može bojati struje, automobilskog prometa i sl. Ali može shvatiti da struja može biti opasna ako je glačalo vruće.
• Kažite “ne” samo kada je neophodno. Nije opasna ograda po kojoj se dijete penje, već se mi bojimo da će dijete pasti. Ili stavite opasne stvari izvan djetetovog domašaja, umjesto da ga stalno opominjete da to ne dira.

Strah, panika, fobija

Strah = pozitivna reakcija na događaj koji nas dovodi u opasnost. “Alarm” koji nam govori “učini nešto”. Strah nas obično pokreće na neki odgovor, kako pobjeći, sakriti se, zatražiti pomoć.

Panika = “negativan” odgovor koji blokira svaku vrstu reakcije, onemogućava nam izlaz. Dijete se može uspaničiti kada mu se opasnost čini prevelika, to se ne dešava često i možete ga smiriti bodrenjem i nježnošću.

Fobija = “nemotivirani strah” koji se javlja iako ne postoji opasnost. Primjerice u dizalu se često javlja klaustrofobija (strah od malog prostora). Psiholozi objašnjavaju da se fobija javlja kada se previše prestrašimo, a naš um ne podnosi ni prisjećanje na ono što se zbilo. Tako bi strah od zatvorenog prostora mogao biti posljedica osjećaja gušenja kojeg smo imali kada smo imali problema s gutanjem.

Djeca rijetko pate od napada panike ili fobija, a ako je to slučaj, tada je riječ o blagim oblicima. Samo u akutnim slučajevima treba potražiti pomoć psihologa.

Treba li pričati priče o strašilima i vješticama?

• Priče nisu uzrok straha u djece

Strahovi su u mislima, osjećajima, a ne u knjigama. Priče o strahovima mogu nam pomoći da uvidimo kako nismo jedini sa sličnim problemom.

• Lijepa priča je idealan način ublažavanja straha

Djeca često traže da im se tisuću puta čita ista priča ma kako strašna bila. Privlači ih i istodobno odbija “trnovit put glavnog junaka”, a nakon nekog vremena prelaze na druge priče i strahove.

• Bajke govore o najdubljim strahovima

Palčić se boji da će biti ostavljen, tri praščića i Crvenkapica pate od straha od nepoznatog…

• Bajke su najpotrebnije djeci između dvije i sedam godina

Stvarnost se tada čini poput čarolije, predmeti imaju “dušu” i još nije stvoren logični način razmišljanja.

• Kako pričati priče?

U toplom ozračju, bez pretjeranih razumskih objašnjenja (bajka je emocionalno iskustvo), s djetetom u krilu ili držeći ga za ruku, pomalo tajnovitim glasom, kako bi mu pokazali da i mi vjerujemo u priču, sa stankama i ponavljanjima svaki puta kada to dijete zatraži.

* Bez cenzure

Cenzure su nepotrebne, djeca imaju strahove bez obzira na priče. Nadalje, nemojte ružne događaje iz stvarnosti povezivati s bajkom.

Jesu li dječaci hrabriji?

“Kukavica i slabić” – takav će epitet i danas dobiti dječak ako se rasplače nakon što je pao ili se primjerice boji zaspati u sobi s ugašenim svjetlom. Takve izjave ne samo što neće ohrabriti vašeg dječaka, već će ga natjerati da počne skrivati svoje osjećaje. Stara navika skrivanja straha može se pretvoriti u zataškivanje osjećaja (“nisi curica, da se sada rasplačeš”). Dječak dobiva poruku – “pravi muškarac sam samo onda kada ne pokazujem kako se osjećam”.

Kako smiriti dijete kada se prepadne

Jedan opasan pokret i dijete se iznenada prepadne ako padne učeći se voziti na biciklu, može se toliko prepasti da do daljnjeg zaboravi na tu dotad omiljenu igračku, ili prestati hodati ako se jako udarilo. Kako ga smiriti ako se iznenada prepadne?

• Bebi do godinu dana najviše pomaže zagrljaj. Tako joj govorimo: malo patnje je nezaobilazno, no kraj tebe je netko tko će ti pomoći. Ta poruka je temelj djetetove buduće sigurnosti i hrabrosti.
• Dvogodišnjaka nemojte ostaviti da plače jer “to i tako nije ništa”, kako bi očvrsnuo. Najbolji lijek je poljubac na mjestu gdje ga boli, pa i ljutnja na “zločesto” mjesto na koje se spotaklo. U to je doba dobro reći kako je neki predmet “kriv za sve” te ga valja kazniti kako sljedeći put ne bi bio tako zločest.
• Trogodišnjak stalno “eksperimentira” pa češće griješi i pada. Kako u toj dobi dijete već počinje logički razmišljati, možete ga nakon pada s bicikla primjerice podsjetiti na prethodna iskustva:”Sjećaš se da si i jučer pao dok si vozio bicikl jer nisi gledao ispred sebe?”. Sada djetetu možete razložiti problem kako sljedeći puta ne bi pogriješilo. Pritom mu se nemojte smijati jer bi se moglo uvrijediti i odustati od namjere da nešto novo nauči. Konačno, nikada ne recite “to sam ti rekla, znala sam da ćeš pasti”. Dijete je već potišteno zbog vlastitog neuspjeha. Pokušajte zamisliti kako biste se vi osjećali da vas netko kritizira nakon što ste se već povrijedili.

Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja