Je li odgoj danas uopće moguć?
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihiloginja i pedagoginja (iz časopisa “Bebe”)
Mnogi se roditelji, promatrajući današnju djecu, pitaju je li odgoj danas uopće mogu, gdje je ključ uspjeha u odgoju.
Osnovni je zadatak roditelja danas da na prikladan način pripreme djecu za njihovo sutra. Pritom se ponovno sve više prihvaća mišljenje da dobar odgoj znači oblikovanje karaktera. Odgajati znači razvijati djetetovu ličnost i karakter i zahtijevati od njega ponašanja kojima usvaja običaje, norme i vrijednosti društva u kojem živi.
U današnjem društvu vrlo je teško biti uzor. Kada osoba postane roditelj, trebala bi se zapitati kako želi živjeti i kakve moralne vrijednosti želi prenijeti svojoj djeci. Roditelj je taj koji mora uspostaviti model ponašanja. Bit odgoja je pomaganje, poučavanje, pokazivanje i vođenje.
Nije dobro djeci dati sve i do njih ne očekivati ništa. To ih na kraju čini nesigurnima i nesretnima. Ono što je djetetu najpotrebnije da odraste u dobra i sretna čovjeka – vrijeme, pažnja, ljubav – ne može se prekopirati iz knjiga, niti kupiti na karticu, niti očekivati od nekog drugoga. To može pružiti samo roditelj koji se prema svojem djetetu odnosi s ljubavlju i poštovanjem, govori ono što misli i napravi kako kaže.
Za odgajanje je danas potrebna hrabrost.
Jeste li ikad čuli za pedofobiju?
Budite oprezni, ne smijete je zamijeniti s pedofilijom, kažnjivim djelom protiv dobrobiti djece!
U posljednje vrijeme toliko se piše o pedofiliji da mislimo kako sve o tome znamo – no došlo je vrijeme i da se upoznamo s jednim drugim pojmom – pedofobijom.
Pedofobija (ili efebifobija) znači imati nerazuman strah od djece i mladih i predrasude o njima. Taj naziv, ali i opis straha, može se naći u stručnoj litetaturi među ostalim fobijama kao psihičkim poremećajima.
U posljednje vrijeme sve se češće, i među stručnjacima, ali i u svakodnevnom životu, čuje taj termin kojim se nastoji opisati sve nazočnija pojava, da se roditelji boje svoje djece.
Taj strah roditelja od vlastite djece već je sada veliki problem u svijetu, a i kod nas je sve nazočniji, zajedno sa svim posljedicama.
Roditelji se danas sve manje i slabije snalaze u svojoj ulozi roditelja odgajatelja svojeg djeteta, a djeca sa svojim željama i prohtjevima postaju gospodari i mali tirani, kojima se roditelji ne usude suprostaviti, već im popuštaju i u svemu udovoljavaju.
Da je strah od djece danas nazočna činjenica, potvrđuju svakodnevne situacije u školi, pa i na ulici. Sve se češće čuje od roditelja predškolske djece kako s njima ne mogu na kraj i kako djeca rade što žele, u školu djeca sve češće nose čak i oružje i prijete nastavnicima, uništavaju stvari, udružuju se u nasilne skupine, sve češće zastrašuju, pa i teroriziraju odrasle, posebno starije osobe na ulici, u tramvaju i sl. Tada govorimo o strahu koji mladi izazivaju kod odraslih i koji može biti različitog intenziteta.
Djeca su danas drugačija
I stručnjaci se slažu da društvo danas doista ima problema s “neodgojenom” djecom. Djeca sve češće i sve mlađa pribjegavaju nasilju, i psihičkom i fizičkom, kako bi zadovoljila svoje prohtjeve. Sve se češće od roditelja čuje kako se žale da ne mogu izaći na kraj sa svojim petogodišnjakom, koji jednostavno ne prihvaća ograničenja, kojemu ništa ne znači roditeljsko NE! I rabi sva sredstva (od plakanja, vrištanja, bacanja na pod, odbijanja hrane… sve do fizičkog obračunavanja s odraslim), da dobije ono što želi.
Poneki roditelji sami sebi zakompliciraju situaciju jer im se u početku, kada je dijete sasvim malo, sviđa ispunjavati svaku djetetovu želju i misle da ih zato dijete više voli. Poslije, kada je dijete nešto starije i kada njegovi prohtjevi prijeđu granice (i po vrsti želja i zbog materijalnih sredstava), roditelji postaju nervozni, ali više ne mogu kontrolirati situaciju, i radije popuštaju nego da se djetetu suprostave i tako se izlože njegovom gnjevu i maltretiranju.
Neki roditelji jednostavno ne razlikuju opravdane potrebe svoje djece od njihovih nerealnih i nezrelih želja. No lakše im je sve prepustiti stihiji, nego postavljati granice u koje ni sami nisu sigurni. Katkada je popustljiv odgoj svjestan izbor roditelja, a ponekad jednostavno posljedica umora i životnih okolnosti.
Mnogi roditelji nisu u stanju preuzeti svoju roditeljsku ulogu, a time i odgovornost. Svim silama trude se da svojem najdragocjenijem djetetu budu najbolji prijatelji, komuniciraju s djetetom na takav način, ali su i tada često orijentirani na vlastite probleme, kojima opterećuju djecu i traže od njih razumijevanje.
No to je sasvim pogrešno. Rezultat je uvije isti – djeca koja diktiraju obiteljska pravila, upravljaju svojim i životom svojih roditelja. To su djeca koja odrastaju bez pravila i koja stalno, novim i sve većim zahtjevima, odmjeravaju kolika im je moć. Kada shvate da granica nema, uhvati ih strah! Djeca imaju potrebu za sigurnošću, a nju ne mogu dobiti od nesigurnih roditelja.
Roditelji često nisu svjesni, a ponekad i sasvim zanemaruju utjecaj i snagu skrivenih odgojitelja – televizije i interneta. Današnja djeca sve više vremena provode pred ekranima, upijaju otvorenih očiju sve od reda, bez kriterija. Ta “globalna maćeha” odgaja današnju djecu i nameće im neprimjerene modele, vrijednosti i uzore. Djeca sve više postaju asocijalna i nasilna, a roditelji gube kontrolu nad ponašanjem svoje djece.
Neprestana izloženost medijima, globalizacija i promijenjeni sustav vrijednosti utjecali su na to da su djeca koja danas odrastaju umnogome drugačija ne samo od svojih vršnjaka prije dvadeset, nego i od onih prije pet godina. Djeca se mijenjaju, samosvjesnija su, pregovaraju, češće iskazuju svoja mišljenja, očekuju da ih uvažavamo – što je dobro, ali uza sve to i sve manje slušaju starije – što izluđuje roditelje koji se teško prilagođavaju i čije “tradicionalne” metode odgoja više “ne pale”.
Od pedofilije do pedofobije
Pedofobija može biti i rezultat straja od pedofilije. Intenzivno naglašavanje tema pedofilije u medijima, upozorenja resornog ministarstva, pravobraniteljice za djecu, pismena upozorenja koja stižu u škole i vrtiće o neprimjerenosti fotografiranja djece u raznim aktivnostima i objavljivanje tih fotografija u medijima… i odrasli su se počeli bojati – djece! U strahu da ih se ne proglasi pedofilima, odrasli (osobiti odgojitelji, učitelji i profesori, sportski treneri, liječnici) počeli su djeci uskraćivati toplinu i tjelesni kontakt – što je zapravo djetetova osnovna potreba. Zbog takve hajke, gotovo je svaki izraz nježnosti i ljubavi prema djeci postao sumnjiv, a fotografiranjem i snimanjem svojeg djeteta na bazenu ili plaži riskirate susret s policijom.
A kako će drugačije dijete doživjeti prihvaćenost i ljubav? Odgojitelji se više ne usude staviti dijete u krilo, a iako se naglašava potreba što većeg broja muškaraca odgojitelja, tamo gdje i postoje više se ne raspoređuju u skupine djece mlađe od četiri godine, da ih ne bi morali prematati i pomagati im u zahodu i sl. Učitelji se više ne usude dodirnuti djevojčice i pogladiti ih po kosi, a tjelesni odgoj u školama sigurno će morati doživjeti određenu preobrazbu jer je bilo kakav tjelesni kontakt profesora i učenika nepoželjan, iako je kod uvježbavanja nekih vježbi i pokreta, posebice na spravama, takav kontakt nužan radi sigurnosti djeteta. I onda je najjednostavnije takve vježbe izbaciti iz programa.
Jesmo li i mi odrasli uvijek dobro odgojeni roditelji?
Naša nas djeca ne slušaju baš uvijek, često se prave da ne čuju ono što im govorimo, ali nas sigurno oponašaju. Svi stručnjaci upozoravaju da u odgoju nisu toliko važne riječi, koliko je važan primjer odraslih – kako se oni ponašaju u svakodnevnim situacijama i kako se odnose prema drugim ljudima.
Gotovo da i nema roditelja koji barem jedanput nije svom djetetu predbacio da je “neodgojeno”. No kad se dijete loše ponaša, tko je kriv? Tko ga odgaja? Sve nas smeta kada se dijete ne ponaša primjereno, kada je prosto, neposlušno, nepristojno, drsko, bahato, bezobrazno… Svaki će roditelj tvrditi da im nije rekao da se tako ponaša! I to im svakako trebamo vjerovati! Kada se radi o savjetima i uputama, svi roditelji imaju neiscrpne izvore onoga “Moraš!”, “Trebaš!”, “Ne smiješ!”, “To ne rade dobra djeca”, “Budi dobar”… Po djeci stalno pljušte upute i savjeti, naravno, za njihovo dobro, kako bi postala dobro odgojena djeca.
Treba vjerovati da nema roditelja koji nije pun dobrih namjera za svoje dijete. I koji se trudi odgojiti dijete najbolje što zna. Pa zašto onda katkada svi napori padaju u vodu? Zato što često zaboravljamo onu najosnovniju istinu – nije dovoljno reći djetetu kako se treba ponašati, što je dobro i što je loše, da bi ono takvim i postalo. Treba mu to i pokazivati svaki dan, ponašanje roditelja treblo bi se poklapati s njegovim savjetima, da bi bilo uvjerljivo i da bi mu dijete povjerovalo.
Sve što malo dijete radi, i dobro i loše, vidjelo je da rade i odrasli, često baš roditelji. Dakako, roditelji neće laka srca priznati svoje pogreške i neprestano opominju dijete, ali time kod njega samo izazivaju zbunjenost. Roditelji se često pitaju odakle loše navike i loše ponašanje kod njihova djeteta i za to su brzo skloni svaliti krivicu na druge, na prijatelje, ulicu, medije… Imaju li baš uvijek pravo? Zapravo, zaboravljaju da će ono lijepo ponašanje i dobar odgoj o kojem sanjaju svi roditelji djeca naučiti upravo i prvo od njih – a onda naravno i od nas ostalih. Djeci nisu toliko potrebni savjeti, preporuke, upute, već uzor koji mogu oponašati na vlastitu korist.
Jesmo li mi doista takav uzor? Ne radimo li i mi pogreške? Možemo li tvrditi da nikad nismo nepristojni, bezobrazni, nepravedni, agresivni? Ponašamo li se uvijek prema drugima onako kako bi trebalo, onako kako tražimo da se djeca ponašaju? Jesmo li sigurni da baš nikad ne dajemo loš primjer svojoj djeci (koji je najčešće i lakše i jednostavnije slijediti)? Trebalo bi stalno imati na pameti mudru izreku:”Ne treba se brinuti ako vas djeca nikad ne slušaju. Brinite se jer vas ona stalno promatraju”.
Ako od naše djece tražimo i očekujemo da budu ljubazna, pravedna, poštena, tolerantna, drugim riječima “dobra”, moramo se truditi sami biti takvi!
I roditelji mogu pasti na ispitu roditeljstva
Sve je više istraživanja o odnosima roditelja i djece. Sve je više i roditelja koji su svjesni da im je odgoj djeteta izmaknuo kontroli. Sve je više i takvih koji traže stručnu pomoć psihologa i pedagoga u odgoju djeteta. Sve je više rasprava i sve glasnijih zahtjeva da se u odgoju djece trebaju postavljati granice.
Posljedica je permisivnog, tj. previše popustljivog odgoja, da je sve više roditelja podređeno svojoj djeci. I sve su više svjesni da svojim permisivnim, previše popustljivim odgojem, umjesto dobro odgojene djece, podižu generaciju pravih malih “razmaženih čudovišta”.
Posljednjih dvadesetak godina takav trend popustljivih roditelja bio je u modi. Tada su roditelji svojoj djeci dopuštali sve što god im je palo na pamet, prepustili su im da sama odlučuju o svemu, kada će na spavanje, kada će i što jesti, što će raditi, kada će se vratiti kući nakon izlaska… Ponašali su se kao prijatelji svoje djece, a ne kao roditelji. Na taj su način i odgovornost za odgoj prebacili na djecu, koja su jedva bila zrela odlučiti hoće li obuti cipele ili tenisice, a kamoli o vlastitoj dobrobiti. Na kraju su se djeca odgajala sama, a posljedica su neodgojeni i neposlušni klinci, koji misle da sve mora biti po njihovu.
Mnoge ankete provedene u svijetu i kod nas pokazale su da djeca svoje roditelje smatraju nezrelima, odsutnima i sebičnima, nepouzdanima, plašljivima i djetinjastima. Sve to zbog nespremnosti roditelja da preuzmu odgovornosti koje donosi roditeljstvo. Mnogi mladi roditelji trude se pod svaku cijenu ponašati kao “frendovi” svoje djece i upravo takvi roditelji često padaju na ispitu roditeljstva. Prijateljstvo s djecom nije smisao roditeljstva. Nekada su roditelji bili optuživani da su autoritarni, a sada je sve veći problem njihov egoizam i nezrelost.
Djeca žele roditelje koji ih vole i poštuju, koji im pružaju osjećaj sigurnosti i stabilnosti, koji su dostupni, puni razumijevanja, koji pružaju potporu i zaštitu, a najviše od svega koji ih slušaju i komuniciraju s njima.
Općeprihvaćena pretjerana popustljivost roditelja, koja je dovela do sasvim nekontrolirane, agresivne djece, neki stručnjaci tumače reakcijom samih roditelja protiv autoritativnog odgoja koji su sami imali. Zbog toga su djecu stavili u središte pozornosti i skloni su dopustiti djetetu sve što poželi. A djeca kojoj je sve dopušteno jednako su zanemarena, kao i ona kojoj ništa nije dopušteno.
No sada je tome izgleda došao kraj. Permisivni odgoj izašao je iz mode. Upravo u Americi i u Engleskoj, gdje su posljedice permisivnog odgoja najvidljivije, krenule su promjene u pristupu, ponovno se naglašavaju vrijednosti starinskog pristupa odgoju djece. Pritom se naglašava potreba da roditelji ponovno preuzmu dominantnu ulogu u odgoju svoje djece, i da je jedini način da budu djelotvorni ako su u poziciji da vode i preuzmu odgovornost koja pripada ulozi roditelja. Danas sve veću potporu dobiva “starinska” pedgoška paradigma koja zahtijeva autoritet. No to ne znači povratak “crnoj pedagogiji”, kada se djeci poslušnost utuvljivala uz pomoć batina. Zato pozor: ako se i vratio “starinski” pristup odgoju, nije se vratila i tjelesna kazna.
Roditeljski stilovi odgoja
Lijepo je, ali i teško biti roditelj. Beba i njezine potrebe, malo tvrdoglavi dvogodišnjaci, pubertet, zahtjevni tinejdžeri, tj. svakodnevni problemi i potrebe djece kod svakog roditelja izazivaju stres i većina roditelja pita se uvijek iznova – kako odgajati dijete? Jer uz dijete ne ide i uputa za uporabu! Nema šablone, a ni škole u kojoj se uči kako biti dobar roditelj. Obično se misli da će roditeljima sve ići samo od sebe!
No hoće li?
Mi često prema djetetu postupamo upravo na isti način na koji su nas odgajali naši roditelji. A djeca su danas sasvim drugačija i rastu u sasvim drugačijim uvjetima. Zato dobre navike koje su na nas prenijeli naši roditelji možemo zadržati, ali treba učiti i neke nove metode. Najčešće se spominju dvije opcije – jedna autoritativna, kada dijete mora raditi sve kako mu kaže roditelj, i druga – permisivna, kada dijete može raditi kada i što god hoće. Obje opcije zapravo su jednako neprihvatljive i nasilne prema djeci.
Autoritativnom stilu roditeljstva pribjegavaju restriktivni roditelji, koji inzistiraju na disciplini, strogi su i najčešće emocionalno hladni, prema djeci imaju prevelike zahtjeve, a pružaju malo ljubavi i topline, odgoj temelje na strahu, napadaju riječima, a nerijetko i tuku djecu, stalno su ljuti na dijete i komunikaciju s djetetom grade na svađi i prijekorima. Osobito treba naglasiti da tjelesna kazna, kojoj lako pribjegavaju autoritativni roditelji, nije dopustiva, a kada se ponavlja, ima suprotan učinak. Jedna pljuska – i dijete će možda poslušati; deset pljusaka – i dijete će početi tući svoju braću i prijatelje. Batina ih uči strahu, lošoj slici o sebi, osveti i ideji da je u redu tući nekoga koga voli. Usprkos dobrim namjerama, batinama roditelji ne čine dobro svojoj djeci.
Popustljiv, permisivan stil roditeljstva čista je suprotnost. Takvi roditelji prihvaćaju svoje dijete, daju velike količine ljubavi i topline, ali ne znaju postavljati granice ni pravila. Djetetu sve dopuštaju, često se ima dojam da im dijete “skače po glavi”, a roditelji imaju osjećaj nemoći. Katkada izgube strpljenje i udare dijete, ali mu se odmah zatim ispričavaju i nastoje se iskupiti još većim popuštanjem u dječjim zahtjevima. A dijete bez granica postaje nesigurno i želi dobiti “sve i odmah”! Roditelji koji primjenjuju popustljiv i mekan stil odgoja na kraju se mogu suočiti s time da im je dijete izraslo u strah i trepet društva ili jednostavno u teško odgojivu osobu, koju okolina ne prihvaća.
Najbolji je put prema dobrom odgoju srednji put, tj. roditeljstvo koje se temelji na akciji, ne na reakciji, a kao stil roditeljstva govorimo o dosljednosti i kombinaciji autoritarnosti i popustljivosti. Takav je roditelj siguran u ono što radi, odlučan i strog, a istodobno pouzdan i topao. Prema djeci se odnosi restriktivno i dosljedno u postavljanju granica, ali s puno razumijevanja i ljubavi. Takvi roditelji imaju pozitivan pristup djetetu od samog početka, svjesni su njegovih potreba, uvažavaju mišljenje djeteta, a svoje ponašanje prilagođavaju djetetovu razvoju i odrastanju.
Povratak starim vrijednostima
Potreban je povratak starim vrijednostima i pozitivnim stranama autoriteta. Nakon generacija djece koja na kraju nisu dobro odgojena jer su im popuštali permisivni roditelji, u modu se vraća starinski odgoj. Mnogi koji imaju konzervativniji pogled na odgoj djece s olakšanjem će primiti vijest da je, po svemu sudeći, permisivnom odgoju, barem u svijetu, došao kraj. Sve više roditelja dolazi do spoznaje da su popustljivim odgojem, umjesto pristojnih i uspješnih potomaka, podigli prava “razmažena čudovišta”.
Neke su vrijednosti trajne i ne možemo ih zanemariti. Zdrav odnos roditelja i djeteta, pun razumijevanja i ljubavi, ali i s precizno definiranim pravilima ponašanja i vrijednostima, osnova su uspješne obitelji danas kao i prije trideset, pa i pedeset godina.
Postoje li savršeni roditelji?
Kada se dijete rodi, roditelj time ne postaje savršena osoba bez emocija. Nema savršenih roditelja koji nikada ne griješe. Roditelji su osobe, a ne bogovi. I zato nije problem ako katkada viknete kada ste ljuti. Možda vas dijete i posluša! Zato budite prema sebi blagi. Griješiti je ljudski, a očekivane uloge i stereotipi o ulozi majke ili oca mogu često biti preveliki pritisak. Zato si svaki roditelj mora dati za pravo da je nesavršen, da griješi, i prihvatiti da to nije ništa strašno. Ako dijete uvijek, u svakom trenutku može osjetiti roditeljsku ljubav, blizinu, dostupnost, prihvaćanje, razumijevanje, potporu i zaštitu. Djetetu treba ljubav i sigurnost, ali mu sigurno ne treba 50 autića ili 100 računalnih igrica!
Roditelji imaju moć nad svojim djetetom, čak i onda kada se osjećaju nemoćnima. Oni imaju fizičku, emocionalnu i financijsku moć i to se nikada ne mijenja. Roditelji moraju znati da su jači – a i dijete će se osjećati sigurnije ako zna da postoji netko jači, koji će ga moći zaštititi. No trebalo bi roditelje naučiti kako upotrijebiti tu svoju moć na pravi način, za dobrobit djece, a ne zlorabiti je. Moć i autoritet može se ostvariti i provoditi bez ugrožavanja osobnog integriteta djeteta. Osnovni je zadatak roditelja danas pripremiti na prikladan način djecu za njihovo sutra.
NE
Suvremeni roditelji se boje koraka unatrag prema strogoći. Red i disciplina zastarjeli su pojmovi, ali su važni u svakodnevnom funkcioniranju – na roditeljima je da ih pravilno i odmjereno provedu.
Iluzorna je misao da postoji odgoj djeteta bez povišenog tona, bez kazni ili konflikata, ali se ipak najviše postiže ljubavlju, humorom, intuicijom i pružanjem dobrog primjera. Roditelji moraju djeci postavljati granice koje trebaju biti jasne, konkretne i dobro definirane – to znači da djetetu treba jasno reći što se od njega očekuje, što mu je dopušteno, a što nije, i zašto nije, te koje su negativne i pozitivne posljedice njegove suradnje. Samo će tako dijete znati sudjelovati u životu, znati što mu se tolerira, a što ne, uvjete pod kojima može sudjelovati u nekoj aktivnosti, kako će biti kažnjeno ako ne poštuje granice i kako će biti nagrađeno za suradnju i prihvatljivo ponašanje. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta, a pritom se oslanjati na potrebe i pravila ponašanja zajednice. Granice koje se postavljaju djetetu treba definirati kao informaciju ili kao obećanja s pozitivnim ishodom za dijete, a ne kao prijetnje, i to prije pojave problema – tako se problem unaprijed izbjegne, a time i konflikti.
Jasno postavljene granice razlikuju se od naredbi i pravila. Naredbe pravila temelje se na kazni negativnim posljedicama za neposlušnost, a granice su unaprijed izbjegavanje konflikata i igara moći između roditelja i djeteta. One se ne temelje na strahu (ili negativnoj emocionalnoj reakciji roditelja – kada roditelj kaže da više ne voli dijete zbog onoga što je učinilo), već dopuštaju da dijete preuzme odgovornost za svoje ponašanje i bira pozitivne posljedice. Granice nikako ne smiju biti prijetnja emocionalnoj sigurnosti djeteta!
Važno je da djeca rano shvate kako postoji disciplina i granice koje se ne smiju prijeći. To im daje sigurnost, za razliku od pretjeranog popuštanja, kod kojega im je sve dopušteno, pa djeca, iskušavajući dokle smiju ići, odu predaleko. Kada je riječ o kršenju pravila, i kazne su neizbježan dio odgoja. Sankcije su osnova svakog odgoja – ali naravno ne fizičke, već u obliku od blagog upozorenja do odbijanja ispunjenja dječjih želja ili uskraćivanja neke aktivnosti.
I tu dolazimo do ključnog problema – problema u dosljednosti. Roditelji često imaju cik-cak odgoj, tj. ulaze u ekstremne situacije pa u jednom času kažnjavaju dijete i viču na njega, a za tren ga maze i grle, ili za isto ponašanje danas kažu DA, a sutra NE… Roditelji ne znaju kako uravnotežiti autoritet i nježnost, kako izmiriti načela s dječjom slobodom.
Nedosljedni roditelji imaju problem s autoritetom jer dijete uopće ne shvaća ozbiljno ono što roditelj od njega traži, a zašto i bi, kada mu je jedan dan dopušteno ono što mu je drugi dan zabranjeno, ili stalno sluša prazne prijetnje o kazni, koje se, ma što radilo, nikada ne ostvare.
Teško je ići protiv struje i postići da djeca shvate kako su pravila, granice, čarobno NE i traženje odgovornosti zapravo izrazi i manifestacije roditeljske ljubavi. Biti dosljedan i ostati čvrst neugodno je, ali potrebno umijeće koje moraju naučiti prvo roditelji, da bi na pravi način odgojili svoje dijete, a zatim i svi ostali – bake, djedovi, odgojitelji u vrtićima, profesori, prijatelji – svi oni koji oblikuju i utječu na ponašanje djeteta. Svi koji odgajaju djecu trebali bi se odvažiti i na zahtijevanje discipline. Pritom roditelji uvijek riskiraju da budu nepopularni. Bez snage za sukobljavanje roditelji neće izdržati otpor djeteta kroz koji često moraju krčiti put i probijati se kako bi uspostavili pravila odgovornog ponašanja.
Ali kako odoljeti molećivu pogledu i milozvučnom glasiću koji stalno nešto traži? Ili, još gore, kako izdržati urlanje i bacanje po podu ako nije po njihovu? Djeca ne čine ništa iznimno kada traže i nastoje dobiti ono što žele. To smo i mi radili kada smo bili mali. Problem je u tome što im ne možemo i ne smijemo uvijek udovoljiti. Zato roditelji moraju naučiti reći NE, inače će dijete misliti da sve mora biti po njegovu.
Biti bolji roditelj
RAZMISLITE PRIJE NEGO ŠTO REAGIRATE
Svi smo mi nervozni, katkad manje, katkad više. Najčešće i s pravom jer živimo u gužvi, stalno u manjku vremena, rastrgani između obveza na poslu i u obitelji, i tako iznervirani i premoreni ne možemo baš uvijek biti dobre volje i vedro dočekati male incidente s djetetom. Ipak, ne treba jedva dočekati neku djetetovu nespretnost, da biste na njega istresli svu zlovolju koju ste u sebi skupili preko dana. Nemojte od sitnica praviti veliko pitanje jer tada cijelom vašem odgojnom naporu oduzimate smisao. Osim toga, nikad ne znate kada i što se još može dogoditi, kada će trebati više uzbuđivanja.
NEMOJTE SE SVAĐATI PRED DJECOM
Velika je pogreška upletati dijete u svađe odraslih. Dakako, do svađa ne dolazi planski i nitko ne odabire trenutak kada će se posvađati. Ali ako već dođe do sukoba, izbjegavajte žestinu, vikanje, uvrede koje čovjek u bijesu može izreći, i naravno, udarce. Sudjelovanje djeteta u našim sukobima kod djeteta izaziva zebnju, što će s njim biti ako se mi međusobno svađamo i vrijeđamo. Ono je premalo da shvati što se događa među odraslima, ali će slike svađe ostati duboko u njegovoj podsvijesti i usaditi mu negativnu sliku obitelji. Uz to, povjerovat će da pravo ima onaj koji glasnije viče ili koji je jači i poželjet će da se druži sa smirenim, vedrim i zadovoljnim ljudima – izvan svoje kuće!
NE ZAHTIJEVAJTE SAVRŠENSTVO
Mnogi roditelji pate od želje za savršenstvom. Dakako, ne svojim, nego – svojega djeteta! Prirodno je da želimo da nam dijete bude dobro i da se pristojno ponaša, ali je opasno tražiti savršenstvo. Opasno i za dijete i za roditelje. Željeli bismo da nam dijete bude pravo remek-djelo. U svemu! Ali želja da imamo dijete kojemu nikada ništa ne treba prigovoriti, postavlja pred nas zahtjev da i mi uvijek budemo na visini zadatka. Znači da ni mi njega nikada ne smijemo razočarati, iznevjeriti niti povrijediti, a to je doista teško postići s obzirom na okolnosti i s obzirom na to da nas djeca neprestano gledaju i prosuđuju – a ona su nemilosrdni suci.
Neprestano zahtijevanje savršenstva može, osim toga, kod djeteta izazvati otpor, pobunu. Može nam na kraju predbaciti da ga ne volimo i ne želimo ga takvim kakvo jest, već neko drugo, različito, izmišljeno dijete i da ga zapravo ne shvaćamo kao osobu.
NAUČITE DIJETE DA POŠTUJE DRUGE
Ako je dijete u jednom času bezobrazno, to ne mora odmah roditelje baciti u očaj. Nema djeteta koje bar jedanput ne “pobjesni”, počne se derati, rasplače se, baci se na pod – i za nekoliko trenutaka je opet dobre volje kao da se ništa nije dogodilo. No stvar postaje ozbiljna ako je dijete neprestano drsko, odgovara drskim tonom ili – što je znak za zabrinutost – ako govori i postupa bahato prema mlađima od sebe, prema starijima, prema svima koje smatra “nižima” od sebe. Takvo se ponašanje ni u kojem slučaju ne smije tolerirati i treba ga uvijek i odmah suzbijati.
Takvo ponašanje je znak da dijete ne reagira na jednu situaciju ili da se ne radi o ispadu, već da sudi prema pogrešnim pretpostavkama i da se radi o stavovima. A tu više nego igdje dijete poput zrcala odražava naše vlastito ponašanje. Ako sami imamo pogrešne stavove i pokazujemo ih, logično je da će ih usvojiti i dijete. Želimo li da naše dijete bude takvo i prema nama kada odraste?
I DJECI PRIPADA DIO ODGOVORNOSTI I POSLOVA
Mnogi roditelji, rukovođeni najplemenitijim porivima prema svojem djetetu, čine još jednu veliku pogrešku – umjesto djeteta obavljaju sve poslove i rješavaju njegove probleme. Zapravo mu na taj način djelom pokazuju da ga smatraju nesposobnim da riješi zadatke koji su primjereni njegovom uzrastu i koje može riješiti samo – bilo da se odijeva samo, da se samo pere, da samo piše zadaće ili da si pripremi večeru. Izigravajući kokoš koja neprestano pod svoja krila trpa svoje piliće, odgojit ćemo nesamostalno dijete. A prije ili poslije počet ćemo im ići na živce s tim da smo im stalno za petama i da sve obavljamo umjesto njih.
Svatko želi da mu dijete bude spretno i umješno, da se zna snaći i kada je malo, a još više kada odraste. A to ne možemo postići ako ga od početka ne navikavamo na odgovornost, da za sebe sve što može uvijek napravi samo, da rješava svoje probleme i brine se o sebi.
Kako do dobro odgojenog djeteta
- Pokažite i objasnite što od njega očekujete – posebno prije neke nove, djetetu nepoznate situacije.
- Postavite jasne i sigurne granice djetetovu ponašanju – nije naodmet ako djetetu objasnite zašto nešto smije, a zašto nešto ne smije.
- Budite dosljedni u zahtjevu da dijete poštuje te granice – ako vi ne budete dosljedni, ne očekujte to ni od svojeg djeteta.
- Budite dosljedni i kod poštovanja riječi NE – ne uvijek mora ostati NE za nepoželjno ponašanje.
- Budite kratki i određeni, jasnim i ozbiljnim glasom dajte djetetu na znanje što je neprihvatljivo ponašanje. Time mu dajete do znanja da nije riječ o igri.
- NE znači odmah prestati s određenim ponašanjem.
- Sačuvajte NE za bitne stvari koje mogu na bilo koji način ugroziti dijete – nemojte djetetu stalno govoriti NE i braniti mu neku igru samo zato što ste taj tren neraspoloženi ili nekoncentrirani.
- Dajte djetetu mogućnost ostvarivih izbora i objasnite posljedice svakoga od njih – prijetnje kaznama neće ostaviti dojam na dijete ako ih roditelj ne može održati.
- Dajte djetetu pozitivna rješenja – recite mu što da učini, umjesto da mu kažete što da ne učini.
- Kada nešto od djeteta zahtijevate, jednostavno mu recite da to napravi, nemojte ga moliti.
- Kada nešto kažete, onda to i mislite.
- Umjesto kažnjavanja onoga što dijete radi pogrešno, nagrađujte ona ponašanja koja želite kod svojega djeteta.
- Olakšajte djetetu situacije planiranjem unaprijed, primjerice neka bude naspavano i sito prije odlaska u kupovinu, objasnite mu što će se događati kod liječnika i sl.
- Ne popuštajte pred prigovaranjem i cendranjem – u suprotnom vas djeca neće shvaćati ozbiljno.
- Budite model za dobro ponašanje – kad su roditeljske riječi u skladu s djelima, dijete brzo uči poželjna ponašanja slušajući, gledajući i oponašajući.
