„Šareni artikal, karton i plastika
Crven, zelen, žut, kupuj kao lud
Šareni artikal, lip san ka slika
Nije bitna kvaliteta, samo etiketa…“ Tekst TBF-ove pjesme realno prikazuje bit potrošačkog
svijeta današnjice. Nekad je bilo važno zadovoljiti potrebu koja postoji kod potrošača, danas
je važno nametnuti što atraktivniju umjetnu potrebu. Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, obitelji
se umjesto po šumi ili kraj jezera, štetaju trgovačkim centrima, djeca se igraju u zatvorenim
igraonicama umjesto u parkovima.
Svijet i potrebe ljudi se naravno mijenjaju, no ipak, kao i u svemu, čovjek treba stati na loptu
i zapitati se, koju poruku želim poslati svojem djetetu?
Jer djeca, gledajući svoje roditelje, najveće uzore, uče da tako treba biti. A treba li?
Teško se postaviti kao roditelj koji smatra da je materijalno nebitno kad su djeca
svjedoci naše prenatrpanosti poslom i frustracija oko plaćanja računa, kaže nam
Psihoterapeutica za djecu Vesna Hercigonja Novković iz Poliklinike Hercigonja-Kocian.
Djeca, kaže, često gledaju oko sebe kako novac može kupiti sreću,kako djeca i osobe koje imaju
statusne simbole poput najnovijih mobitela ili skupe odjeće i automobila automatski bivaju
popularni u društvu. No, roditelji koji ne žele svoje dijete odgajati u tom duhu, itekako imaju
načina da to učine, kaže;
„Mi kao roditelji ne možemo puno utjecati na ono što se događa u tuđim kućama, no možemo
itekako utjecati na one vrijednosti koje želimo usaditi svojoj djeci. No, pritom moramo početi
od samoga sebe. Je li nama bitnije raditi 10 sati ili kod kuće crtati sa svojim djetetom?
Je li nam vikendom ljepše s djetetom otići u šetnju ili na Sljeme ili u shopping centar?
Kupujemo li mi prvi njihovu ljubav i zahvalnost poklonima? Ukoliko je tako, ne treba se čuditi
što djeca već od najranijeg uzrasta teže uvijek dobiti nešto novo, kad to gledaju oko sebe.
Ne treba djecu odgajati u uvjerenju da novac nije važan jer to svakako nije istina, no treba
mu ukazati i na druge vrijednosti.“.
Da ima nade, potvrđuje Ana Marijina obitelj. Trude se kupovati ono što im zaista treba.
Naravno, potrošit će i koju kunu više na nešto do čega im je zaista stalo, ali žele da njihova
djeca imaju svoje mišljenje o svijetu koji ih okružuje i da ne misle da nešto moraju imati jer
to imaju svi ili jer je striček u reklami rekao: „Moraš skupiti sve!“.
Ana Marijini stariji klinci sada imaju osam i šest godina. S ponosom kaže da su odgoj i vrijednosti
koje su im se ona i suprug trudili usaditi naišli na plodno tlo:
“Kroz godine su klinci postavljali pitanja: o našim izborima, odlukama, o reklamama koje su vidjeli,
o nekim suvremenim trendovima i brendovima i čini mi se da su zasad to i prihvatili.
S osam i šest godina ne vidim da posebno traže predmete o kojima svi pričaju i koje svi imaju,
npr. nijednom me nitko od njih nije pitao za Tic-tac malce;Elza kostim, moji su
radije odabrali biti umiljata maca ili Felix Baumgarten. Znači imaju neke osobe, stvari, uzore
ili interese koji su im osobni i zasebni. Ja sam presretna zbog takvih izbora, a oni još nisu
naišli na neku neugodnu situaciju zbog toga. Još su mladi, klinci su, unatoč sveopćem nametanju
ukusa kroz, nekad vrlo neukusnu, propagandu – još klinci i čini mi se da i ne primjećuju nešto
različito u tome.“.
Možda će se nekome ovakav trud koji neki roditelji čine, učiniti bespotrebnim, uzaludnim
ili čak smješnim, no sve to itekako ima smisla. Posebno dugoročno kaže Ana Marija:
„Moja je želja da ih naučim da je važno što sami misle i žele, umjesto što im netko drugi kaže
da trebaju željeti i misliti. Nadam se da će osjećaj samopouzdanja i sigurnosti u svoje izbore
izgrađen kroz izbor četkice za zube, pidžame i vrtićkog ruksaka biti dovoljno čvrst i za kasnija iskušenja.
Npr. jednom kad s 18 godina budu vani i odabrani vozač popije koju žesticu na šanku,
da ih nije sram nazvat mene ili taxi zbog toga da se ne razlikuju od drugih.“.
Što napraviti ako dijete ima neku skupu želju? Tada mu roditelji mogu pomoći da zaradi potreban
novca i to je mnogo korisnije i realnije nego da to što želi jednostavno dobije na poklon.
Ukoliko dijete želi imati neke skupe stvari, mi mu kao roditelji možemo pomoći da ih zaradi
i uštedi. Tako će više cijeniti to što je željelo, a možda se i predmisli i shvati da ta stvar
koju je mislilo da želi nije vrijedna tog novca za koji se moralo potruditi da ga uštedi i zaradi.
Nije uvijek jednostavno odgajati dijete na način kako bi imalo zdrav odnos prema novcu
i vrijednostima. Djeca znaju biti okrutna. U školama se pojedinci znaju izrugivati djeci
koja nemaju ovaj ili onaj mobitel, tenisice ili torbu. Treba li tada popustiti?
Vesna Hercigonja Novković, savjetuje da treba ustrajati:
„Djeca imaju običaj, kao i mnogi odrasli ljudi, učiti na vlastitoj koži.
Roditelj to u najvećem broju slučajeva mora dozvoliti (naravno da mora biti i uvjeren
u djetetovu sigurnost, prije svega). Dijete će se mnogo puta opeći u krivim prijateljstvima,
krivim potezima, krivim odlukama, što je to nego učenje? Mi kao roditelji to i moramo u nekoj
mjeri omogućiti, jer djetetu na taj način dozvoljavamo da razvije vlastito mišljenje i stav
o lažnim prijateljima ili lažnim vrijednostima. Ukoliko mu o tome samo pričamo, dijete to neće
shvatiti već samo čuti, no bez uvjerenja da je to zaista tako. Uostalom, uloga roditelja je
da kod djeteta razvije otpornost. To znači da morate dijete naučiti kako da se digne
nakon pada, a to je nemoguće ako mu niste dali priliku da uopće padne.
Kod kuće treba puno razgovarati o svemu što dijete muči i kroz što prolazi, razgovarati, a ne
držati predavanja. Neka vam dijete kaže što osjeća, neka vam kaže kako on vidi stvari.
Tad ćete kod djeteta razviti kritički način razmišljanja. Previše roditelja danas odgaja djecu
na način „ili je ovako kako ja mislim ili je pogrešno“.
Mi nemamo to pravo jer na taj način lišavamo dijete vlastitog stava.
A to je ono čemu kao roditelji svi trebamo težiti.“.
Kad se od malih nogu odgajaju potrošači, oni žele više stvari i više troše.
Nova najdraža skupina za oglašivače su djeca od osam do četranaest godina.
Dovoljno su veliki da znaju što žele, a još nemaju izgrađen sustav vrijednosti i kritičkog
razmišljanja pa ih je lako uvjeriti da nešto požele imati.
Na roditeljima je da razmisle kakve vrijednosti žele graditi kod svog djeteta i truditi se
tako ga i odgojiti.
Marina Barišić
