Sve počinje 6. prosinca blagdanom Svetog Nikole. Taj svetac predvodi “vojsku darivatelja” koje sponzoriraju roditelji. A svoj djeci je stavljanje čizmice u prozor uvečer prije spavanja neponovljiv događaj, a ujutro oduševljenju nema kraja.
Sveti Nikola je svetac, mistični biskup odjeven u bijelo, koji stiže iz “svetih visina i prostora”, dostojanstveno dolazi među djecu oslanjajući se na svoj biskupski štap u jednoj ruci, dok u drugoj nosi svoju zlatnu knjigu u kojoj je sve zapisano o svakom djetetu. Njemu nije primjereno da pleše ili pjeva ili izvodi neki program djeci. On dostojanstveno sjedi, a djeca mu pokazuju što su naučila i što znaju kroz recitaciju, pjesmu i ples. Uz njega su često i njegovi pomagači – snježno bijeli anđeli sa zlatnim ili srebrnim ukrasima, koji pomažu pročitati zapise o ponašanju djeteta i podijeliti darove.
Tih blagdanskih dana mnogi se i ne pitaju tko je taj sv. Nikola i zašto baš on tako daruje djecu. O njemu i njegovu životu malo se zna, ali su se zato legende proširile svijetom. Najpoznatija je ona o “spašavanju časti” trima djevojkama. U susjedstvu Nikolinu živio je propali plemić, sada siromah, koji je imao tri prekrasne kćeri. Htio je trgovati njihovom čašću, ali je za to saznao sv. Nikola pa je kroz prozor noću ubacio oveću svotu novca. Učinio je to prve, pa i druge i treće noći, i tako spasio obraz djevojkama i omogućio im dostojnu udaju. No treće noći propali plemić čekao je u zasjedi da sazna tko je dobročinitelj, i kad je vidio da je to sveti biskup, čovjek mu u suzama i na koljenima zahvali na dobročinstvu. Kažu da se upravo odatle razvio običaj nikolinjskog stavljanja darova u obuću izloženu u prozoru.
Priča o Nikoli
U davna vremena, u jednoj dalekoj šumi, živio čovjek po imenu Nikola. Brinuo se da drveće mirno raste i da životinje imaju sve što im treba za sretan život – vodu, hranu i slobodu. U Nikolinoj šumi se nijedno drvo nije bojalo sjekire. Životinje se nisu brinule da će ostati bez hrane kad padne snijeg. Jer snijeg prekrije travu i zamrzne potok. Cijela šuma je bila Nikolino veliko dvorište i on je cijeli život bio u njoj. A kad bi u šumu ušetala noć, mrak bi sakrio sve što živi i raste. Nikola je tada palio svjetiljku u svojoj kućici, sjedao uz vatru i nešto lijepo radio. Živio je sam i nije imao s kim razgovarati. Ali nije mu bilo dosadno. Imao je svoje misli. A o kome? O čemu?…
Evo ovako:
Kao što svaka šuma ima svoj kraj, tako ga je imala i Nikolina. A na kraju šume bilo je malo selo. A u selu djeca. Bilo je to malo bogato, malo siromašno selo. Djeca su bila bogata jer su imala roditelje koji ih vole, imala su dovoljno hrane, svako dijete je imalo prijatelja. Ali nisu imali baš sve. Bili su i malo siromašni. U selu nije bilo igračaka. A tek obuća! Svako dijete je imalo samo jedan par čizmica.
I tako se dogodila ova priča
Djeca su se igrala u travi i oko potoka, ali više od svega su se voljela igrati u blatu. Ljeti su bosa trčala po blatu, klizala se, padala, mijesila kolačiće, pravila kule, tunele i ceste… U jesen je postalo hladno za bose nožice. A ona su željela raditi isto. U onim jednim jedinim čizmicama! Majke su se zabrinuto gledale, klimale glavom i nešto jedna drugoj govorile. A tek čizmice! One su živjele u strahu. Hoće li do ljeta biti zdrave i lijepe ako su stalno tako prljave?
A gdje nam je Nikola?
Evo ga. Ide prema selu. Toplo se obukao, hoda stazom od mokrog lišća i nešto opet misli i smješka se. Kako i ne bi! Danas mu je rođendan. A na rođendan ne treba biti sam. U selu će Nikola u svoju vreću spremiti brašno, šećer, sol, krumpire i sve drugo što čovjeku treba za dugu zimu. U svaku kuću će zaći da čuje što se dogodilo, jesu li svi zdravi i sretni. Djecu će posjesti na koljena i pričati im šumske priče. Tako je to svake godine. Tako je trebalo biti i ovaj put. Ali u svakoj kući prvo što su majke šapnule Nikoli bilo je ono o čizmicama. A i da mu nisu ništa rekle, Nikola bi znao jer je vidio blatne i žalosne čizmice. Kad Nikola na svoj rođendan rano jutrom dolazi u selo, u svakom prozoru će ga čekati čiste dječje čizmice, a on će u njih, dok još djeca spavaju, staviti nešto što svako dijete voli – igračku. Bio je to divan dogovor. Nikola neće samo misliti na lijepe stvari, nego će ih i raditi – bit će to male životinje od drveta, mala kola i sve što mu padne na pamet. A djeca? Ona će svaku večer prati svoje čizmice, a navečer prije Nikolinog rođendana, spremit će ih u prozor i čekati. Ujutro, kad se probude, bit će u čizmicama nešto, a to nešto bit će prava igračka za hladne zimske dane.
I tako je to godinama
Uvijek za Nikolin rođenadn (6. Prosinca). I već su djeca odrasla i imala svoju djecu, a Nikolu su ujutro u prozorima malih kuća čekale sjajne čizmice. U selo je nosio vreću punu igračaka, a kad ju je ispraznio, punio ju je ponovno, ali brašnom, šećerom, solju, krumpirima…
Žurno bi otišao u svoju šumu i svaku večer ponovno radio igračke i spremao ih za idući rođendan. Svi su već znali da Nikolin rođendan nije samo sretan za Nikolu, nego i za mame i tate i djecu. Svi su na taj dan jedni drugima govorili:”Sretan ti Nikolin rođendan!”. I svi bi stvarno bili sretni. Majke zbog čizmica, djeca zbog igračaka, a Nikola jer ga svi vole i svi mu se vesele.
I tako su prolazile godine. Jedne večeri već tko zna koja djeca su očistila svoje čizmice, brzo zaspala i sanjala što će dobiti. Majke su ujutro, kao i svake godine i kao sve majke na svijetu, prve otvorile oči, ustale iz kreveta i brzo pogledale što je u čizmici. Bile su i one male i čistile su svoje čizmice i čuvale do danas svoje igračke. Pogledale su jednom što ima u čizmici – ništa, drugi puta – ništa, pa treći put – opet ništa…
Prvo su se čudile, onda su se zabrinule i na kraju postale žalosne. Znale su da se Nikoli nešto dogodilo. Bio je on već stari djed i staza do sela mu je postala preduga, a vreća preteška. Ali djeca? Djeca ne smiju biti žalosna na Nikolin rođendan. Svaka je majka u selu na to pomislila. Kao po dogovoru, brzo su u kući pronašle nešto što djeca vole i što će ih razveseliti. A kako su bili siromašni, u čizmicama su se našle jabuke, pokoji orah, bombončić, smokva, a sve to zamotano u male šarene paketiće. I stvarno. Djeca su se probudila, nosa otrčala do svojih čizmica i bila ponovno sretna. Sad su već imali dovoljno igračaka i slatki doručak ih je razveselio.
I tako je to i danas. Uvijek ima jedan dan kad se dijete probudi i još bosonogo i pospano otkrije kako ga netko voli i misli na njega. I moja mama je bila u ovoj priči kad sam bila mala, i ja sam bila u priči, i svatko tko ima čizmice, može u nju ući.
Tko je sveti Nikola?
Sveti Nikola je vjerojatno najomiljeniji svetac, osobito u djetinjstvu, zbog običaja darivanja djece uz blagdan tog sveca. Odjeven u biskupsku odoru sa slikovitom kapom, Sveti Nikola već 600 godina obilazi svijet u društvu Krampusa, koji i nije tako crn kao što izgleda. Od zvecka lancima, maše šibom i straši djecu, ali čim ga Sveti Nikola oštrije pogleda ili se uhvati biskupskog štapa, Krampus se sav skvrči od straha i pobjegne u kut.
Ustvari, Sveti Nikola je rođen u 13. stoljeću, u pokrajini Anconi u Italiji. Zarana zaređen, a pobožan i sposoban, ubrzo je postao biskupom. Svoj je život posvetio pomaganju sirotinji, ozdravljivao je bolesne. Iskazao se askezom i mnogim čudima nad bolesnima, umirućima i siromašnima, ali nadasve beskrajnom ljubavlju za bližnje te propovijedanjem ljubavi među ljudima.
Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja (preuzeto iz časopisa “Bebe”)
