Ana -Marija Vrdoljak u kazalište Žar ptica došla je prije trinaest godina. Njena prva
predstava bila je „Čudesni svijet brojeva“ u režiji Aleksandra Ivanova umjetničkog imena
Sunny Sunninsky, bugarskog redatelja i glumca. Do tada je bila slobodnjak i igrala u više
različitih kazališta. Nakon tri godine igranja u Žar ptici kao vanjski suradnik prihvatila je stalni
angažman koji ju je vezao uz ovu kazališnu kuću i predstave za djecu i mlade. Ove godine
obilježava desetogodišnjicu kao dio glumačkog ansambla Žar ptice. U kazalištu Žar ptica
nastupila je u dvadeset pet predstava. U nekima od njih igra jednu, ponekad dvije, ali i do tri,
četiri različite uloge.
Sjećate li se svoje prve uloge za djecu i koja je to bila?
„Čudesni svijet brojeva“ osim što je moja prva u Žar ptici, bila je i susret s jednom meni
novom i drugačijom kazališnom estetikom. Sunny Sunninsky napravio je predstavu u kojoj
smo mi izvođači predstave pripovjedači, lutkari te klasični glumci koji igraju glumačku
situaciju. Riječ je o zajedničkoj odnosno kolektivnoj igri cijelog glumačkog ansambla gdje
igramo različite uloge u različitim situacijama. U ovoj maštovitoj i edukativnoj predstavi
putujemo u izmišljenu zemlju Brojland gdje u uređenoj i poslaganoj sredini jedna mala Nulica
stvara zbrku jer se stalno igra i zabavlja, pretvara da je nešto drugo i tako radi nered. Ostali je
odlučuju uhvatiti da bi na kraju shvatili posebnu vrijednost nule u njezinoj različitosti. Djeca
učeći brojeve dobivaju lijepu poruku.
Predstavu igramo i danas, iako u nešto izmijenjenoj postavi, dobili smo brojne nagrade te
proputovali svijet ( London, Pariz, Beč, New York, Kairo, Mongolija..). To su lijepi trenuci u
ovom poslu.
Koji Vam je najdraži lik kojeg ste odigrala? S obzirom da posuđujete glas i crtanim junacima
na koji se način pripremate?
Teško mi je reći koji mi je lik najdraži. Naigrala sam se više različitih kraljica, djevojčica,
mama, baka, seljanki, do dobrih i zlih vila, božica, trolova, vragova pa i životinja. Spomenut
ću mrava, liju i jare u Ezop Cabareu u adaptaciji Ane Tonković Dolenčić i režiji Ivana Lea
Leme. Igrala sam i muhu koja se zove Ziza u Pčelici Maji istog autorskog tima, a izgledala je
kao afroamerička disco zvijezda. U predstavi Reumatični po predlošku Željke Vukelje igrala
sam čak cvijet i oblak.
Mnoge transformacije koje sam izvodila na sceni odlična su podloga su u sinkronizaciji
crtanih filmova za djecu koje jako volim raditi. Mogućnost transformacije je važna zato jer ne
postoji posebna priprema, nego si pozvan u studio i radiš što ti se ponudi. Vidiš lik koji igraš
na ekranu, čuješ glas u originalu, dobiješ prevedeni tekst i sinkroniziraš na licu mjesta. Osim
ako ranije ne sudjeluješ na castingu kada produkcija koja je proizvela original ne odlučuje
hoće li ti dodijeliti ulogu, pa se i prije upoznaš s likom.
Naravno crtići su uglavnom serijali pa igram iste stalne likove nekog serijala ili gostujem u
manjim ulogama u drugim serijalima.
Taj način rada da bez posebne pripreme ulaziš u studio, gledaš svoj lik u ekranu,
promijenjenim glasom loviš sekundu kad lik progovori, dok istovremeno čitaš njegovu
rečenicu, bio mi je bio mi je u prvi mah neobičan. No, kada se pohvataju niti, rad na crtićima
postaje zabavan i uzbudljiv.
Koju ulogu ima kazalište u dječjem odgoju?
Kazalište za djecu je iznimno važno jer djeca ulaze u svijet mašte koji govori o mnogim
situacijama s kojima se susreću u stvarnom životu, možda na malo drugačiji način, ali
pomaže im da se poistovjete i riješe problem pružajući kroz poruku predstave rješenje
problema. Također ih uči da formiraju pozitivne stavove i znaju što su prave životne
vrijednosti.
Predstave su kao i knjige i slikovnice, pričaju priču, ali su likovi priče živi, tu pred njima
uobličeni kroz glumce, glazbu, kostime, scenografiju, svjetlo.
Pred njima se zbiva magija koja je stvarna i živa dok predstava traje. Nakon nje izlaze iz
kazališta sa svojim dojmovima koji se urezuju u njihovo pamćenje. Od detalja koji su im
smiješni i zabavni, ponekad začudni i strašni do važnih i plemenitih poruka koje će pamtiti
kroz život.
Na primjer naše predstave Hrabrica i Ja i moji osjećaji tematiziraju strah i nude rješenja djeci
kako ga pobijediti. Osobno ne igram u njima, ali ostavile su sjajan dojam na mene, a djeca ih
jako vole.
Kako djeca reagiraju na predstave? Jesu li zahtjevna publika?
Budući da radim u kazalištu za djecu, dječja publika je moja svakodnevica. Volim dječju
publiku i njihove reakcije. Različite su, iako se radi o istoj predstavi. Događa se da je publika
koja dolazi izvan Zagreba mirnija, pažljivija i sramežljivo reagira, dok će dječja publika koja je
imala više prilike susresti se s kazalištem biti življa, glasnija i slobodnija u svojim reakcijama.
Opet opčinjenost mališana kojima je to neki od prvih posjeta kazalištu posebno je lijepa jer ih
se ponekad ne čuju skoro do kraja predstave, a onda vas nagrade gromoglasnim i dugim
pljeskom. Nadalje, reakcije ovise također o dobi djece. Manja djeca se smiju drugačijim
situacijama i stvarima od veće djece. Ne znači da će se istom trenutku u predstavi svaka
publika nasmijati.
Vodite li svoju kćer na predstave? Kako ona doživljava kazalište?
Iva Katarina je djevojčica od tri i pol godine i ide u kazalište od najranije dobi. Razlog je
jednostavan jer njena oba roditelja rade u kazalištu. Tata doduše nije glumac, već tajnik
kazališta, ali kada je pitate što mama radi, reći će „Mama glumi!“, a na pitanje što radi tata
kaže: „Gleda mamu!“. Obično u društvu tate gleda predstave u kojima igra mama, pa je
doslovno shvatila posao tate u kazalištu.
Vjerujem da svaki roditelj odlučuje kada će povesti dijete u kazalište i naravno da su to
predstave prilagođene dobi djeteta. Ne treba žuriti prije dvije do tri godine ako to nisu
predstave iznimno rađene za jako malene.
Iva voli kazalište Žar pticu i osjeća se njemu kao kod kuće. Poznaje osoblje kazališta, mjesta
iza pozornice koje rado obilazi nakon predstave i obožava pozdraviti glumce kada predstava
završi. Ako se nečega uplaši tijekom predstave, udaljim je iz dvorane pa se ponovno vratimo.
Ne volim ju prisiljavati da ostane u dvorani ako je nešto uznemiri. Doduše s tatom je hrabrija,
posebno kada sam i ja u predstavi. Možda zato što zajedno gledaju mamu. Uglavnom s
lakoćom odgleda sve predstave, čak i za stariju dob i drago mi je kada nakon predstave
razgovaramo i primijetim da je razumjela ono što je gledala.
Trenutno je u fazi da se kod kuće voli igrati blagajne iz kazališta i prodavati ulaznice.
Dakle, za sada o glumi nema riječi.
Koje biste predstave preporučila roditeljima i djeci?
Za odabir predstave preporučila bih web stranicu Žar ptice koja će vas upoznati s
repertoarom i kada se predstave igraju. Tijekom tjedna uglavnom igramo organizirane
predstave za škole i vrtiće, a nedjeljom su predstave za građanstvo. No, ako dođete i u
tjednu neće vas nitko odbiti. Naprotiv, dobrodošli ste. Možete svojim školama sugerirati da
biste neku predstavu rado pogledali i dođite sa cijelim razredom.
Za veće tu su Dnevnik Pauline P. – naša legendarna dugovječna predstava koja desetu godinu
zabavlja djecu, za još veće Sasvim sam popubertetio i Mrvice iz dnevnog boravka o
odrastanju, prvim ljubavima, školi, odnosima u obitelji, nadalje Waitapu s elementima
fantastike o važnosti probijanja granica i osobnog rasta i dostignuća bez strahova, onda
novija predstava Kraljević i prosjak koja nam govori da odijelo ne čini čovjeka, ističe važnost
slobode, dostojanstva ali i kaže da smo svi mi „kraljevići i kraljevne“. Ribar Palunko i njegova
žena Ivane Brlić Mažuranić otkriva nam kao sjaj, raskoš i materijalno nisu najvažniji u životu.
Družba Pere Kvržice kojeg s prisjećaju i roditelji i bake i djedovi.
Za malene Hrabrica i Ja i moji osjećaji koje sam već spomenula, također poznati naslovi
predivne Heidi i dovitljivog Mačka u čizmama, Kako živi Antuntun, jedan neobičan svat,
edukativni i poučni Čudesni svijet brojeva, zatim Vuk i kozliči, Ti ja mali medo, Vesela
bajkovnica su zabavne predstave za male i odrasle, te Naša je mama postala zmaj govori o
važnosti da djeca slušaju roditelje kao i ljubavi i dubokoj povezanosti roditelja i djece.
Jedan od razloga da povedete na predstavu svoju djecu jest da se odrasli ponekad u dječjem
kazalištu bolje zabave nego djeca jer kazališna čarolija u njima probudi onog uspavanog
dječaka ili djevojčicu koji tek otkriva svijet.
Ivana Gudelj
dramaturginja i spisateljica
