Znate li što je temperament, a što karakter?

Znate li što je temperament, a što karakter?

Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja

 

Što je temperament? A što karakter? Zašto često djecu opisujemo njihovim temperamentom, a odrasle njihovim karakterom? Po čemu se razlikuju?

Temperament

Temperament se može definirati kao skup karakterističnih ponašanja, koja su urođena i uglavnom su postojana tijekom cijelog života. Naš je temperament određen našim jedinstvenim neurološkim karakteristikama. Takav skup urođenih načina ponašanja i reagiranja uvjetuju i djetetov (a i naš) način na koji doživljava i pristupa svijetu oko sebe.

Biti u mogućnosti prepoznati značajke temperamenta kod sebe samih, kod naših prijatelja i suradnika, ali i kod naše djece, važno je oruđe za razumijevanje ponašanja i potreba drugih. To također pomaže roditeljima da usmjeravaju svoje dijete na način koji uvažava i poštuje djetetove individualne razlike i potrebe. Razumijevajući temperament drugih, možemo s njima surađivati, umjesto da ih pokušavamo promijeniti. Prepoznavanje temperamenta pomaže i boljem razumijevanju djetetova ponašanja, kao i predviđanju i razumijevanju djetetove reakcije.

U istraživanjima je utvrđeno devet glavnih crta temperamenta: razina aktivnosti, harmoničnost ili redovitost (odnosi se na biološke potrebe), prilaženje ili povlačenje (prilagodljivost na nove situacije), prilagodljivost (općenito), bogatstvo osjeta, kvaliteta raspoloženja, intenzitet reakcija ili odgovora, rastresenost i ustrajnost ili trajanje pažnje.

Te crte temperamenta uglavnom se grupiraju u tri različita obrasca ili kombinacije: kao “lako” dijete, kao “teško” dijete i kao “oprezno” dijete. Iako se ne mogu sva djeca jednostavno raspodijeliti u te tri grupe, oko 65% djece uklapa se u njih. Od tih 65% djece, 40% se općenito smatra “lakom” djecom, oko 10% “teškom”, a oko 15% opreznom djecom.

 

LAKOODGOJIVA DJECA

Lakoodgojivo, fleksibilno dijete karakterizira:

  • redovitost tjelesnih funkcija, npr. uredna stolica, glad se javlja otprilike u isto vrijeme, djetetov san i budnost se redovito izmjenjuju, dijete je pospano uvijek u isto vrijeme…
  • pozitivan pristup većini novih situacija i novim ljudima
  • lako se prilagođuje promjenama
  • blag ili umjeren intenzitet raspoloženja, koje je dominantno pozitivno.

Kao bebe, takva djeca vrlo brzo usvoje redovitost i raspored hranjenja i spavanja, lako prihvaćaju novu hranu, smješkaju se strancima. U ranom djetinjstvu lako se prilagođavaju na nove situacije kao što su polazak u vrtić, novi odgojitelj (ili njihove promjene), polazak u školu, lako se prilagode promjenama u dnevnom rasporedu aktivnosti i prihvaćaju manje frustracije bez velikog protestiranja. Takva su djeca općenito mirna, sretna, prilagodljiva, ne uznemiruju se lako i imaju čvrste navike u zadovoljavanju svojih bioloških potreba.

Međutim, kako takva “laka” djeca pokazuju svoje potrebe na miran i tih način, može se dogoditi da im se posvećuje manje pažnje nego onoj djeci koja na bučniji način demonstriraju svoje potrebe. Potrebe “lakog” djeteta mogu biti jednako tako važne i snažne kao i kod onoga koje je bučnije, ali ih ono samo pokazuje na tiši način. Kod takve djece roditelji bi trebali posebno planirati vrijeme za razgovor s djetetom o njegovim frustracijama, strahovima, povrijeđenostima, patnjama jer dijete samo to neće tražiti. Takvi unaprijed i namjerno planirani razgovori osobito su potrebni kako bi se na taj način učvrstile međusobne veze i odnosi s roditeljima i kako bi roditelji otkrili što njihovo dijete misli i osjeća.

 

TEŠKOODGOJIVA DJECA

Teškoodgojivo dijete čista je suprotnost lakoodgojivom djetetu. Karakterizira ga:

  • neredovitost tjelesnih funkcija
  • negativna odbijajuća reakcija na većinu novih situacija i ljudi
  • visoka razina aktiviteta (energija, živahnost)
  • intenzivno izražavanje raspoloženja, koje je često negativno
  • nizak osjetilni prag.

Kao bebe, takva djeca tipično imaju neredovit raspored spavanja i hranjenja, nikako ne mogu uspostaviti redoviti ritam, vrlo polako prihvaćaju većinu nove hrane, potrebno im je mnogo duže razdoblje da se prilagode na neku novu situaciju. U ranom djetinjstvu takva djeca svoje uspjehe i neuspjehe izražavaju glasno i snažno, a na frustracije mogu reagirati ispadima bijesa. Često se čini da njihova energija i živost nemaju granica!

Takva su djeca općenito bučna, neustrašiva, lako se uzrujaju zbog buke ili komešanja, izrazito su napeta, neredovitih navika u zadovoljavanju svojih bioloških potreba, vrlo intenzivnih reakcija. Osiguravanje mjesta za živahnu igru, kako bi se “izbacila” nakupljena energija i frustracije uz određenu slobodu izbora, omogućit će takvom djetetu da bude uspješno. Pripremanje takve djece na promjenu aktivnosti i usmjeravanje pomoći će djetetu da se uspješno prebaci na nešto drugo (mjesto ili aktivnost).

 

OPREZNA DJECA

Oprezna djeca ne prihvaćaju, tj. negativno reagiraju na nove situacije ili nove ljude, i vrlo se polako na njih prilagođavaju. Za razliku od “teške” djece, ona će radije pokazivati blagu umjesto snažne reakcije, a i manje su sklona razvijanju neredovitosti u jelu i spavanju. Kada su frustrirana ili uznemirena, ta će se djeca radije povući iz takve situacije, mirno ili uz blago negodovanje, i neće eksplodirati na način kako to čine “teška” djeca. Kada se takvo dijete prilagodi na neku novu situaciju, osjećat će se ugodno i pokazati više pozitivnog i otvorenog ponašanja i reakcija. Takva su djeca općenito troma i pomalo uznemirena, s karakterističnim povlačenjem u novim situacijama, ali protekom vremena pozitivno reagiraju n ate promjene. Ustrajanje u dnevnoj rutini, uz osiguranje dovoljno vremena da se uspostave veze u novim situacijama, nužno je kako bi se razvila djetetova neovisnost.

Većina djece ima razvijen određen stupanj intenziteta svih tih scrta temperamenta, ali jedna dimenzija bit će najčešće dominantna. Treba se suzdržati od negativnog etiketiranja djeteta, poput “plačljivko”, “čangrizavac”, “ljenjivac”… Djetetova mogućnost da se razvija i ponaša na prihvatljive načine umnogome je određena odraslima u njegovu životu, koji pokušavaju identificirati, prepoznati i odgovoriti na djetetov jedinstven temperament. Samo tako odrasli mogu izabrati i prilagoditi svoje odgojne metode, kako bi one bile pozitivan vodič za djetetov prirodni način reagiranja na svijet oko sebe. Razumijevajući te obrasce djetetova ponašanja, roditelji mogu krojiti svoj roditeljski pristup i odgojne metode u područjima kao što su očekivanja, ohrabrivanja i disciplina, kako bi one odgovarale djetetovim jedinstvenim potrebama.

 

Uspješnost uklapanja

Kao dodatak proučavanju temperamenta stvoren je i važan pojam “uspješnost uklapanja” – podudaranje između djetetova temperamenta i zahtjeva i očekivanja djetetove okoline (obitelj, vrtić, škola). Pokazalo se da je to jedan od ključnih elemanata, tj. da uspješno uklapanje postoji kad se zahtjevi i očekivanja članova obitelji i drugih odraslih poklapaju s djetetovim temperamentom, sposobnostima i karakteristikama.

 

Devet crta temperamenta

  1. Razina aktivnosti – količina fizičke energije vidljiva kroz tipične dnevne aktivnosti i ponašanje – odnosi se na motoričku aktivnost i usmjerena je na odnos između aktivnih i neaktivnih djetetovih razdoblja tijekom dana. Primjerice beba se može puno migoljiti i ritati se, ili može biti vrlo mirna. Predškolac se može pretežito koristiti svojim motornim sposobnostima i krupnom motorikom, poput trčanja, skakanja, penjanja, ili se može više koristiti finom motorikom ruku i baviti se slaganjem puzzlea ili crtanjem i sl. U školi, živo dijete će se boriti da se uklopi u sredinu koja od njega odjednom očekuje da dugo sjedi mirno. Njegovo vrpoljenje i nemir mogu ometati nastavu, a djetetu može otežavati fokusiranje na zadatak, ali taj višak energije može biti i dobra stvar ako se usmjeri na pozitivan način. Suprotno tome, dijete s niskom razinom aktiviteta, lako će se prilagoditi strukturiranom školskom danu, ali ga se može doživjeti kao nemotiviranog.
  2. Rastresenost – sklonost da se skrene s onoga što radi zbog okolne buke ili ometanja – odnosi se na to koliko lako vanjski podražaji utječu na to čime se dijete trenutačno bavi, tj. koliko lako se dijete može omesti promjenama i onim što se događa u okolini. Primjerice beba možda neće moći sisati sve dok joj majka govori. Ili, kao veće dijete, možda neće moći završiti jednu aktivnost prije nego što započne ili se uključi u neku novu. Rastresenost nije suprotna ustrajnosti – dijete može biti takvo da ga se lako može omesti u onome što radi, ali pritom može pokazati veliku upornost time što će se brzo vratiti na ono što radi. Rastreseno dijete zamjećuje sve što se zbiva oko njega i mogu ga omesti čak i vlastite misli i sanjarenja. Suprotno tome je dijete koje se može koncentrirati usprkos svim ometanjima. Takvo dijete, međutim, može sasvim isključiti i signale koji upozoravaju da treba prijeći na nešto drugo, da treba promijeniti ono čime se bavi.
  3. Intenzitet reakcija – količina energije uložene u reakciju – odnosi se na jačinu odgovora ili reakcije na nešto, bez obzira je li reakcija pozitivna ili negativna. Beba može, primjerice, svoje nezadovoljstvo izraziti blagim protestiranjem ili glasnim vikanjem. Nešto starije dijete može svoju radost pokazati blagim smiješkom ili može skakati uokolo i glasno vikati. Dijete s velikim intenzitetom reakcija smije se i plače glasno, stvari voli ili mrzi i ulaže veliku količinu emocija u svoje reakcije, pa je lako prepoznati kako se osjeća. No dijete koje ima preintenzivne reakcije može iscrpiti roditelje ili učitelje, koji se ne mogu nositi s njegovom visokom razinom emocija. Djeca koja reagiraju blago, doživljavaju sve te emocije, ali ne iskazuju takve uspone i padove u svojim reakcijama. S manjim intenzitetom reakcija lakše se izlazi na kraj, ali pritom odrasli (roditelji i učitelji) moraju biti dodatno pažljivi kako bi prepoznali suptilnije znakove problema.
  4. Redovitost – odnosi se na to s kolikom se sigurnošću može predvidjeti redovitost djetetovih bioloških funkcija poput gladi, ciklusa budnosti i spavanja, redovitost stolice…, tj. djetetove osobne navike i pravilnosti u svakodnevnoj rutini. Kao beba možda ima svaki dan redovito stolicu nakon doručka, ili je ima jedva nekoliko puta tjedno. Nešto starije dijete gladno je uvijek u isto vrijeme i s užitkom pojede svaki obrok, ili se jednostavno ne može predvidjeti kad će dijete biti gladno. U školi, djeca s velikim stupnjem redovitosti uživat će u strukturiranosti školskog dana, ali mogu imati problema s promjenom rutine, kao što je npr. izlet. Djeca s manjom redovitošću naprotiv mogu imati velikih problema u poštivanju školskih dnevnih pravila, ali će ih manje smetati ako se događaji ne odvijaju prema ustaljenom planu.
  5. Razina osjetljivosti – odnosi se na to kolika je jačina podražaja potrebna da kod djeteta izazove reakciju. Beba ili malo dijete može npr. vrlo snažno reagirati na blage promjene u okolnoj buci, temperaturi sobe, na bol, mirise, boje i strukture. Ili se može dogoditi da ih uopće ne zamijeti. Djeca koja su jako osjetljiva vrlo su svjesna svoje okoline i mogu biti ometana na bezbroj načina: odjeća može “pikati”, buka može smetati, stolica može biti pretvrda… Takva velika osjetljivost može ometati učenje u školi, odnosno odgovaranje i prezentaciju naučenog. Takva djeca često su vrlo osjetljiva i snažno zapažaju misli i osjećaje drugih. Manje osjetljiva djeca tolerantnija su na podražaje iz okoline, ali zbog toga mogu biti usporena u reakcijama na znakove upozorenja, kao što su školsko zvono ili alarm detektora plina ili dima.
  6. Prilaženje/povlačenje – prilagodljivost, reakcija na nove situacije – odnosi se na djetetove reakcije na nove ljude, igračke, situacije: one mogu biti pozitivne ili negativne. Primjerice beba se može smješkati strancima, ili joj se odmah svidi neka nova hrana, ili na nešto novo reagira “kiselim” licem i mrštenjem. Starije dijete možda će se odmah u sve uključiti i uklopiti, ili će u početku biti povučeno i sramežljivo. Odvažnija djeca prihvaćaju nova iskustva sa znatiželjom i otvorenošću, ali zbog toga mogu reagirati impulzivno i upasti u nepriliku. Opreznija djeca radije će se držati po strani i neko vrijeme promatrati prije nego što se uključe u novu aktivnost ili se upuste u razgovor s novom osobom, što može dovesti do toga da propuste neke prilike i nova iskustva. Opreznija priroda djeteta, ipak, smanjuje rizik od upadanja u neprilike i od opasnih ponašanja.
  7. Prilagodljivost – prilagođavanje na novu situaciju, tj. dužina vremena potrebnog da se prihvati promjena plana ili promjena rutine – odnosi se na trajanje reakcije ili prilagodbu na promjene kao što su promjena hrane, preseljenje i promjena mjesta, promjena vrtića ili škole. Djeci može dugo trebati da se prilagode na promjene, ili se može činiti da na promjenu uopće nisu reagirala, tj. da ih ona uopće ne smeta i da su se odmah prilagodila. Prilagodljivoj djeci obično je lakše, ona “putuju sa strujom”, ali ih takva osobina može učiniti prijemljivijima za neželjene vrijednosti ili ponašanja vršnjaka. Rigidnije dijete, koje se teže prilagođuje, manje je primljivo za negativne utjecaje. Ipak, za njih nove situacije mogu biti teške i stresne – što je potencijalni problem u školi, gdje su promjene česte i njihov se broj povećava iz godine u godinu.
  8. Ustrajnost – odnosi se na sposobnost djeteta da ustraje u nekoj aktivnosti usprkos ometanjima, prekidanjima i frustracijama, te na dužinu vremena provedenog u nekoj aktivnosti bez ometanja. Mala beba može vrlo brzo od svega odustati ili može dugo nastaviti s pokušajima da dohvati ono što želi. Predškolac može vrlo brzo izgubiti zanimanje za igračku, neku aktivnost, ili da se sam odjene, ili može biti uporan u tome da dovrši ono što je počeo, da igračku složi do kraja. ili da sam navuče čarapu. Ustrajnost je jako povezana s uspjehom u školi. Dijete s izrazitom ustrajnošću može, s druge strane, biti perfekcionist – nesposoban procijeniti kad je zadatak adekvatno izvršen ili nesklon predaji npr. domaće zadaće zbog toga što misli da nije dovoljno dobra. Dijete koje nije ustrajno može imati poteškoća u školi zbog sklonosti da ga ljuti ili iritira ako je ometeno u radu ili ako je zadatak nšto teži. Sklonost lakom odustajanju ili brzom traženju pomoći, umjesto da pokuša samostalno rješavati postavljene zadatke i ciljeve, može dovesti do toga da se zadatak ne završi ili da dijete teško ostane usredotočeno.
  9. Raspoloženje – opća tendencija za sretan ili nesretan stav – odnosi se na kvalitetu djetetova raspoloženja – ugodno i prijateljsko nasuprot neugodnom, nesretnom i plačljivom. Beba se može najčešće smješkati i zadovoljno gukati, ili može biti razdražljiva i plakati. Nešto starije dijete može dominantno biti zadovoljno ili nezadovoljno u gotovo svim situacijama i u kontaktu gotovo sa svim ljudima. Dok sva djeca pokazuju vrlo raznolike emocije i reakcije, od veselja do mrzovolje, od srdačnosti do razdražljivosti, ipak svako dijete ima predispozicije za općenito pozitivno ili negativno raspoloženje. Većinom negativistički raspoloženo dijete može imati poteškoća s tim da ga prihvate vršnjaci, ali i odrasli iz obitelji, u vrtiću ili školi, pa odraslima može biti teško raspoznati pravi problem od djetetove tipične mrzovoljnosti. Dijete koje je uvijek dobro raspoloženo lakše se uklopi, ali može imati problema s iskrenošću u mnogim životnim iskustvima.

 

Najnoviji pogled na temperament

Stara podjela temperamenta podrazumijevala je četiri profila: kolerik, sangvinik, melankolik i flegmatik. No slijedom novih istraživanja i teorija, sredinom 1980-ih uvedena je nova, kažu preciznija, podjela (po američkom psihologu Robertu Cloningeru):

  • izbjegavanje boli (harm avoidance)
  • traženje novotarija (novety seeking)
  • ovisnost o nagradi (reward dependence)
  • ustrajnost (persistence).

Svaka navedena dimenzija temperamenta opisuje jedan od četiriju psiholoških mehanizama reagiranja i prilagodbe na okolinu. Svaka osoba posjeduje svaku od ovih dimenzija u određenoj mjeri, a cjelovitu sliku temperamenta oblikuje zastupljenost svake pojedine dimenzije i njihov međusobni omjer.

  1. Izbjegavanje boli

Ova se dimenzija temperamenta odnosi na stupanj otpornosti, tj. ranjivosti osobe na bolne (negativne) podražaje. To je zapravo izbjegavanje boli ili podražaja (situacija) koji nanose bilo koju vrstu tjelesne ili duševne boli. Kod izrazito istaknute ove dimenzije, ljudi koji izbjegavaju bol su osjetljive osobe, ranjive, niske rolerancije na stres, bojažljive i pesimistične, i aktivno se trude izbjeći sve negativne podražaje i situacije. Osobe koje imaju u manjoj mjeri izraženu ovu dimenziju temperamenta otpornije su na vanjske podražaje i rijetko im što nanosi bol bilo koje vrste. Zato takve osobe nisu prisiljene izbjegavati većinu podražaja i situacija.

  1. Traženje novotarija

Ova se dimenzija temperamenta odnosi na sklonost traženju ili izbjegavanju novih podražaja (ljudi, situacija, mjesta, aktivnosti). Tragači za novim podražajima su osobe s plitkim i promjenjivim emocijama, bezo se zasite i osjete dosadu ili potištenost te zbog toga stalno traže nove podražaje koji će ih zainteresirati i zabaviti. To su najčešće nagle osobe, radoznale, površne, sklone predomišljanju i kratkog raspona pažnje. Osobe s takvom dimenzijom temperamenta, kako su pokazala praćenja, često su povezane s nekim od oblika ovisnosti (alkohol, nikotin, kockanje…). Osobe trajnijih, dubljih emocija, uredne, koncentrirane, dosljedne i oprezne na suprotnom su kraju ove dimenzije i nemaju tako izraženu potrebu traganja za novim podražajima. Takve osobe osjećaju veću bojazan od mogućih neugodnosti u novim situacijama pa ih zato i izbjegavaju. Takve osobe rijetko kad razvijaju neku ovisnost.

  1. Ovisnici o nagradi

Ova dimenzija temperamenta govori o stupnju, ja;ini potrebe da se za sve što se radi dobije pozitivno potkrepljenje i ohrabrujući signal od okoline, nagradu. Pritom se pod nagradom razumijeva sve što u konkretnom slučaju donosi ugodu, zadovoljstvo ili ublažava bol, a ne samo nagrada u materijalnom smislu. Ovisnik o nagradi je osoba koja je najčešće nesretna, bez samopouzdanja, s niskom razinom samopoštovanja, tjeskobna, zabrinuta, zakinuta u međuljudskim odnosima, osjeća se stalno osobom drugog reda i neprestano su joj potrebne pohvale, lijepe riječi, priznanja, čestitke, počasti i pažnja. Bez toga su često depresivne i tjeskobne i ne mogu normalno funkcionirati u društvu, a ostali ih smatraju očajnicima i gubitnicima. Osobe koje nisu ovisnici o nagradi su samopouzdane, s visokim samopoštovanjem, sigurne u sebe, zadovoljne sobom, osjećaju se dobro u svojoj koži i zadovoljne su onim što rade i postižu, pa im nisu potrebni posebni izrazi poštovanja i ljubavi ni vanjska pozitivna potkrepljenja i nagrade. Takve su osobe često vrlo omiljene u društvu jer odaju dojam zadovoljne, samopouzdane osobe koja nikoga ne opterećuje.

  1. Ustrajnost

Ustrajnost je najnovija dimenzija temperamenta uvedena oko 1990-ih, a govori o stupnju u kojem neka osoba ustraje u nekoj aktivnosti, situaciji ili načinu ponašanja. Ustrajne osobe često su perfekcionistički nastrojene, usmjerene do najsitnijih detalja, ambiciozne, često ustraju u nečemu i na vlastitu štetu. Osobe s niskim stupnjem ustrajnosti lako odustaju od aktivnosti, čak i kad im je do nečega jako stalo, zato često doživljavaju neuspjeh, shvaćaju ga osobno, nestabilne su, lako se umaraju.

Kakva je netko osoba ovisi ponajprije o njezinim genima i mozgovnoj kemiji. Dokazano je naime da temperament počiva na hormonima, a ovi pak na genima. Danas znamo da su dimenzije ili crte temperamenta utemeljene na aktivnosti nekoliko hormona u mozgu i neurotransmitera (serotonin, dopamin, noradrenalin…), koji izazivaju određene emocije i raspoloženja. Ti hormoni utječu na određena ponašanja i raspoloženja, a za razinu tih hormona i za broj neuronskih receptora u mozgu odgovorno je nasljeđe, tj. geni. Time je i potvrđeno upravo to da je temperament određen rođenjem, njega ne biramo, on je stabilan i ne mijenja se tijekom života. Zato o tome jeste li kronično pesimistični ili ste “dežurni optimist”, jeste li samouvjereni, neoprezni, uvaljujete li se stalno u neprilike, žudite li za uzbuđenjima u životu, putujete li u daleke egzotične krajeve, upuštate li se u rizične pustolovine, bavite li se opasnim sportovima, ili se klonite opasnosti i rizika, baš i ne ovisi o vašem izboru ili odlukama, takvi ste od rođenja. Takav je vaš temperament. Zato će i sramežljiv, tjeskoban dječak najvjerojatnije biti sramežljiv i tjeskoban djedica.

 

Utjecaj temperamenta na dijete

Izrazite krajnosti u ovim crtama temperamenta ne jamče ni uspjeh ni neuspjeh u svim životnim situacijama – nekakva sredina dat će djetetu fleksibilnost da se prilagođava različitim uvjetima i očekivanjima u školi, kod kuće i u društvenoj zajednici. Pritom treba uzeti u obzir da će neke kombinacije tih crta izazivati više poteškoća ili biti prednost u svim tim životnim situacijama. Visok stupanj upornosti može pomoći rastresenom učeniku da ostane na zadatku i privede ga kraju, dok velik stupanj rastresenosti, kombiniran s visokim stupnjem aktivnosti i niskom upornošću, može snažno utjecati na školski uspjeh i jako podsjeća na probleme koje imaju hiperaktivna djeca s deficitom pažnje. Te urođene crte temperamenta uvjetuju djetetov pristup svijetu. One su sredstvo, oruđe u razvoju djetetove jedinstvene osobnosti. Te crte temperamenta također određuju i način na koji će dijete učiti o svijetu oko sebe. Te su crte relativno stabilne od samog rođenja. One su stalne karakteristike, koje same po sebi nisu ni dobre ni loše. Način na koji ih prihvatimo odredit će hoćemo li dijete smatrati dobrim ili lošim. Kada roditelji razumiju temperament svoje djece, mogu izbjeći okrivljavanje samih sebe za stvari koje su normalne za djetetov temperament. Neka su djeca bučnija od drugih, neka se vole više maziti od drugih, neka imaju redovitiji san od drugih. I za to nisu “krivi” roditelji.

Kao što se bebe rađaju sa svojim jedinstvenim kombinacijama fizičkih karakteristika kao što su boja očiju i kose, boja i ton kože, tjelesna građa, tako svaka od njih ima i jedinstveni obrazac ponašanja, temperament, koji je dio njihove jedinstvenosti. Djeca su različita upravo zato što svako dijete ima jedinstveni temperament. Upravo zato djeca moraju biti odgajana na različite načine, tj. odgojne metode i tehnike moraju se uskladiti s djetetovim temperamentom. Kad roditelji razumiju kako njihovo dijete reagira u određenim situacijama, mogu naučiti predvidjeti situacije koje mogu biti problem za dijete. Tada ga mogu pripremiti za takve situacije ili ih mogu pokušati izbjeći. Roditelji mogu prilagoditi svoje odgojne strategije posebnim karakteristikama djetetova temperamenta. Mogu također izbjeći misli kako ponašanje, koje ocrtava neke crte temperamenta, predstavlja bolesno stanje koje zahtijeva neku intervenciju. Kako roditelji ne mogu odrediti ni promijeniti djetetov temperament, način odgoja mora se prilagoditi djetetovom temperamentu. Roditelji koji uporno pokušavaju prisiliti dijete da se uklopi u njihovu sliku “idealnog djeteta”, najčešće se osjećaju vrlo nesretno i frustrirano. Bolji je pristup promatrati dijete i prepoznati i učiti o karakteristikama njegova temperamenta i načina ponašanja i tada mijenjati način na koji roditelj reagira u raznim odgojnim situacijama. Roditelji se osjećaju uspješnijima što bolje razumiju, prihvaćaju i cijene djetetov jedinstveni temperament.

Djetetov temperament može u nekim situacijama biti vrlo pozitivan, a u drugima i vrlo zahtjevan. Ako su roditelji senzibilizirani na djetetov temperament, mogu naučiti kako odgovoriti na pozitivan način koji će djetetu pomoći da se uklopi u situaciju. Većina roditelja to nauči putem pokušaja i pogrešaka, ali ako se sukobi između roditelja i djeteta nastavljaju i povećavaju umjesto da se rješavaju, ili ako se pojave iznenada, roditeljima bi svakako dobro došla stručna pomoć.

Evo nekoliko ključnih savjeta:

  • Ne kažnjavajte dijete zbog njegova temperamenta. Ako je dijete sramežljivo, ne bi ga trebalo koriti zato što je nepovjerljivo prema strancima. Ako se dijete prilagođava postupno, ne bi ga trebalo kažnjavati zato što u potpunosti nije poslušno iako je uspjelo napredovati i učiniti nešto bolje nego prethodni put. Ako je dijete dinamično, ne treba ga kritizirati zato što je glasno kad je sretno. Ako ima neuredne biološke potrebe, ne treba ga kažnjavati zato što nije gladno onda kada mu je ponuđen obrok, ili što ne zaspi uvijek u isto vrijeme.
  • Primijetite one trenutke kad se stvari odvijaju dobro, kad sve ide glatko. Osvijestite kako reagirate u trenucima kad se i vi i vaše dijete osjećate dobro dok ste zajedno. To su putokazi prema onome što dijete treba.
  • Prepoznajte i prihvatite to kakvo je zapravo vaše dijete. Ako je vaše roditeljstvo stresno, a vaše se dijete ne ponaša kao ono iz susjedstva, znači da je ono samo drugačije i potrebne su drugačije odgojne metode. Možda je samo potrebno da zaboravite način na koji su odgajali vas, ili ste vi odgajali starije dijete, i da naučite neke nove metode i načine.
  • Prepoznajte svoje osjećaje prema djetetu. Može biti vrlo zastrašujuće ako osjećate da ste stalno frustrirani, umjesto da se osjećate ispunjeno kao roditelj, da ste pod stalnim stresom umjesto da vas roditeljstvo nadahnjuje i potiče, i da katkad žarko želite da je vaše dijete drugačije. Mnogi roditelji imaju iste takve osjećaje. Pronađite način da o tim osjećajima govorite iskreno (s osobom koja će vas s razumijevanjem slušati). To će, osim vama, sigurno koristiti i vašem djetetu.
  • Nažalost, većina savjeta i uputa o odgoju djeteta pisana je za prosječno dijete, koje ne postoji.
  • Većina roditelja već unaprijed dođe s očekivanjima o tome kakvo bi trebalo biti njihovo dijete. Kad se to ne ostvari, roditelji se ipak često ponašaju prema svojem djetetu kao da je točno onakvo kakvo su si zamislili. Rezultat je toga da stil odgoja baš ne odgovara temperamentu djeteta.
  • Ako se zahtjevi i očekivanja drugih ljudi i okoline poklapaju s djetetovim temperamentom, dijete će se lako i dobro uklopiti. Kada u tome postoji nepoklapanje, tada govorimo o “djetetovom teškom temperamentu”. U ranoj dobi roditelji bi se trebali prilagoditi i prihvatiti djetetov temperament, a ne suprostavljati mu se i pokušavati ga promijeniti. Poslije, kako dijete postaje zrelije, roditelji mogu pomoći djetetu da se uklopi u svoju okolinu prilagođavajući svoje crte temperamenta.

 

Odgoj u skladu s temperamentom

Za roditelje je važno da imaju jasnu sliku o svojim vlastitim crtama temperamenta i najvažnijim područjima na kojima se javljaju konflikti s djetetovim crtama temperamenta. Tamo gdje postoje trvenja između roditelja i djeteta, razumno je očekivati da će roditelj, tj. odrasla osoba, napraviti prvi korak u prilagođavanju. Kada i ako roditelj razumije djetetov temperament, tek tada može prilagoditi okolinu, kako bi došlo do “uspješnosti uklapanja”.

Evo nekoliko principa koje treba imati na umu kako bi se postiglo takvo uspješno uklapanje:

  • Budite svjesni temperamenta svog djeteta i poštujte njegovu jedinstvenost bez uspoređivanja djeteta s drugima i bez pokušavanja da promijenite njegove temeljne crte temperamenta. Budite svjesni i vlastitog temperamenta i prilagodite svoje prirodne reakcije ako se one sukobljavaju s djetetovim reakcijama.
  • Objasnite svoje odluke i motive. Saslušajte djetetove argumente i njegov način gledanja i potičite zajedničko traženje rješenja.
  • Odredite granice kako biste pomogli djetetu da razvije samokontrolu. Poštujte djetetovo mišljenje, ali ostanite dosljedni u važnim granicama.
  • Budite dobar uzor jer djeca uče oponašanjem.
  • Uživajte u svojem jedinstvenom djetetu!

Uklapanje djetetova temperamenta sa zahtjevima i očekivanjima okoline može snažno učvrstiti međusobne odnose. Roditeljima koji su usklađeni s djetetovim temperamentom i koji prepoznaju djetetovu snagu, život s djetetom bit će pun užitaka, bit će to dinamičan ples koji traje cijeli život.

 

KARAKTER

Što je karakter? Još važnije, što je dobar karakter? Grčki filozog Aristotel rekao je kako je dobr karakter “ispravno ponašanje u odnosu prema drugima i u odnosu sa samim sobom”. Sugerirao je i kako ono što neprestano činimo, pridonosi onome što mi jesmo.

Temperament sadrži crte s kojima se rađamo, on je određen jedinstvenim neurološkim karakteristikama svakog pojedinca i ne može se mijenjati. Za razliku od temperamenta, karakter je kombinacija temperamenta i životnog iskustva, i u najvećoj mjeri se oblikuje utjecajima iz okoline, iako se vrlo često ti termini postovjećuju.

Kada govorimo o karakteru, mislimo na individualnost, osobnost koja se tiče skupa karakteristika određene osobe, koje nas čine jedinstvenima i drugačijima od drugih, a odnose se na moralne kvalitete, etičke standarde i principe. Za razliku od temperamenta, karakter je slabo nasljedn, tj. osobine karaktera razvijaju se pod različitim utjecajima, mijenjaju tijekom života i sazrijevaju u odrasloj dobi. Karakter se sastoji od životnih vrijednosti, ciljeva, uvjerenja o samome sebi i okolini te od načina suočavanja s različitim situacijama u različitim okolnostima. U procesu formiranja, osoba baš i nema mnogo utjecaja na svoj karakter, već na njega utječu roditelji, drugi odrasli i okruženje, tj. društvena sredina u kojoj se nalazi.

Crte karaktera odražavaju odnos prema samome sebi (kao što su samopouzdanje, samopoštovanje, samokritičnost…), odnos prema drugima (kao što su agresivnost, lojalnost, iskrenost, altruizam, egoizam, poštenje…) i odnos prema radu (kao što su marljivost, ambicioznost…).

Na razvoj karaktera zapravo utječe mnogo čimbenika, npr.:

  • utjecaj nasljeđa
  • utjecaj i modeliranje od strane važnih odraslih osoba (roditelji, starija braća ili sestre, uža i šira rodbina, odgojitelji, učitelji…)
  • utjecaj vršnjaka
  • opće fizičko i društveno okruženje
  • sadržaj, tj. ono što se uči u školi ili drugim institucijama
  • specifične situacije i uloge koje izazivaju i zahtijevaju odgovarajuće ponašanje
  • osobno iskustvo.

Jedan od načina na koji se pokušava definirati što je to dobar karakter, a to znači i dobar čovjek:”Dobar karakter je javni i privatni prikaz poteza, ponašanja i vjerovanja predstavljajući uvjerenja osobe, te su konstantno demonstrirana u mudrim osobnim izborima i djelima kada se pojedinac suočava s različitim prilikama, iskušenjima i nevoljama”.

 

Razlike između temperamenta i karaktera

  • Temperament je biološki određen, dok je karakter proizvod društvenog okruženja.
  • Osnovne karakteristike temperamenta mogu se prepoznati od najranijeg djetinjstva, dok se karakter formira u kasnijim fazama razvoja.
  • Individualne razlike u crtama temperamenta poput straha, ekstrovertiranosti i introvertiranosti, podražljivosti, mogu se prepoznati i kod životinja, dok je karakter isključivo povlastica i osobina ljudi.
  • Temperament određuje stil, način ponašanja, dok karakter određuje sadržaj ponašanja.
  • Za razliku od temperamenta, karakter, osobnost odnose se i uključuje cjelovitu funkciju ljudskog ponašanja.

Društvo u kojem živimo, njegovo funkcioniranje i kvaliteta, najviše ovise o karakterima svakog pojedinca. Svako se društvo suočava s nizom različitih problema i za njihovo rješavanje najčešće tražimo rješenja (a i krivnju) kroz školu. Važno je shvatiti da škola doduše ima i zauzima važnu ulogu u razvoju karaktera pojedinca, ali da još važniju ulogu imaju obitelj, zajednica i društvo jer je njihov utjecaj dulji i jači od škole.

Kada govorimo o nečijem temperamentu, tada mislimo na osobine kao što su introvertiranost, ekstrovertiranost, sramežljivost, impulzivnost, agresivnost, energičnost, samostalnost, upornost, optimizam ili pesimizam, bojažljivost ili hrabrost, znatiželja, bolja uspješnost ujutro ili navečer… Te se osobine formiraju još prije rođenja, s njima se rodimo. I ne možemo ih mijenjati.

Kada govorimo o karakteru, tada bismo trebali govoriti o istinoljubivosti, odgovornosti, domoljublju, obzirnosti, stupnju egocentričnosti, konformizmu, vjerskim uvjerenjima, raznim moralnim i etičkim uvjerenjima. Te crte karaktera nastaju i razvijaju se tijekom života pod utjecajima svih ljudi koji su  nam važni, tj. obitelji, rođaka, odgojitelja, učitelja i prijatelja, ali i uz pomoć medija, koji mogu značajno utjecati na stavove pojedinca i formirati ih više ili manje u skladu s univerzalnim mjerilima ljudske zajednice. A način na koji funkcionira svijet, kako se rješavaju krize, započinju ratovi, pomaže u katastrofama, način na koji se vrti Zemlja ovisi o karakteru ljudi koji u tom času žive na njoj!

Zato se mala djeca definiraju i opisuju svojim temperamentom, pa govorimo o plahom, sramežljivom, živom, nemirnom, veselom… djetetu.

Kod odraslih nam osobine temperamenta nisu više tako važne, a često su i manje vidljive jer se njihovo iskazivanje korigira, socijalizira tijekom odrastanja. Kod odraslih nam je mnogo zanimljviji njihov karakter, koji određuje način funkcioniranja u socijalnoj skupini, pa čovjeka opisujemo kao samoživog, lažljivog, pohlepnog, okrutnog, čovječnog, milosrdnog, velikodušnog…

I temperament i karakter dio su našeg specifičnog temeljnog identiteta, kroz njega nas drugi prepoznaju, prihvaćaju i razumiju naše postupke, zbog njega smo više ili manje prihvaćeniu socijalnoj skupini kojoj pripadamo, zbog njega smo više ili manje sretni, zbog njega nas više ili manje vole. I temperament i karakter čine ukupnost svih naših psihičkih osobina, koje su strukturirane i objedinjene na specifičan način i daju nam specifičan pečat psihološke individualnosti.

U svjetlu svih tih spoznaja postaje jasno zbog čega je odgoj djeteta jedan od najtežih zadataka roditelja, zbog čega je to velika odgovornost, koliko je velika snaga primjera odraslih koje dijete usvaja oponašanjem i na nesvjesnoj razini, zbog čega su mladi ljudi zrcalo svojih roditelja i društva u kojem žive.

Što je jasnija spoznaja o snazi i moći odgoja, to je i veća odgovornost, ali i mogućnost djelovanja na djecu i mlade. Trebamo samo započeti!

 

Kako se raspoređuju?

 

Crte temperamenta Lako dijete  Teško dijete
razina aktivnosti (koliko je dijete općenito aktivno ili “živo”) niska razina visoka razina
rastresenost (stupanj koncentracije i pažnje kad dijete nije posebno zainteresirano) niska razina visoka razina
intenzitet reakcija (koliko je dijete glasno) niska razina visoka razina
redovitost (mogućnost predviđanja bioloških funkcija poput apetita i sna) redovito neredovito
razina osjetljivosti (koliko je dijete osjetljivo na fizičke podražaje: dodir, okus, miris, zvuk, svjetlo) visoka razina niska razina
prilaženje/povlačenje (karakteristično ponašanje djeteta u novoj situaciji ili prema strancima) prilaženje povlačenje
prilagodljivost (kako se dijete prilagodina izmjene i promjene poput prelaska na novu aktivnost) dobro loše
ustrajnost (tvrdoglavost, nesposobnost da odustane) niska razina visoka razina
raspoloženje (sklonost da na svijet reagira pretežno na pozitivan ili negativan način) pozitivno negativno

(iz časopisa “Bebe”)