Zašto se smijati?

Zašto se smijati?

“Osmijeh ne stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bijesne poput munje, ali sjećanje na njega može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva. Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenome, sunčeva zraka žalosnom i najbolji lijek protiv ljutnje. Ali ne može ga se kupiti, izmoliti, posuditi ili ukrasti jer vrijedi jedino kad se daruje, A i nitko ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može darovati više ništa drugo”. (Dale Carnegie)

 

Zdravo je smijati se. Tko se puno smije, živi dulje. Smijeh ublažva bol. Smijeh liječi… Da je smijeh dobar za zdravlje, govorili su već antički liječnici i Biblija, a još prije njih i narodne poslovice. Za te tvrdnje danas postoje dokazi do kojih su znanstvenici došli ozbiljnim istraživačkim radom. Statistike pokazuju kako dulje žive osobe koje se lako mogu nasmijati i koje se puno smiju. Proučavajući smijeh, znanstvenici su utvrdili njegovu važnost i na fiziološkom i na emocionalnom i na socijalnom području.

Na fiziološkom području utvrđeno je niz korisnih učinaka smijeha, koji nazivaju i “joggingom u mjestu”:

  • Smijeh je prava fizička vježba, koja pokreće veliki dio mišića, ne samo lica, nego i mišića dijafragme, abdomena, a često i mnoge druge.
  • Siloviti smijeh je ustvari respiratorna tehnika koja uz pokretanje dijafragme izaziva efekte kao i joga uz kontrolu disanja, čime se odstranjuju efekti umora.
  • Pokretanjem abdominalnih mišića, pokreću se unutarnji organi i pomaže se rješavanju teškoća s crijevima, jetra bolje rade…
  • Djelovanjem na neurovegetativni sustav liječi i sprječava kardiovaskularne bolesti.
  • Dubljim disanjem prilikom smijanja poboljšava se metabolizam glikoze i kalcija te posebice mliječne kiseline (koja nagomilana uzrokuje osjećaj umora i boli u mišićima) te se tako smanjuje osjećaj umora.
  • Smijeh mijenja odnos osobe prema boli i osjetljivosti na bol (koja je uvijek subjektivna) jer potiče mozak na proizvodnju hormona adrenalina i noradrenalina, koji uzrokuju veće lučenje endorfina, tjelesnog morfija koji ublažavajuće djeluje na bol.
  • Uz smirenje svih vrsta boli, posebice je smijeh djelotvoran za smanjivanje glavobolja i bolova u mišićima (koji mi najčešće suzbijamo opasnim i neugodnim lijekovima).

Na emocionalnom planu smijeh djeluje poput psihičkog stimulansa:

  • Smijeh djeluje oslobađajuće na hormone koji stavljaju organizam u stanje pažnje i pozornosti.
  • Pomoću smijeha se brže i učinkovitije oslobađamo napetosti, zabrinutosti i tjeskoba. Protivno tjeskobi, koja zadržava i potiskuje određeni problem, smijeh iznosi na vidjelo svaki sukob i problem i time ga se oslobađamo.
  • Smijeh pomaže pri liječenju potištenosti i depresije.
  • Smijeh je djelotvoran i u svaladavanju agresije jer se oslobađa nakupljeni bijes na prihvatljiv način. Posljedica toga je porast učinkovitosti i ublažavanje stresa i nervoze.

Smijeh je antistresna terapija, kojom popušta unutarnja napetost:

  • Smijeh odvraća od osluškivanja vlastitih problema i slabosti (koje se pojačavaju zbog pozornosti koja im se posvećuje).
  • Smijeh djeluje blagotvorno i na san i olakšava ga. Nakon večeri provedene uz smijeh, san dolazi brže, dublji je i trajniji (osnovni uzroci nesanice su tjeskobno proučavanje i neprestano pretresanje neriješenih i nagomilanih problema).

Smijeh ima i vrlo važnu socijalnu ulogu:

  • Pojava smijeha kod bebe smatra se značajnim napretkom u razvoju djeteta. Sa smijehom se uspostavlja prva veza između novorođenčeta i svijeta koji ga okružuje. Prvo se pojavljuje blagi smiješak, a poslije dijete nauči smijati se cijelim tijelom.
  • Suvremeni pedagozi, nastavnici, profesori sve češće pribjegavaju humoru i smijehu kao novoj metodi u nastavi jer je utvrđeno da učenici uz humor, anegdote i šale mnogo brže i lakše usvajaju nove podatke, dulje ih pamte, a i lakše prisvajaju neke moralne i etičke norme, ne pružaju otpor kao što to čine kada im se prigovara, opominje i upozorava na pozitivne primjere.
  • Smijeh ima i socijalizirajuće učinke i tako pomaže pri uspostavljanju komunikacije i liječenju usamljenosti. Za smijeh je potrebno društvo (ne možete sami sebe nasmijati ako se npr. škakljate, a čak i kada na TV gledate smiješan film sami, ne možete se istinski nasmijati). On podrazumijeva sudjelovanje drugih, a dokazano je da se intenzitet smijeha pojačava s brojem osoba u društvu.
  • Osobe koje se često i srdačno smiju, djeluju kao magnet na svoju okolinu, privlače druge ljude i lakše uspostavljaju komunikaciju s drugima. S takvim osobama ostali radije i lakše surađuju, rješavaju probleme, konstruktivniji su.

Nakon svega rečenog, sve je točnija tvrdnja da zdravlju svakog pojedinca odgovara učestalost njegovog smijeha.

 

Kako nastaje smijeh

Iako postoji niz teorija koje pokušavaju rastumačiti, objasniti smijeh, o smijehu se, kao izrazu ugodnih emocija, vrlo malo piše, pa čak i u razvojnim psihologijama posvećuje se radosti, zadovoljstvu i smijehu vrlo malo prostora. Mnogo više znamo o tuzi, ljutnji i strahu. A ništa nije ljepše i nježnije od smijeha novorođenčeta. To nije slučajno jer se priroda pobrinula za ovaj znak kojim izražavamo naše reakcije nježnosti i zaštite. Ali ipak je potrebna vještina puna majčinske ljubavi da se izmami osmijeh jedne bebe. Takav osmijeh, a poslije i pravi smijeh, mogu se javiti samo onda kada su neke osnovne potrebe zadovoljene, samo onda kada se dijete osjeća sigurno, zdravo, bezbrižno i veselo. Tada se prvi smiješak radosti pojavljuje veću drugom ili trećem mjesecu bebina života. To je prva prava društvena reakcija prema vanjskom svijetu, prva razmjena misli prije govornog izražavanja. Taj smiješak je za roditelje jedini pravi znak da je sve u redu i da je beba zadovoljna. Tako se osmijeh sve više povezuje s ugodom, a oko četvrtog mjeseca dijete će se smiješiti poznatim licima. Ti rani osmijesi su “polica osiguranja” protiv našeg nemara i jamstvo za ugodnu pažnju okoline. Što se dijete bude više smiješilo, to će se i roditelji i okolina više smiješiti njemu i baviti se njime, a dijete će im opet sve spremnije uzvraćati. Tako će smiješak dovesti do neprekinuta kruga u kojem će djetetov osmijeh izazivati i vaš, a vaši osmijesi njegove.

Oko 12. mjeseca taj opći osjećaj ugode postupno će se razlučiti na dobro raspoloženje i ljubav za odrasle. A oko druge godine dobro raspoloženje postupno će prerasti u nama prepoznatljivu radost, koju će dijete pokazivati kroz smijeh, klicanje, smješkanje, pa čak i skakutanje. Sve do uzrasta od tri godine dijete će se radovati i smijati: u igri s drugom djecom, u igri s igračkama, posebice loptom, u zadirkivanju druge djece, kada nešto uspješno ostvari, pri pravljenju zvukova raznim instrumentima, pa čak i pri promatranju druge djece u igri.

Sve dječje emocije, a posebice radost i smijeh, spontane su, snažne, kratkotrajne i dijete ih ne sputava. One se razvijaju pod utjecajem sazrijevanja i iskustva, a način iskazivanja dijete uči promatrajući okolinu. Uz pomoć svoje okoline dijete uči u kojim situacijama treba na koji način emocionalno reagirati. Kao što uči kada se i zašto treba bojati i kako to pokazati, tako isto uči u kojim se situacijama treba veseliti i kako to pokazati. Smijeh mogu izazvati veoma veliki broj različitih i često nepovezanih sadržaja. On može biti i različitog intenziteta, od blagog osmijeha do neobuzdanog, urnebesnog smijeha. On je kod manje djece jednostavan i spontan, a odrastanjem, socijalizacijom i razvojem smisla za smiješno postaje sve složeniji i suptilniji u odnosu na razloge zašto se javlja i kako se iskazuje.

Kod starije djece i kod odraslih smijeh može, ali i ne mora, imati veze s humorom, ili s ugodnim emocijama, ne mora izražavati uživanje, već može biti i rezultat pretjerane napetosti u nekoj neugodnoj situaciji u kojoj se napetost kroz smijeh smanjuje. Humor, smijeh može mnoge postiskivane istine iznijeti na vidjelo. Upravo se pomoću njega pokazuje i uočava apsurdnost motiva koji nas prisiljavaju da trošimo energiju na potiskivanje. Život je prečesto više vrijedan suza ili bijesa doli smijeha, ali je čovjeku, za njegovo preživljavanje, važan i nužan smijeh. Živimo u vrlo složenim uvjetima koji zahtijevaju stalno i brzo prilagođavanje novim načinima i uvjetima života. Životne prilike stalno iskušavaju našu tolerantnost, osjećaj za drugoga, spremnost na solidarnost, suosjećanje i pomoć. Zato smo svi, a posebice djeca koja još nemaju dobro diferencirane i razvijene socijalne vještine i obrambene mehanizme izloženi brojnim frustracijama i stalnom stresu. Tada je teško naći vedrinu oko nas, pronaći optimizam i doživjeti smijeh. Često nam i strah da će dijete, koje se puno i s radošću smije i traži povode za smijeh, izrasti u neozbiljnu osobu, ili da ćemo, ako se smijemo, ostaviti pogrešan dojam, ne dopušta da uživamo u djetetovu smijehu, kao ni u vlastitom. No djeci je, kao i nama, smijeh i humor potreban, pa treba iskoristiti sve životne situacije u kojima ima komičnog, da se djeca smiju i da se i mi smijemo zajedno s njima. Svaku dobru šalu i dječji smijeh treba doživjeti i primiti kao vrijedan i iskren dar.

 

Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja,

(iz časopisa “Bebe”)