VRŠNJAČKO NASILJE

VRŠNJAČKO NASILJE

Vršnjačko nasilje, tzv. bullyng i kod nas je uzelo maha. Istraživanje koje su proveli Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabri telefon pokazalo je porazne podatke. Među djecom od četvrtog do osmog razreda u 25 osnovnih škola diljem Hrvatske svako četvrto dijete gotovo svakodnevno trpi barem jedan oblik nasilja u školi. O tome kako na svome djetetu prepoznati da je žrtva nasilja i kako mu pomoći razgovarali smo s predsjednicom Hrabrog telefona Hanom Hrpka.

O kakvom je zlostavljanju riječ, na koji se način djeca međusobno povređuju?

Kada govorimo o međuvršnjačkom nasilju, glavna podjela je na verbalno i fizičko nasilje. Fizičko nasilje je najlakše uočiti, a odnosi se na primjenu fizičke sile te obično uključuje udaranje, guranje, štipanje, čupanje i sl., dok verbalno nasilje podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje i sl.  Možemo razlikovati i podvrste unutar ove glavne podjele, a to su emocionalno, ekonomsko i seksualno nasilje. Emocionalno nasilje odnosi se na ignoriranje i isključivanje žrtve iz igre, zajedničkih aktivnosti razreda ili dječje grupe, a ova vrsta nasilja je najčešće usko povezana s verbalnim i fizičkim nasiljem. Seksualno nasilje predstavlja neželjene fizičke kontakte ili uvredljive verbalne komentare sa seksualnim značenjem. Ekonomsko nasilje odnosi se na uništenje ili otuđenje stvari te uključuje krađu i iznuđivanje novca.

Igra li veliku ulogu u tome u današnje vrijeme i internet?

Da, možemo reći da Internet igra veliku ulogu jer je u životima djece i mladih mnogima postao gotovo neizostavan dio svakodnevice i način komunikacije. Međuvršnjačko nasilje putem Interneta nazivamo cyberbullying i ono podrazumijeva razne situacije kada je dijete izloženo napadu drugog djeteta ili grupe djece putem interneta ili mobilnog telefona. Ono često uključuje slanje uznemirujućih poruka, napade na privatnost, uznemiravanje, vrijeđanje, stavljanje slika koje osoba sa slike nije odobrila i koje znaju biti obrađene i slično. Specifičnost cyberbullyinga jest što dijete nije sigurno niti kod kuće, te je izloženo nasilju 24/7. Osim toga ova vrsta nasilja ima dalekosežniju publiku – svjedoke te brojnije podržavatelje (oni koji lajkaju nasilan sadržaj na npr. Facebooku), a prividna anonimnost djeteta koji stavlja nasilne sadržaje daje mu snagu i hrabrost da to čini.

Ima li razlike između djevojčica i dječaka?

Rezultati našeg istraživanja pokazali su da nema značajne razlike u broju dječaka i djevojčica koji doživljavaju nasilje, no da je veći broj dječaka, u usporedbi s djevojčicama, nasilno prema drugima. Dobili smo rezultat da u verbalnom, ekonomskom i emocionalnom nasilju nema spolnih razlika, odnosno u podjednakom broju doživljavaju ga dječaci i djevojčice. Razlika postoji u količini fizičkog nasilja; istraživanje je pokazalo da su dječaci, u odnosu na djevojčice, u većem broju izloženi fizičkom nasilju, a osim toga su češće i čine fizičko nasilje. Djevojčice češće vrše verbalno nasilje. U slučaju seksualnog nasilja, djevojčice su izložene većoj količini seksualnog nasilja, dok su dječaci u većoj mjeri čine seksualno nasilje.

Koja je razlika između uobičajenih dječjih razmirica i vršnjačkog nasilja?

Za razliku od uobičajenih dječjih razmirica, vršnjačko nasilje odnosi se na uzastopno i namjerno uznemiravanje, napadanje ili ozljeđivanje drugog djeteta koje se ne može obraniti. Dakle, glavna razlika odnosi se na namjeru i dugotrajnost nasilnog ponašanja te neravnomjeran odnos moći između djeteta koje trpi nasilje i onoga koji ga čini. Često možemo uočiti kako dijete koje trpi nasilje niti ne zna zašto se to događa baš njemu/njoj, dok kod uobičajenog sukoba, djeca znaju oko čega se svađaju te potom to mogu i razriješiti.

Kako roditelj može prepoznati da je njegovo dijete žrtva? Poznato je da djeca često teško progovaraju o tome. Kako postići da dijete zna da vam se može obratiti?

Postoje različiti upozoravajući znakovi koji nam mogu pomoći da prepoznamo ili posumnjamo da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, a uglavnom se odnose na strah vezan za školu. Primjerice, ako se nasilje događa na putu između kuće i škole, djeca mogu pokazivati da se boje ići u školu i iz nje, mijenjati svoju uobičajenu rutu, tražiti roditelje da ih voze i slično. Ponekad dolaze kući s oštećenom odjećom i knjigama te imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine. Vrlo je često da ta djeca daju znakove da su usamljena, depresivna, tužna, uplašena, nesigurna, niskog samopouzdanja. Ukoliko se radi o nasilju na Internetu, uočava se, uz navedeno, i smanjeno vrijeme korištenja računala i/ili mobitela te skrivanje ekrana od roditelja.

Djeci uglavnom nije jednostavno povjeriti se odraslima o doživljenom nasilju. Ono što roditelji mogu napraviti je razgovarati s djecom o tome što učiniti ako se nađe u situaciji kada su izložena nasilju te im dati do znanja da u takvim situacijama mogu računati na pomoć i podršku svojih roditelja.

Važno je imati na umu da su i djeca koja čine nasilje nad drugom djecom također rizična skupina kojoj treba pomoć. Čest je slučaj da dijete koje je najprije trpilo nasilje nakon nekog vremena na nasilje počne uzvraćati nasiljem.

Što dijete može očekivati ako nazove Hrabri telefon? Što im savjetujete?

Svako dijete koje nazove Hrabri telefon može očekivati da će im se javiti osoba koja će ih saslušati, pokušati razumjeti i dati im podršku vezano za teškoće koje ih muče. U slučaju međuvršnjačkog nasilja, nastojimo potaknuti djecu da se povjere roditeljima, nastavnicima i školskim stručnim suradnicima jer je pomoć odraslih potrebna kako bi se nasilje zaustavilo. Objasnimo im da je škola odgovorna za nasilje koje se događa u školi i u blizini škole, te da su odrasli odgovorni da pomognu djeci. Često je djeci to teško jer imaju razne strahove vezane uz razgovor o problemu s odraslima u svojoj okolini, stoga ih nastojimo ohrabriti i osnažiti. Osim toga, u suradnji s djetetom osmišljavamo konkretan plan onoga što bi dijete moglo učiniti kada se nađe u situaciji kada je u opasnosti, kako bi se dijete osjećalo snažnije i kako bi se lakše nosilo s tom stresnom situacijom.

Što kada roditelj sazna da je njegovo dijete to koje vrši zlostavljanje? Kako pomoći djetetu, gdje se obratiti za pomoć?

Neke znakove nasilnog ponašanja roditelji mogu uočiti već kod male djece. Stoga je važno da roditelji prate razvoj svog dijete i na vrijeme se obrate stručnjaku koji im može pomoći shvatiti djetetovo ponašanje i savjetovati ih u prevenciji nasilnog ponašanja. Ako roditelj sazna da se njegovo dijete nasilno ponašalo, važno je da surađuje s nastavnicima i stručnim osobljem u školi te potraži pomoć kod dječjeg psihologa. Jedna od ustanova u koje se roditelji mogu javiti je i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba.

Kakve su vaše povratne informacije. Shvaćaju li nastavnici i ravnatelji u školama važnost prevencije nasilja među djecom?

Kroz razgovore s roditeljima dobivamo različite povratne informacije. Nažalost, malo je škola koje imaju preventivne programe, ili se programi započnu kada je do nasilja već došlo. Kada roditelji zovu Hrabri telefon zbog međuvršnjačkog nasilja, najčešće je riječ o tome da su bespomoćni i više ne znaju što trebaju napraviti. U tim slučajevima ih upućujemo na razgovor s ravnateljem, stručnim suradnicima u školi i po potrebi na obraćanje Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.

Koliko je važna prevencija?

Prevencija je važna već u ranom djetinjstvu, kroz uključivanje djece u različite programe u vrtiću, lokalnoj zajednici i školi. Važno je da u preventivne programe ne budu uključena samo djeca, već i  roditelji, vrtićko i školsko osoblje jer samo kroz suradnju i stvaranje povjerenja ovi programi imaju smisla. Na svako nasilno ponašanje treba se reagirati.

Marina Barišić