VAŽNOSTI PRIMJENE DIZAJNA KOD DJECE

VAŽNOSTI PRIMJENE DIZAJNA KOD DJECE

Mia Bogovac, magistra dizajna koja svakodnevno djeluje unutar dizajn studija
Manufakturist – zagrebačkog brenda koji svoje projekte i proizvode izlaže na brojnim
međunarodnim sajmovima i izložbama dizajna, prije četiri godine pokrenula je
samoinicirani projekt pod nazivom “Odrazi”. U svom radu surađivala je s raznim
obrazovnim ustanovama koje su se uključili u projekt. Mia naglašava kako uz pomoć
dizajna djeca vježbaju motoričke sposobnosti, upoznaju cijeli proces dizajna u malom i
svjedoče preobrazbi svoje ideje u crtež, maketu i na kraju proizvod koji će koristiti ne
samo oni nego i njihovi prijatelji, roditelji učitelji.
Donosimo vam razgovor s ovom talentiranom dizajnericom.

Svoj projekt ste nazvali Odrazi. Što su Odrazi i koji im je cilj?

Odrazi se naslanjaju na ideju participativnog dizajna i socijalne akcije. Ideja je da
dizajner svojim vještinama povezuje zajednicu sa strukom putem radionica; klasičnog
principa koji omogućuje dizajneru da stupi u izravan kontakt s korisnikom. Sudionici
radionica promišljaju njima interesantne teme i praktičnim radom uviđaju razliku između
konzumacije gotovog, “serviranog” proizvoda, te stvaranja nove vrijednosti.

DSCF2878 copy

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako ste se odlučili na rad s djecom?

Projekt je od početka postavljen dosta široko (bez ograničenja na određenu ciljnu
skupinu). Rad s djecom je bio spontana polazišna točka. Ne kaže se bez razloga da su
djeca najbolji učitelji. Oni su ravnopravni sugovornici koji dobro znaju što žele, samo ih
treba ohrabriti i pomoći im da rade ono što im najbolje ide – maštaju, povezuju
sakupljena znanja i slijede svoju intuiciju. Tako postaju svjesni da kao sudionici društva
mogu mijenjati sustav i utjecati na njega.

Što djeca mogu naučiti uz pomoć dizajna?

Proces dizajna je odlična metoda za razumijevanje problema, pronalazak i primjenu
rješenja. Cilj je spoznati moć utjecanja na vlastitu okolinu, kroz stvaranje novog
predmeta, prostora ili koncepta.  Djeca dizajniranjem vježbaju motoričke i kognitivne
sposobnosti. Proces dizajna prevodi ideje u crtež, maketu i na kraju predmet ili prostor
koji će koristiti ne samo oni nego i njihovi prijatelji, roditelji učitelji. Dizajn je alat koji
uspostavlja nove i jača postojeće komunikacijske kanale između institucija i pojedinaca
(primjerice, škole i obitelji, Doma za djecu i mlade i obližnjeg dječjeg vrtića itd.).

10830986_10154850541695291_7184820267118009983_o

DSCF2657 copy

 

 

 

 

 

 

 

S kim ste do sada surađivali?

Dosadašnji suradnici na projektu su odgojno – obrazovne institucije (u Zagrebu: Osnovna
škola Frana Galovića, Osnovna škola Dugave, Dječji dom SOS selo, Dom za djecu i
mlade, te u Dubrovniku: Udruga Aster, Kinematografi Dubrovnik, OŠ Ivana Gundulića,
OŠ Marina Držića, OŠ Marina Getaldića te OŠ Mokošica). Škole su centri lokalnih
zajednica (naselja) i trebali bi biti glavni pokretači promjena u njima. Pogledate li
unatrag, primijetit ćete da se prije četiri godine značajno manje promišljalo, pisalo ili
bavilo problemom dizajna u školama, kamoli drugim institucijama. Pri izradi diplomskog
rada s temom “Etika i dizajn”, razmišljala sam što sve dizajner može biti – na koje načine
može mijenjati društvo i kako društvo može doprinijeti razvoju dizajna. Kao mladi
profesionalac nastavila sam u tom smjeru, te sam pomalo naivno, “gerilski” i bez “fige u
džepu” kontaktirala nekoliko institucija i pomalo je nastajao projekt.

Koje su teme radionica i kako ih birate?

Teme se razlikuju jer se razvijaju kroz suradnju dizajnera i sudionika (djeca, roditelji,
odgojitelj, učitelji i sl.) ali generalno je riječ o prostoru u kojem se boravi (dom, škola,
park itd.), postojećim funkcijama (odmor, druženje, učenje, rad…) te željama i potrebama
korisnika. Također, važno je naglasiti da sudionici uvijek izrade svoje produkte, koristeći
prave alate i materijale prilagođene dobnoj skupini. Takav pristup i inzistiranje na
realizaciji je bio prioritet koji nije lako ispuniti ali je presudan za postizanje cjelovitog
iskustva i zadovoljstva malih dizajnera. Istovremeno, radi se o svojevrsnom odgovoru na
veliki izazov stavljen pred nastavnike tehničke i likovne kulture, koje ne zauzimaju
značajnije mjesto u kuirikulumu. Stoga sam zadovoljna jer sam se susrela s
entuzijazmom pojedinaca koji sustavno rade na edukaciji u domeni vizualne kulture.

U ove četiri godine održali ste mnoge radionice. Koja vam je ostala u posebnom sjećanju?

Da, bilo ih je uistinu mnogo i dosadašnja iskustva su neprocjenjiva. U jednoj školi smo
oblikovali prostor za provođenje slobodnog vremena – čak smo putem radionice uspjeli
po prvi puta povezati učenike dviju škola koje dijele istu zgradu i zajedno osmisliti
mjesto gdje se svi osjećaju dobrodošlima. Izradili smo namještaj, osmislili interijer a na
kraju smo uključili i roditelje koji su s djecom osmislili i izradili sustav za komunikaciju
osoblja škole, učenika i roditelja.

Značajna je bila i nedavno održana radionica u prostoru Luže u Dubrovniku. Učenici
četiriju osnovnih škola dobili su isti zadatak: oblikovati prostorni element za
multifunkcionalni prostor “Luža” a nastala su sasvim različita rješenja:

1. Složiva polica za izložbu i pohranu predmeta,
2. Stolovi za druženje i učenje čijim spajanjem nastaje stol za stolni tenis,
3. Složiva pozornica / kulisa za interpretaciju pogledanih i stvaranje vlastitih predstava.

Imate li u planu novi projekt?

Budućnost projekta leži u nastavku uspješnih suradnji ali i uključivanju novih
interdisciplinarnih suradnika, ciljnih skupina i povezivanju regija. Trenutno je u planu
veliki istraživačko – praktični pothvat, radnog naziva Odrazi 2.

Ivana Vodanović