ŠUMEKOV PUT

ŠUMEKOV PUT

Sigurno znate za Šumeka. Čudaka Šumeka.
To je onaj lik koji je jednom davno, zbog prometa i smoga zbrisao iz Vrlingrada.
Ravno u Vrlingradsku šumu. I više se nikad nije vratio u grad.

Taj lik se nekad zvao Veljko. Sve dok nije postao frik i nestao u šumi. Duboko u
šumi, tamo gdje ga nitko ne može naći. I tako je nastao Šumek, Čudak Šumek.

Jednom, ne tako davno, zapravo baš nedavno, u Vrlingradskoj šumi zalutao je
Mirkec. To je jedan malac koji je krenuo u šumu kako bi pronašao najljepši cvijet
za svoju mamu, a pronašao je – onog Čudaka Šumeka.

Pronašao je I najljepši cvijet, ali to je neka druga priča. I tako je, čekajući da
mama dođe po njega, Mirkec svašta naučio od Šumeka. Jest da Šumek živi u
šumi, a Mirkec u gradu i da jedno s drugim nema baš puno veze.

Ili, možda ima?
1
Tanjurić sreće

Ako znate čitavu priču o Šumeku, onda se sigurno sjećate koliko on voli ptice.
Voli ih još otkad je živio u Vrlingradu i zvao se Veljko. Voli ih toliko jako da svakoj
zna ime i prepoznaje ih po njihovom pjevu.
Najljepše je u proljeće, kad je oko Šumeka sve u cvatu, a ptice pjevaju na sve
strane i na svakom stablu.
Pjevaju ptice i zimi, ali puno manje. Jer, zime u Vrlingradskoj šumi su vrlo mračne
i vrlo hladne.
Puno bolje nisu ni zime u Vrlingradu. Osobito kad ima puno leda i snijega. I kad
se smrznu ruže u vrtu, toga se Mirkec jako dobro sjeća. Kad je takvo vrijeme,
onda ptice ne pjevaju. Onda im je hladno i onda su gladne.

Šumekove ptice su sretne. Jer, on je svima napravio malene kućice. Skromne i
tople i u svakoj je tanjurić koji je uvijek pun hrane.

Čini se kako će ova zima u Vrlingradu biti vrlo duga i vrlo hladna. I počeo je
padati snijeg, a Mirkeca to posebno veseli. Već zna što će raditi – grudati će se i
sanjkati baš svaki dan. Klizati se neće. Jer ne zna. I sram ga je što ne zna. I još ga
je više sram priznati da ne zna. Jer, ako prizna, onda će morati pokušati naučiti i
svi će ga gledati kako je nespretan i kako pada i onda će mu se svi smijati i tako
nikada neće naučiti klizati. Eto, tako si misli Mirkec.
Možda se predomisli, tko zna. Kako god bilo, s klizaljkama, ili bez njih, Mirkec će
ove zime svaki dan biti vani.
Vani, na snijegu. I biti će promrzao, mokar i gladan. Ali, čim padne mrak, doći će
kući. Tamo je uvijek toplo i tamo uvijek ima nešto za jesti.

Ove zime, Mirkec je prvi put pomislio na ptice. Na one koje često dolaze u mamin
vrt. Na one koje se čuju kad prolazi vrlingradskim parkom. Na one koje ponekad
slete na prozor njegove školske učionice i onda ih svi gledaju i više nitko ne sluša
učiteljicu. Već ih dugo nije vidio. A kamoli čuo. Sigurno im je hladno i skrivaju se
ispod nekog krova.

Onda se Mirkec sjetio Šumekovih ptica. Sretnih ptica koje pjevaju čak i ured zime.
Jer, imaju kućicu i imaju hranu.
Mirkec se jako dobro sjeća kako je Šumek izrađivao kućice od drveta i pripremao
ih za zimu. Ali, Mirkec nije tako spretan. On ne zna kako napraviti kućicu od
drveta. Mogao bi naučiti, ali dok on napravi jednu kućicu, u Vrlingrad će već stići
proljeće. A možda i ljeto.

Mirkec možda nije spretan. I možda mu treba dugo da nešto nauči. Ali, ponekad
je vrlo dosjetljiv. i ponekad ima vrlo bujnu maštu. I ponekad baš smisli svašta.
Kao ono kad je izmislio da se s mamom seli u Japan. Ili, recimo, kad je jučer na
tavanu našao svoje stare čizme. Odavno ih je prerastao. I odavno su popucale i
više ih nitko ne može nositi. Pravo čudo da iz njih ne iskaču miševi, eto toliko
dugo su već na tavanu.
I pravo čudo da se ovog nije sjetio ranije: dakle, uzeo je čizme i objesio ih na
stablo u vrtu. Na sredini svake čizme probušio je rupu. Unutra je stavio vatu,
slamu i na vrh sjemenke.

Onda je čekao. Čekao. I čekao. Čekao. I još je čekao. Pa je zaspao.

Kad se jutros probudio, prvo je pogledao u čizme. Sjemenki više nije bilo.
Mirkec je bio jako sretan.

Ivana Francišković