MARICA SVEZNALICA (savjeti u svim prilikama i neprilikama)

MARICA SVEZNALICA (savjeti u svim prilikama i neprilikama)

Marica svojim duhovitim savjetima rješava sve probleme. Zato se i zove Marica Sveznalica.
Marica je vesela, smotana djevojcica koja dobro zna što hoće, ali ne zna kako to napraviti. Jako se trudi
i nije joj teško ponavljati. Voli savjetovati druge i pomogati im u svakodnevnim problemima. Nijedan
problem joj nije stran. S obzirom da je vrlo nespretna, ali nikad ne odustaje od svojih zamisli, oko nje je
uvijek kaos i nered. Ali Marica ne bi bila sveznalica da ne uspije sav kaos i nered riješiti. Ponekad joj treba
više vremena, a ponekad manje.

Marica redovito daje neki savjet ili preporuku. U kratkoj formi ona otvara problem, više manje spretno ili
nespretno pronalazi rješenje.

________________________________________________________________________________

Marica se sprema za izlazak

Hej društvo, ja sam Marica Sveznalica. Zovem se Marica jer je tako odlučila moja mama, a Sveznalica
sam jer sve znam. Jako bih vam rekla koliko imam godina, ali to je tajna. A znate da se tajne ne smiju
odati. Živim s mamom Dunjom, tatom Vladekom, bratom Lukom i Matildom. Matilda je moj pas.
I jako je volim. Ponekad je volim više od svih prethodno nabrojanih. Zato što me Matilda nkada ne ljuti,
a oni stalno. Matildu volim kao što volim čokoladu. A to je jako puno. Znate što još volim?! Volim biti
sama. Ali to je vrlo rijetko. A kad sam sama to je za mene raj. Moja soba postane potpuno drugačija.
Ma cijela kuća postane drugačija, igračke ožive i uvijek je glasna muzika. Obavezno od mame posudim
neke super stvari iz ormara i odjenem. Mogu vam reći da mi sve super stoji. Naravno da mi ni šminka
ne promakne. Točno znam gdje stoji u kupaonici. U šminkanju sam vrlo vješta. Jedan potez lijevo,
drugi potez deseno… Malo crvenog, malo rozog, malo neke druge boje ovisno o raspoloženju i ja sam
našminkana.

Ali to nemojte reći mojoj mami. To je naša tajna. Ona misli da sam još uvijek mala, ali to nije istina.
I moj tata to misli. Najviše me ljuti kad mi govore: ———-Marice, ti to ne znaš. Mi ćemo ti pokazati.

-Marice, pusti to, strgat će se!

-Marice, makni se, srušit ćeš policu! Marice, pogledaj ruke, umrljane su ti od čokolade! Ne prilazi
zidovima!

-Marice, čaša ti stoji na rubu stola! Već vidim kako pada!

A onda obavezno:

-Marice, pospremi sobu! Jel ti paziš na svoje igračke?!

-Marice, odjeća ti je razbacana po cijeloj kući! Ja neću stalno sakupljati za tobom!

-Marice, cipele su ti blatnjave. Očisti ih! Nije mi jasno zašto moraš stati u baš svaku lokvu!

I tako po cijeli dan. Kao da se natječu tko će više puta reći moje ime. Marice ovo, Marice ono! A meni
para izbija iz ušiju, lice mi se zacrveni i potpuno izgubim glas. No, situacija se ponavlja iz dana u dan.
Izgledalo je kao da baš ništa ne znam i kao da sam svakim danom sve manja i mlađa.
Odlučila sam im dokazati da nisu u pravu. Odlučila sam postati Marica Sveznalica! Toliko toga ću naučiti
da će mi Sveznalica postati novo prezime. Lako sam zamislila kako se drugi dive mome znanju, ali put
do toga nije bio nimalo lagan. Kako bih postala sveznalica morala sam sve znati. A to znači puno čitati.

Svoju sobu , koja je jako rijetko uredna, natrpala sam knjigama i časopisima. Čitala sam stalno, knjigu
sam imala u ruci čak dok sam gledala tv, pisala zadaću, odjevala se za školu ili telefonirala. U želji da što
prije sve naučim čitala sam nekoliko knjiga odjednom. Rečenice su se miješale, u glavi mi je bila teška
zbrka, ali nisam odustajala.

I tako malo pomalo, ja sam puno toga naučila. Moje prijateljice su to primijetile i počele tražiti savjete.

-Marice, reci mi koja mi boja najbolje stroji?

-Marice, preporuči mi knjigu za čitati, ali da ne bude previše tužna.

-Marice, što je onomatopeja?

-Marice, kakvo će sutra biti vrijeme?

Ne želim se hvaliti, ali odgovore uvijek imam spremne.

Ispričat ću vam što mi se jučer dogodilo. Moj bratić Marko imao je rođendan. Svi su u obitelji bili jako
uzbuđeni zbog rođendana jer je Marko slavio tri godine. Ja sam mu htjela reći, iz vlastitog iskustva,
da imati tri godine nije ništa posebno, ali mama mi je rekla da to nije pristojno te me gotovo uvjerila da
sam se i ja jako veselila trećem rođendanu.

Odlučila sam nepokvariti Markovo veselje. Cijeli dan sam razmišljala što da odjenem. I sjetila sam se
svoje super, sretne majice. S obzirom da će tamo biti puno djece i da ćemo se vjerojatno naganjati oko
kuće odlučila sam odjenuti hlače kako bih nesmetano mogla skakati, trčati i penjati se po drveću dok
nitko od odraslih ne gleda. Kad sam odjenula majicu ostala sam u šoku. Majica je imala mrlju. Pojma
nemam kako je ta mrlja nastala. Znam samo da je bila čudnog oblika, smeđe boje i bez mirisa. Mislila
sam da mi se pričinjava pa sam zatvorila oči. Kad sam ih otvorila mrlja je bila na istom mjestu. Još
jednom sam zažmirila, pa otvorila oči. Ništa se nije promijenilo. Morala sam brzo misliti. I onda sam se
sjetila. Uzlela sam majicu i odnijela u kupaonicu, na mrlju sam natrljala šampon za kosu, sapun i još neke
preparate. Trljala sam koliko god sam mogla, ali mrlja nije nestala nego je narasla. Kao da je čudovište.
Morala sam brzo smisliti nešto novo. Uzela sam sušilo za kosu i pokušala osušiti ogromnu mokru mrlju.
Znala da da će je svi primijetiti, pogotovo moja mama.

Nisam imala pojma što dalje. Majicu sam osušila. Morala sam smisliti nešto drugo. Mozak mi je radio
sto na sat. Mahnito sam jurila po sobi i uočila jednu veliku mašnu koju sam nekad nosila na kosi. Bila
je crvena. I odlično bi pasala na mojoj ljubičastoj majici. Odlučila sam mašnu zalijepiti na mrlju. Tako
se mrlja neće vidjeti, a imat ću lijepi ukras. Gledala sam u mašnicu, ali nisam znala kako je zalijepiti na
majicu. Pomislila sam da bi mi mogla poslužiti žvaka, ali što ako ne bude dovoljno čvrsto i mašna mi
otpadne. Mogla sam upotrijebiti i ljepilo koje koristimo u školi, ali na kutijici je pisalo da je to ljepilo
samo za papir. Ni kutijica puna šljokica nije mi pomogla. Izmišljala sam čarobne riječi misleći da će se
dogoditi neko čudo i da će se mašna sama zalijepiti na majicu, ali čudo se nije dogodilo. Uzela sam
tempere, kist, malo vode i krenula. Od ružne smeđe mrlje napravila sam sunce. I to ne bilo kakvo
sunce nego sunce koje ima oči, nos i usta. I smije se. To je bilo veselo sunce. Ponovno sam uzela sušilo u
ruku i posušila sunce na majici. Ostavila sam majicu da se suši. Na vratila se pojavila mama i rekla mi
da požurim. U nekoliko sekundi odjenula sam se za proslavu. A mašnu sam stavila u kosu. Izgledala sam
prekrasno. I bila sam ponosna.

Što mislite kako je reagirala moja mama?

1) Bila je jako ljuta.

2) Bila je jako, jako ljuta.

3) Bila je jako, jako, jako, jaaaakooo ljuta.

Točan odgovor ću vam šapnuti sljedeći put kad se vidimo.

Bok, pozdravlja vas Marica.

 

Ivana Gudelj
dramaturginja i spisateljica