Kako razvijati emocionalnu inteligenciju djeteta

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju djeteta

Autorica teksta: Dr. sc. Dubravka Šimunović

 

Emocionalna inteligencija je jednako toliko važna kao IQ (kvocijent inteligencije). Psihološka istraživanja pokazuju da su djeca koja su savladala vještine emocionalne inteligencije (EQ) vedrija, samopouzdanija i uspješnija u životu. Mnogi znanstvenici smatraju da su se ljudske emocije razvile prije svega kao mehanizam preživljavanja. No dok su emocije našem primitivnom pretku pomagale u prilgodbi, moderno društvo pred nas je stavilo izazove koje priroda nije predvidjela. Nagomilani stresovi modernog života pokrenuli su lavinu depresije, tjeskobe i nesanice te donijeli raznovrsne nedaće, poput pretilosti i raka. Terapiju si uglavnom prepisujemo sami, a to može biti bilo što, od kofeina do kokaina; gotovo i nema osobe koja je ostala pošteđena. Stoga poučavajući djecu emocionalnim i društvenim vještinama omogućit ćemo im da se lakše nose s emocionalnim pritscima modernog doba.

 

Hrana u službi emocija

Emocije nisu apstraktne pojave koje definiramo uz pomoć psihologa. One su zapravo vrlo stvarne. Javljaju se u obliku određenih biokemijskih tvari, koje proizvodi mozak i na koje tijelo reagira. Hrana koju jedemo utječe na naše emocije preko kemijske reakcije. Hrana koja nam poboljšava raspoloženje, poput čokolade i sladoleda, potiče mozak na proizvodnju serotonina i endorfina – biokemijske tvari koje naš mozak povezuje s osjećajem dobrog raspoloženja. Serotonin je samo jedna od kemijskih tvari, tzv. neurotransmitera koje djeluju na naše emocionalne reakcije. No psihijatar Michael Norden u svojoj knjizi “Beyond Prozac” tvrdi kako i samo možemo naučiti svoj mozak da proizvodi serotonin, zdravijom prehranom, tjelovježbom i dovoljnom količinom spavanja.

 

Što znači emocionalna inteligencija?

Izraz EQ prvi su put 1990. godine uporabili psiholog Peter Salovey s Harvarda i John Mayer s University of New Hampshire. Tako su nazvali skup emocionalnih osobina važnih za uspješnost pojedinca. To su empatija, izražavanje i shvaćanje vlastitih osjećaja, samosvladavanje, neovisnost, prilagodljivost, omiljenost, sposobnost rješavanja problema u suradnji s drugima, upornost, prijateljsko ponašanje, ljubaznost i poštovanje. U posljednjih 60 godina provedena su tisuće istraživanja o razvoju EQ kod djece. Nažalost, vrlo je malo otkrića našlo primjenu u praksi, čemu je razlog u najvećoj mjeri jaz između akademskog svijeta pomno izrađenih dijagrama i statistika te grube stvarnosti u kojoj rade nastavnici i školski psiholozi.

Salovey i Mayer su definirali emocionalnu inteligenciju kao “podvrstu društvene inteligencije koja se sastoji u sposobnosti prepoznavanja i praćenja vlastitih i tuđih osjećaja i emocija, te uporabe te informacije kao vodilje u mišljenju i postupanju”. No iako se EQ ne može izmjeriti, činjenica je da je to smislen pojam jer mi te osobine kod djece možemo prepoznati. Emocionalna inteligencija nije suprotnost kvocijentu inteligencije, odnosno kognitivnim vještinama, nego je s njima u dinamičnom odnosu, kako na pojmovnoj razini, tako i u svakodnevnom životu. Možda je najvažnija razlika između emocionalne inteligencije i kvocijenta inteligencije u tome što je EQ manje genetski uvjetovan, a to omogućuje roditeljima da poprave propuste prirode i tako utječu na djetetove izglede za uspjeh.

 

Što treba učiniti da bismo odgojili zadovoljnu, zdravu i uspješnu djecu?

Treba promijeniti način na koji se razvija djetetov mozak. Komponente EQ dr. Lawrence E. Shapiro podijelio je u šest područja: vještine vezane uz moralno ponašanje, razmišljanje, rješavanje problema, ponašanje u društvu, uspjeh u školi i na poslu i emocije. Svako područje dalje se dijeli na zasebne vještine EQ-a, kao što su: motiviranost, društvenost, empatija, realistično razmišljanje…

  1. MORALNE EMOCIJE

Zadovoljavajući moralni razvoj podrazumijeva emocije i ponašanje koje odražava svijest o drugima: davanje, pomaganje, brižnost, altruistično ponašanje, uvažavanje drugih i spremnost za pridržavanje društvenih normi.

Empatija i brižnost

Razvojni psiholozi razlikuju dvije komponente empatije:

  • emocionalno reagiranje na druge ljude, koje se obično razvija u prvih šest godina djetetova života
  • kognitivna reakcija, koja se odnosi na stupanj u kojem su djeca sposobna shvatiti točku gledišta, odnosno stajalište nekog drugog.

Neka se djeca rađaju s većom sklonošću empatiji od druge djece. Istraživanja psihologa M. Radke Yarrow i A. Zahn Waxler pokazala su da neka djeca na žalost drugih reagiraju izražavanjem suosjećanja i odmah pokušavaju pomoći, dok druga djeca samo promatraju, više sa zanimanjem nego zabrinuto. Postojala je i treća skupina djece koja su se povlačila dalje od djece koja plaču ili su čak korili ili udarali uplakano dijete.

Stupanj razvijenosti empatije kod djece nije uvjetovan ni društvenim statusom ni brojem članova obitelji, iako starija braća i sestre uglavnom radije pomažu nego mlađa. Također nema razlike u sklonosti empatiji kod dječaka i djevojčica. Ono što doista oblikuje ponašanje djece je način na koji njihovi roditelji u svakodnevnom životu slijede ta pravila. Želite li da vaša djeca budu puna empatije, da iskazuju više brižnosti i odgovornosti, morate od njih to i očekivati. U obitelji moraju postojati jasna i dosljedna pravila od kojih se ne smije odstupati. Djeca moraju znati da moraju pomagati, ne zbog nekakve nagrade, već zbog činjenice da je pomaganje drugima nešto dobro.

Čestitost i moralnost

Djecu naučite nužnosti poštenja dok su još mala i u tome budite dosljedni tijekom njihova odrastanja. Dječji se doživljaj poštenja mijenja, ali to ne bi trebalo vrijediti i za vas. O poštenju i moralnosti možete razgovarati s djecom u vrlo ranoj dobi, a kao polazište mogu vam poslužiti knjige i filmovi, igranje igara koje izgrađuju povjerenje, kao i razumijevanje djetetove potrebe za privatnošću. Neke od aktivnosti koje mogu pridonijeti izgradnji povjerenja:

Vođenje slijepca (za sedam i više godina) – Djetetu stavite povez preko očiju i vodite ga po sobi. Također je potrebno i zamijeniti uloge. Prije i poslije bitno je razgovarati o cilju igre.

Pad unatrag (za pet i više godina) – Stanite iza djeteta te mu kažite da se opusti i padne unatrag. Uhvatite ga ispod pazuha. Potom zamijenite uloge. Ako je dijete premalo da bi vas uhvatilo, može vam pomoći netko drugi.

Igra tajni (za sedam i više godina) – Ova igra pridonosi izgradnji povjerenja i potiče otvorenost. Zamolite sve članove obitelji da na list papira napišu jednu tajnu. Zatim se papiri pomiješaju i svaki od sudionika izvuče jedan papir. Na papiru mora pisati i ime osobe kojoj pripada tajna. Ovisno da li osoba koja je napisala tajnu pristaje na javno čitanje tajne, dobiva bod. Ako ne pristane, tajna ostaje nepročitana.

Negativne moralne emocije: sram i krivnja

Negativne emocije poput srama i krivnje nedvojbeno imaju mnogo veći utjecaj na emocionalni razvoj nego pozitivne. Sram se definira kao oblik krajnje nelagode, koja se javlja kad djeca osjete da svojim ponašanjem ne zadovoljavaju očekivanja drugih. Krivnja se javlja kad djeca ne uspiju zadovoljiti vlastite standarde ponašanja. Sram treba poticati ako dijete ostane ravnodušno pošto učini nešto zbog čega bi trebalo biti posramljeno. Osjećaj krivnje je zapravo puno učinkovitiji i trajniji motivator nego sram. Djecu stariju od deset godina zatražite da sastave vlastiti prijedlog kazni uz svako pravilo. Također je bitno naglašavati važnost isprike.

 

  1. RAZMIŠLJANJE – UTJECAJ MIŠLJENJA

Dijete treba naučiti sposobnosti realističnog mišljenja jer ono je suprotnost samozavaravanju. Vještini realističnog razmišljanja djecu možete načiti pomoću priča pozitivnog modela. Naime, ono najvažnije što možete dati svome djetetu je vrijeme provedeno s vama. Psiholozi već desetljećima naglašavaju pozitivne učinke čitanja i pričanja priča djeci. Kao temu odaberite nešto što je blisko vašem djetetu. Ispričajte mu priču o nekome tko je “sličan” djetetu.

Današnja su djeca sklonija pesimizmu od prijašnjih naraštaja. Djeca su zbog toga ranjivija nego ikada, do te mjere da obolijevaju od depresije, loše uče… Djetetu možete pomoći učeći ga optimizmu. Pritom je bitan i vaš način kojim kritizirate dijete. Tada izbjegavajte kritizirati na pesimističan način, što podrazumijeva da ne smijete upotrebljavati riječi “uvijek”, “milijun puta”, “nikad” jer upućuju na općenitost problema. Ne treba opisivati problem u katastrofičnim razmjerima i treba dati kaznu, ali jasnu i određenu. Možete uporabiti tablicu gdje ćete s djetetom razmotriti problem iz više perspektiva.

Treba li promijeniti način na koji dijete misli?

Svaki problem je potrebno imenovati i definirati kao neprijatelja. Djetetu možete pomoći da napravi svoj osobni plan borbe s neprijateljem, tako što će odgovoriti na neka pitanja, primjerice:

  • navedi ime svog neprijatelja
  • opiši strategije koje ćeš uporabiti u borbi
  • pristupi problemu na nov način napadom iz zasjede
  • napad punom snagom (navedi što više načina napadanja problema)
  • gdje će se bitka događati
  • koje je najpovoljnije vrijeme za borbu
  • tko su tvoji saveznici (kojim ljudima možeš vjerovati; kako ti oni mogu pomoći)
  • odredi mjesto i vrijeme odmora od bitke
  • koje uvjete mirovnog sporazuma možeš prihvatiti
  • kakva će biti budućnost po završetku borbe.

Psiholozi također preporučuju djeci razgovor sa samim sobom. Razgovarajući sa sobom, dijete se može suočiti s mnoštvom različitih situacija. Može ponavljanjem misli početi vjerovati u nešto što je dobro za njega (npr. “ja se ne bojim ljudi u bijelim kutama”). Ponavljanje misli izaziva aktivnost neokorteksa, a on potom inhibira emocionalni mozak u proizvodnji hormona i drugih kemijskih prijenosnika poruka, koji izazivaju reakcije tijela, poput ubrzanog pulsa ili grčenje želuca.

Dijete može smanjiti utjecaj stresa i zamišljanjem slika. Odvraćajući pozornost mislećeg dijela mozga zamišljanjem slika, možemo oslabiti živčane podražaje koje izaziva tjelesna ili psihička bol. Zamišljanjem slika, dijete se može suočiti s raznim situacijama. Kad padne i ozlijedi koljeno, može zamisliti kako mu na ogrebotinu stavljaju vrećicu s ledom i kako bol prestaje. Ako se boji odlaska stomatologu, zamisliti kako, dok sjedi na stomatološkoj stolici, leti na čarobnom sagu. Ako ima glavobolju, može zamisliti svoju bol kao bubanj o koji udara palica te kako se hladna čarobna plahta omata oko bubnja i prigušuje udarce.

U savladavanju ovih vještina najvažnije je ponavljanje, stoga ih pokušajte učiniti što zanimljivijma, a djecu potaknite vlastitim zanimanjem i entuzijazmom.

 

  1. RJEŠAVANJE PROBLEMA

Često podcjenjujemo sposobnost djece da sama riješe probleme i suviše rano uskačemo kako bismo im pomogli, i onda kad ta pomoć uopće nije potrebna, ili smatramo da sami moramo donositi odluke umjesto njih. Odrasli, koji svoju uspješnost i sreću mjere što manjom količinom problema o kojima treba brinuti, teško mogu razumijeti da djeca zapravo uživaju u rješavanju problema. Mala djeca mogu riješiti prilično složene probleme ako ih povežemo s nečim što je njima poznato i učinimo konkretnijima. Kad djeca vide da njihovi roditelji mirno razgovaraju o nekom problemu, sagledavajući ga sa svih strana i predlažući razne mogućnosti rješenja, djeca prirodno oponašaju i usvajaju takvo ponašanje.

Dr. Arnold Goldstein je razvio sveobuhvatni problem pod nazivom “The Prepare Curriculum” namijenjen poučavanju društvenih vještina u kojemu predlaže sljedećih sedam koraka za poduku starije djece rješavanju složenijih problema:

  • Naučite djecu koliko je važno zaustaviti se i razmisliti.
  • Naučite djecu kako da uoče i definiraju problem.
  • Naučite djecu kako da prikupe informacije iz vlastite perspektive, uključujući mišljenja, činjenice i nepoznate informacije.
  • Naučite djecu kako da prikupe informacije iz perspektive drugih ljudi, uključujući ono što drugi ljudi vide, misle ili osjećaju.
  • Naučite djecu kako da uoče postojanje više mogućih strategija.
  • Naučite djecu kako da procijene posljedice i ishode određenih riječi ili djela.
  • Uputite djecu neka vježbaju cjelokupni proces rješavanja problema, utvrđujući svaki korak i hrabreći ih da ustraju sve dok ne dođu do dobro promišljenih rješenja.

 

  1. PONAŠANJE U DRUŠTVU – DRUŠTVENE VJEŠTINE

Od svih vještina EQ koje će dijete naučiti, sposobnost snalaženja u društvu najviše će pridonijeti njegovu osjećaju uspješnosti i zadovoljstva. Kako bi u tome uspjelo, dijete mora naučiti prepoznavati, protumačiti i pravilno reagirati na razne društvene situacije. Mora naučiti pomiriti svoje potrebe i očekivanja s potrebama i očekivanjima drugih. Društvene vještine uglavnom se uče kroz međusobnu interakciju, a ne toliko od roditelja.

Konverzacijske vještine

Većina djece koja se teško snalaze u društvu, pokazuje manjak konverzacijske vještine primjerene njihovoj dobi. Psiholog David Guevermont preporučuje igru “Televizijski talk show”. U njoj jedno dijete glumi domaćina, a drugo gosta. Domaćin mora gostu omogućiti da se osjeća dobrodošao, a u razgovoru treba saznati što gosta doista zanima, kako se osjeća i što misli. Oba djeteta se ocjenjuju za određene vještine, npr. postavljanje pitanja, govori o sebi, predlaže i pomaže, pozitivno reagira (daje komplimente), navodi gosta da priča o sebi, pokazuje zanimanje, daje suvisle primjedbe…

Važnost humora

Djeca sa smislom za humor često su uspješnija u društvu jer teško je ne voljeti nekoga tko nas nasmijava. Kao i ostale vještine EQ-a, humor se razvija već u prvim danima života. Prema Paulu Mcgheeju, pravi smisao za humor razvija se u drugoj godini života, kad dijete počinje shvaćati simboličnu prirodu riječi i stvari. U dobi od tri godine djeci postaju smiješne i riječi. U početku dijete misli kako je jako smiješno nečemu dati krivo ime.

Za humor je uvijek važan kontekst, a osobito u ranoj dobi kad djeca počinju eksperimentirati s riječima. U dobi od pet do sedam godina djeca počinju razvijati svoje lingvističke sposobnosti i shvaćati da riječi mogu imati više značenja. U osnovnoj školi djeca su ponosna na broj viceva i zagonetki koje znaju ispričati i često se međusobno natječu u toj vještini. U svakoj dobi humor ima drukčiju ulogu, ali on cijeli život čovjeku pomaže da se lakše uključi u društvo i da lakše riješi problem. Iako se neka djeca rađaju sa sposobnošću da nasmiju druge, svako dijete se rodi sa sposobnošću da uživa u humoru.

Potrebno je naučiti djecu da se šale i da pronađu smiješnu stranu i u najtežim okolnostima. Kroz šale mogu drugima pokazati što vole, a što ne vole, tko im se sviđa, a tko ne. Zapravo, to što im je netko ispričao šalu, djeca smatraju znakom društvenog prihvaćanja. Međutim, treba im naglasiti kako se ne smiju u šalama rugati drugim ljudima.

Stjecanje prijatelja

Prijateljstva iz djetinjstva ostavljaju traga u načinu na koji se čovjek ophodi s drugima tijekom čitavog života, a i u stupnju samopoštovanja, koji je tim prijateljstvima određen isto toliko koliko i roditeljskom ljubavlju. U knjizi “Children’s Friendships” Zick Rubin opisuje kako djeca učeći vještinu sklapanja prijateljstva prolaze kroz četiri faze koje se međusobno preklapaju:

  • U fazi egocentričnosti (od 3-7 godina) najbolji je prijatelj onaj koji živi u najbližem susjedstvu. Djeca u toj fazi traže prijatelje koje mogu iskoristiti, npr. one koji imaju dobre igračke. Tada nije toliko važno da se djeca slažu, najvažnije im je dati priliku da budu zajedno.
  • U fazi zadovoljenja potreba (od 4-7 godina) oni prijatelje počinju cijeniti kao osobe. Tada je potrebno pokazati djetetu koliko cijenimo njegove prijatelje. Potrebno je pričati djetetu o vašim prijateljima i voditi ga na susrete s njima.
  • U fazi reciprociteta (od 6-12 godina) svojstvena je potreba za uzvraćanjem i jednakošću. Djeca su sposobna sagledati tuđu točku gledišta. U ovoj fazi djeci će u učenju o radostima i jadima koje donosi prijateljstvo itekako koristiti vaše iskustvo. Treba dati djetetu priliku da se nauči strpljenju, da nauči podnijeti bol koje nije lišen nijedan ljudski odnos, te da samo donosi odluke o tome kako će se nositi s negativnim emocijama i iskustvima.
  • Tijekom intimne faze (od 9-12 godina) djeca su spremna započeti pravo intimno prijateljstvo. Ovdje je povjeravanje jedan od najvažnijih čimbenika u razvijanju zadovoljavajućeg odnosa s drugom osobom i neobično je važno za psihičku stabilnost. Stupanj u kojem su djeca spremna podijeliti s drugim djetetom svoju intimnost i svoje tajne vjerojatno je najvažniji kriterij po kojemu procjenjuju kvalitetu prijateljstva.

Funkcioniranje u skupini

Nakon navršene četvrte godine, djeca vole biti u blizini druge djece. Prije pete godine djeci nije važno kojega su spola njihovi vršnjaci u igri, no u toj dobi počinju davati prednost djeci svojega spola. U dobi od šest ili sedam godina djeca počinju primjećivati kako im pripadnost skupini može povećati samopouzdanje i dati im osjećaj pripadanja. U toj dobi razvijaju snažan osjećaj prihvaćanja skupine kojoj dijete pripada.

Sa sedam ili osam godina djeca počinju sama stvarati svoje skupine. Često organiziraju tajne klubove, čija je jedina svrha odrediti tko može, a tko ne može biti članom. Kada sve to organiziraju, djeca obično ne nalaze razloga zašto bi se sastajala, pa se ubrzo posvećuju nečemu drugom. U dobi od devet do 12 godina skupine su isključivo istog spola, a tema njihovog razgovora je upravo suprotni spol. Djeca su u toj dobi izložena snažnom pritisku da se prilagode skupini, a taj je pritisak često uzrokom najokrutnijih oblika društvenog odbacivanja. Odbačena djeca se uglavnom kreću između dva ekstrema: ili su previše introvertirana ili previše ekstrovertirana. Ona su ili pretjerano povučena ili agresivna, sklona svađama, zahtjevna i sklona dominaciji. Potrebno je osigurati djetetove uvjete za stjecanje vještine snalaženja u skupini vršnjaka. Bitno je također da dijete ovlada lijepim ponašanjem. Vaše će dijete prosuđivati po tome kako se ponaša prema drugima, a vi ste jedini koji možete utjecati na razvijanje navika lijepog ponašanja. Uljudnost je jedna od vještina EQ koja se najlakše uči, a može biti presudna za djetetov uspjeh u društvu.

 

  1. VJEŠTINE SAMOMOTIVACIJE I POSTIGNUĆA

Ljudi koji posjeduju samomotivaciju spremni su suočiti se s preprekama i prevladati ih. Svaki put do uspjeha ima svoj emocionalni aspekt: napor, strast i hrabrost pri savladavanju prepreka. Samo motivirana djeca očekuju da će uspjeti i postavljaju si visoke ciljeve. Dijete koje sebe doživljava kao lošeg učenika i misli da ne može dobiti dobru ocjenu, svjesno će ili nesvjesno svoje napore prilagođavati očekivanoj lošoj ocjeni, bez obzira na svoje intelektualne mogućnosti. Svaki put kada pustimo dijete da samo pronađe odgovor umjesto da mu ga damo, djetetu šaljemo poruku da se treba pouzdati u sebe i u vlastitu inicijativu. Odrasli također trebaju razmislit o načinu na koji nagrađuju dijete za ono što ono čini. Iako pohvala i podrška imaju svoje mjesto u motivaciji djece, ti postupci gube svaki smisao ako se pretjeruje. Samoocjenjivanje je vrlo koristan način da dijete razvije osjećaj kontrole nad svojim postignućima.

Važno je naučiti dijete kako da rasporedi svoje vrijeme. Naime, vještina raspoređivanja vremena je važan aspekt emocionalne inteligencije, a djetetu će koristiti cijeli život. Također je potrebno inzistirati na bavljenju hobijima. Hobiji su slični igri jer djeca u njima uživaju i nije im potreban pritisak izvana, da bi se njima bavila, a s radom im je zajedničko to što zahtijevaju određene kognitivne i društvene vještine, uključujući planiranje, odgađanje zadovoljenja želje, izmjenu informacija s drugima i sl.

Dakako, postoji i kategorija neuspjeha. Neuspjeh je praćen nizom neugodnih emocija kao što su tjeskoba, tuga i ljutnja, ali dijete mora naučiti podnijeti te osjećaje kako bi bilo u stanju postići uspjeh. U tu svrhu koriste se kooperativne igre, čije je osnovno načelo da svi pobjeđuju ako surađuju, ili svi gube. One pomažu da se djeca uspješnije postave prema realitetu postignuća u današnjem izrazito kompetetivnom svijetu, te da na postignuće gledaju kao na dio timskog procesa.

 

  1. SNAGA EMOCIJA

Na vrh evolucijske piramide dovela nas je naša sposobnost da emocije prepoznamo i da o njima mislimo.

Svijest o emocijama i komunikacija

Razgovor o osjećajima najizravniji je put do njihova razumijevanja i kontrole. Učeći djecu da razumiju i izraze vlastite osjećaje utječemo na njihov razvoj i uspjeh u životu. Djeca koja ne nauče razumijeti i izraziti svoje osjećaje teško će proživljavati emocionalne konflikte. U obiteljima u kojima se slobodno govori o osjećajima, djeca će usvojiti vokabular koji im omogućuje da razmišljaju o svojim osjećajima i da ih izraze. Jedan od zanimljivih načina učenja izražavanja osjećaja je tzv. rječnik osjećaja.

Zatražite od djeteta da imenuje sve osjećaje koji mu padnu na pamet. a vi ih upišite svaki na jednu stranu bilježnice. Dalje postoje razne mogućnosti: dijete može ispod svake riječi opisati situaciju u kojoj je doživjelo taj osjećaj, može crtežom ilustrirati taj osjećaj, može izrezati iz novina sliku…

Potrebno je naučiti dijete aktivnom slušanju. Kroz igru možemo vježbati s njim vještine aktivnog slušanja:

  • ponovi ono što je rekla neka druga osoba
  • zatraži objašnjenje onoga što je rekla druga osoba
  • pokaži zanimanje za ono što govori druga osoba
  • opiši što misliš da druga osoba osjeća.

Neverbalna komunikacija

Psiholog Albert Mehrabian utvrdio je da se u razgovoru između dvije osobe 55% emocionalnog značenja poruke prenosi neverbalnim putem, primjerice izrazom lica, pokretima i držanjem, a 38% tonom glasa. Samo preostalih 7% emocionalnog značenja prenosi se riječima. Na temelju verbalne komunikacije ocjenjujemo nečiju inteligenciju, dok su na temelju neverbalne komunikacije ljudi skloni prosuđivati nečiju psihičku stabilnost. Razumijevanje neverbalne komunikacije može pomoći vašem djetetu da razvije samopouzdanje, da bude omiljeno i da se nauči suživljavati s potrebama i problemima drugih. Djeca obično imaju teškoće u načinu govora koji odudara od govora druge djece, interpersonalni prostor (stoji predaleko, previše dodiruje djecu i sl.), pokreti i držanje, kontakt očima, zvukovi i izgled.

Postoje razne igre kojima je cilj razvijanje određenih neverbalnih komunikacijskih vještina.

Igra bez tona (7-12 godina) – Prikažite djetetu film bez tona. Dajte mu bod svaki put kad uspije opisati kako izraz lica, gesta ili držanje otkrivaju ono što osjeća lik u filmu.

Odglumi osjećaj (6 i više godina) – Na 20 karata napišite riječi koje označavaju različite emocije. Neka svaki igrač odglumi osjećaj u roku tri minute, naravno onaj osjećaj koji izvuče s karte. Osoba koja pogodi zadržava kartu i izvlači sljedeću.

Pogodi osjećaj (5-10 godina) – Pet puta snimite istu rečenicu, ali je svaki put pročitajte drukčijim tonom, koji odražava drugi osjećaj. Djetetu dajte bod svaki put kad pogodi o kojem se osjećaju radi.

Emocionalna kontrola

Najrašireniji problem s kojim se suočavaju današnja djeca na emocionalnom planu nedvojbeno je kontrola bijesa. Kod 40 do 50% djece koja se upućuju na psihijatriju, dijagnosticirani su bijes i agresivnost. Djecu moramo naučiti da na vrijeme prepoznaju znakove svoje emocionalne reakcije, kako bi se naučila emocionalnoj kontroli. Dobro je djecu podučiti pregovaranju, kako bi se izbjegle svađe. Podučavanje se sastoji od pet koraka:

  • Djeca trebaju sjesti jedno nasuprot drugog i složiti se kako žele zajedno riješiti sukob.
  • Svako dijete treba izraziti svoje stajalište (što želi i zašto).
  • Djeca se moraju dogovoriti o bar tri kompromisna rješenja koja će svakom djetetu omogućiti da nešto dobije.
  • Djeca potom ocjenjuju mišljenje drugoga: sada su već na istoj strani jer traže rješenje s kojim će oboje biti zadovoljni.
  • Na kraju djeca bi trebala izraditi plan djelovanja, kako bi se rješenje moglo primijeniti.

Programi rješavanja sukoba obično predviđaju posredovanje vršnjaka. Djeca su kao posrednici obično uspješnija od odraslih.

Jedna od zanimljivih igara kojima dijete kontrolira bijes je igra kornjačin način. Djetetu se savjetuje da, kad osjeti potrebu za bijesom, tučnjavom, zamisli da je kornjača koja se povlači u svoj oklop. Ruke mora držati uz tijelo, stopala skupljena, a bradu prema prsima. Tako treba stajati dok ne nabroji do deset, duboko dišući.

Mala djeca opisanu igru tako i doživljavaju, a zapravo se radi o psihološkom triku. Držeći noge i ruke skupljene, nije im zgodno nikoga udariti. Brojeći do deset i duboko dišući, šalju poruku mozgu da smanji proizvodnju kemijskih tvari koje izazivaju agresivnost (katekolamini). Spuštajući bradu prema prsima, dijete prekida kontakt pogledom sa svojim protivnikom i tako gubi volju da se potuče.

 

(iz časopisa “Bebe”)