Kada reći “Ne”

Kada reći “Ne”

Odgoj djeteta

Autorica teksta: Prim. mr. sc. dr. Ružica Duplančić-Šimunjak, pedijatrica (iz časopisa “Bebe”)

 

Teško je reći “ne” kada vaše dijete nešto želi. Beba u dobi od tri mjeseca leži u svojoj kolijevci i neutješno plače, po vašem mišljenju bez razloga. Nahranili ste je, promijenili pelene, ali ona i dalje plače. Nije čak ni žedna jer ste joj nakon obroka dali i malo vode. A vi se za to vrijeme borite sami sa sobom: “Da te uzmem u naručje ili ne? Uzmem li te na ruke, kako ćeš naučiti da moraš biti malo i sama?”. I tako počinje duga borba, koja često završava pobjedom djeteta, a a ako ne, i majka provede svoju nakanu u djelo, tj. ne popusti djetetu, muči je osjećaj krivnje.

Vaše dijete ima tri godine, stoji pred izlogom i traži vrlo posebnu i skupu igračku. Ako kažete “ne”, leći će na tlo ispred izloga ili neutješno plakati, a naravno ako ispunite njegov zahtjev, bit će mirno i zadovoljno. Ili uvijek želi doći u vaš krevet – ako kažete “da”, mazite ga, zadovoljno je, a vi razmišljate: “Da sam rekla “ne”, prije bi moglo ostati samo”. Uvijek je lako reći “da”, teško je reći “ne”.

“Sada ti kažem NE, ali kada odrasteš bit ćeš mi zahvalan zbog toga”, često govore mame ponavljajući rečenice koje su govorile neke druge mame u davno prošlom vremenu. Zvuči neobično, kao nešto staro i davno napušteno, što u neku ruku i jest. Ali kao i mnogi stari stavovi, ima svoju istinu: istina je da reći “ne” i znati kada to treba reći, pomaže djetetu u odrastanju! No istina je i to da je često zamorno govoriti “ne”, traži od majke čvrstinu i jasne stavove. Reći “ne” je “lijek” koji ostavlja gorčinu u ustima onoga koji ga daje i onoga koji ga prima, ali je neophodan.

Roditelji (posebice majka jer je češće u prilici reći “ne”) imaju često grižnju savjesti kada kažu “ne” i strah da nisu dobri, i boje se da ih dijete stoga neće voljeti.

 

U kojoj dobi reći djetetu “ne”?

Dosljednost u ponašanju treba početi već od kolijevke – “ne” mora biti “ne”. Ako svaki put uzmete dojenče u naručje kada ono plače bez vidljivog razloga (nahranjeno je, čisto i toplo mu je), ono će uvijek žestoko i uporno plakati da postigne svoj cilj: naravno, najljepše je u naručju mame i tate. Dijete ne zna na drugi način privući na sebe pozornost, nego plačem.

Uloga roditelja nije lagana i treba se na nju naviknuti jer često dolazimo u sukob sami sa sobom. Normalno uvijek postoji strah da nismo dovoljno dobri, dosta nježni i da nas djeca neće voljeti. Istina je reći “ne” i to dosljedno, nepopustiljivo “ne” doista znači i biti zločest kroz neko kratko vrijeme jer lišavamo djecu bezuvjetne majčine ljubavi. Ovakva “zločestoća”, iako prolazna, majci je veoma teška dok je dijete malo, a naraste do nevjerojatnih razmjera kada je starije i jasno zna izraziti svoje zahtjeve i svoju volju. Primjerice trogodišnje dijete može biti vrlo uporno u svojim zahtjevima: “Ako mi ne kupiš ovaj autić, razbit ću ovaj tanjur, popet ću se tamo gdje me nećeš moći dohvatiti…”. U ovakvom slučaju reći “ne” je neophodno. Više nije u pitanju nježnost. Razlog za “ne” leži u tome da se određene stvari ne čine jer pravila treba poštivati, a zamornije je pustiti dijete da čini ono što ga je volja, nego reći čvrsto “ne”. Ali treba li pritom iznositi razloge zašto se nešto ne smije činiti? Vratimo se ponovno u prošlost. Djeca su bila poslušna, tiha, poštovana su pravila. Živjela su u posebnom svijetu određenih nepromjenjivih zakonitosti: u određeno vrijeme se jede, u određeno vrijeme spava. Ovo se čini, a ovo ne. No u moderno doba preskočena su sva pravila. Ponovno uspostaviti “ne” teško je u situaciji gdje je sve dozvoljeno, posebice za roditelje koji su bili djeca u vrijeme kada su sve zabrane napuštene, a pravila su ustupila mjesto veseloj anarhiji. Na kraju, kada se svedu računi, pretjerane radosti više nema, a ostaju nered i nesigurnost.

 

Kako postaviti pravila

Stoga je veoma važno ponovno uspostaviti pravila, i to obnovljena pravila, ne kruta, nego elastična, prilagođena modernom vremenu. Ali ipak pravila. Kako? U pristupu je važan zdrav razum. Treba znati kada je opravdano i neophodno reći “ne”: prije svega u cilju zaštite njegovog zdravlja, dijete mora poznavati zabranu. Poznavanje stvarnog reda, ali i morala: ne činiti zlo drugima, tuđe stvari ne smiju se prisvojiti. Lako je reći “ne” u jasnim situacijama, kada to nalaže zdrav razum, no ponekad je opravdano i bojati se reći “ne”, da se ne učini nepravda.  Najvažnija je dosljednost u određenoj situaciji. Nepopustljivost roditelja, gotovo represija u određenom slučaju, a iznimna popustljivost u drugom, u djetetu izaziva nedoumicu. Teško je biti roditelj i određivati pravila. Teško je jer treba postići da dijete sačuva svoju osobnost, da odraste kao posebno ljudsko biće, neponovljivo, s osobitostima svoga razvoja i svoje obitelji. U ovom procesu ne postoji jedinstveno osnovno pravilo. Jedan iskusni psiholog usporedio je odgoj djeteta s brzim potokom ili bujicom, koji treba pravilno usmjeriti. Postoje tri mogućnosti: ako se podigne preveliki nasip, potok se pretvara u duboki jarak koji gubi svoju svježinu i energiju, a ako mu se tok ne usmjeri, ruši sve ispred sebe ili se rasprši u niz malih beskorisnih jaraka. Kako bi mogao biti koristan i pokretati turbinu, treba ga usmjeriti tako da se ne guši njegova snaga i ne remeti prirodni tok.

Razumijevanje je potrebno, ali ne uvijek i popustljivost pod svaku cijenu. Vrlo je teško u današnje vrijeme stvarati pravila koja će se primijeniti na djecu modernog doba. No dijete živi u svijetu koji postavlja zahtjeve i pravila i zahtijeva da se ona i primjenjuju: poštivati druge znači odreći se dijela vlastitih želja. Tolerancija (trpeljivost) i poštivanje stiču se polako, ali djeluju odmah. Prevelika popustljivost (psiholozi to nazivaju permisivan odgoj) i nedosljednost pridonosi razvoju egocentrične osobe koja svaku svoju želju pretvara u zakon. Odrasla osoba mora pokazivati razumijevanje za potrebe drugih. Ako je cilj odgoja da dijete postane zrela i odgovorna odrasla osoba, jasno je da je reći “ne” neophodno: djetetu treba pokazati kamo treba ići, ali u cijelom postupku treba poštivati i slobodu kretanja, kao što podrazumijeva fleksibilnost (elastičnost) stavova, ali ne i popustljivost. Dijete mora znati do kuda smije ići, i imati prostora za izbor, ali i granicu koju ne smije prijeći.

Naravno i s pravom se može reći: teorija je vrlo jednostavna, ali primjena određenih pravila u odgoju nije tako lagana. Mnogi roditelji s najboljim namjerama nađu se u lancu pogrešnog “ne”, koje odražava njihov strah i tjeskobu. Roditelji strahuju za svoje dijete, često kažu “ne” na temelju svog vlastitog negativnog iskustva, ne želeći da ga dijete ponovi i bude nesretno. S druge strane, roditelji često izbjegavaju reći “ne” od straha da ih dijete neće voljeti. Dopustiti sve svome djetetu, uvijek reći “da” daje roditelju osjećaj dobrote i snage: “Traži što god želiš, sve ću ti dati, sve ću učiniti za tebe, učinit ću sve da budeš sretan, ja to mogu, imam dovoljno novca i mogućnosti”. No ponekad naša darežljivost i popustljivost može u djetetu izazvati osjećaj manje vrijednosti: “Evo, vidiš, dajem ti sve što želiš, kupujem ti igračke i slatkiše, puštam te da radiš što hoćeš jer ja u svoje vrijeme to nisam mogla. Nisam imala najnoviji model tenisica, nije mi bilo moguće voziti bicikl s prijateljima”. U ovakvom modelu ponašanja roditelja stavljen je naglasak na prošlosti koja se djeteta ne tiče. Ono živi ovdje i sada i zanima ga samo njegova sadašnjost. Ukratko: i pogrešno “da” i odviše komplicirano “ne” česti su u životu djeteta. Ipak njemu treba samo jasno i odlučno reći “ne”, čak i po cijenu da nas u tom trenutku manje voli i da postane jogunasto. U jednom zamišljenom postupku uvijek bi zabranu trebalo pratiti i nešto dozvoljeno. Jer dijete treba i “da” i “ne”, kako bi se skladno razvijalo jer svaka dob ima svoje dozvole i svoje zabrane. Dijete mora stjecati vlastita iskustva, slobodno se igrati, imati vremena da odraste! Ali kako prevladati to zamorno, mučno, ali potrebno “ne”? Što učiniti da dijete koje je tako željno čuti “da” prihvati to “ne” bez previše komplikacija i iskreno? Svaki roditelj ima svoje čarobne formule i svoje male osobne nježnosti koje same po sebi ublaže zabranu, neko pravilo koje samo po sebi izgleda strogo. No postoje i vrijede neka općenita pravila. Prirodno je da se prihvaćanje i način mijenjaju s dobi.

Novorođenče

Dijete leži u kolijevci, okupano, nahranjeno, pelene su promijenjene, jutro je, nema kolike, ali plače iz sveg glasa; čim ga roditelj primi u naručje, prestane plakati. Što učiniti? Roditelji s jasnim stavom reći će: “Ovo je tvoje mjesto, tu možeš biti, a mi ćemo odlučiti kada ćemo te uzeti na ruke”. Što je bitno u ovoj odluci? Roditelji su rekli “ne”, ali s osjećajem: “Budi miran, kraj tebe smo, volimo te i nećemo te ostaviti samoga”. No ipak uz ovo “ne” javlja se i strah jesmo li dobri roditelji. Svako malo treba popustiti i primiti novorođenče u naručje jer poruka koju je dobilo u toj dobi još nije jasna, a njemu treba odmah i sada sve biti jasno – najljepše mu je u roditeljskom naručju. Neki se roditelji boje da će se dijete razmaziti, što u toj ranoj dobi nije točno. Da bi se dijete moglo razmaziti, mora sebe doživljavati kao osobu, odvojeno od drugih, mora znati svoje pravo i pravo drugih, a dojenče još ništa o tome ne zna. Dojenačka dob nije vrijeme za učenje disciplini, djetetu treba nježnost i dodir roditelja, ali treba poštivati i red i rutinu i dijete se na to brzo navikne.

Dvogodišnje dijete

U ovoj dobi reći “ne” potpuno je opravdano. Upustiti se u beskrajna pojašnjenja zašto i zbog čega je tako, potpuno je nepotrebno. Primjerice: “Ne mogu ti kupiti igračku jer mi novac treba za hranu”, ovakvo pojašnjenje djetetu u toj dobi ništa ne znači. Ono razumije riječi, ali njihovo značenje ga se ne tiče. Pojašnjavanje pogoršava situaciju. Djetetu treba reći jasno i čvrsto “ne” i samo će to prihvatiti.

Trogodišnje dijete

Želja za širokim pojašnjenjem u roditelja je još jača. Naravno da dijete sada više razumije. Djeci je potrebno jasno reći što mislite, i to je dobro. No široke diskusije ipak su prerane. Jednostavna pojašnjenja su prihvatljiva. Primjerice: “Kupit ću ti čokoladu, ali ne sladoled jer još nisi potpuno ozdravio, kašlješ”, ili “Večeras nećeš dobiti čokoladu, no pročitat ću ti lijepu priču”. Jedno obećanje za jedno “ne” je prihvatljivo, pod uvjetom da “ne” ostane čvrsto “ne”. Čvrsto “ne” ublaženo obećanjem koje nije kompromis jer “ne” je ostalo “ne” – inače ne vrijedi.

Često se “ne” izgovara olako, onako svakodnevno, insitnktivno. Ovakvo “ne” odražava neslaganje, ne daje pravila. Primjerice reći “ne” djetetu koje plače, može značiti: ne treba izražavati svoje osjećaje, treba ih zatomiti, što nije dobra poruka koju mama često upućuje automatski, no zabrana plakanja često dolazi od roditelja koji nisu skloni prevelikom izražavanju svojih osjećaja. Ili dijete od šest, sedam godina želi sudjelovati u razgovoru za stolom, dobiva poruku: “Šuti, još si malen”. Dijete to može doživljavati kao da mu se kaže: “Ti nisi važan kao mi odrasli, šuti i gotovo”.

U olako izgovoreno “ne”spada ono koje roditelji izgovaraju često zbog vlastitih strahova, koji nemaju osnove u zaštiti djeteta od stvarne opasnosti: “Nemoj trčati, past ćeš; nemoj skidati kapu, prehladno je; nemoj nikuda ići jer ti je ovdje najsigurnije”. Postoje i mame koje se boje svake djetetove samostalnosti. Posljedica su “mamini sinovi”, koji se na kraju svega boje. Često se izgovara i “ne” zbog pretjerane zaštite, a to “ne” ne daje nikakva pravila ponašanja: “Budi tu kraj mene, ja mislim za tebe i štitim te”. Primjerice na plaži se malo dijete uputi prema moru, a majka ga odmah spriječi, iako ono pruža otpor. Majka mu pokuša objasniti da je more opasno i sigurnije je ostati kraj njepod suncobranom. Ona svoj neopravdani strah od vode prenosi na dijete. Naravno, dijete mora biti pod nadzorom, ali bez upozoravanja na opasnost jer u protivnom more će mu izgledati kao čudovište u koje će se jedva usuditi zakoračiti, tek toliko da smoči noge, posebice ako dijete nije odviše samostalno.