Je li batina izašla iz raja? Nagrade & Kazne u odgoju

Je li batina izašla iz raja? Nagrade & Kazne u odgoju

BATINA JE IZAŠLA IZ RAJA

Je li moguće dijete odgojiti bez nagrada i kazni?

Na duge staze nagrada postaje očekivanje na samom početku svakog procesa, a sam proces je onaj koji kroz disciplinu uči dijete nečemu, a ne njegov kraj. Kad nagrada postane cilj, usmjerena je na usrećivanje drugih, a ne sebe.

Kazna narušava djetetovu sliku o samom sebi i svijetu koji ga okružuje. Osim batina, klečanja na kukuruzu, slanje po šibu ili remen kojom će biti prebijeno, postoje suptilne metode torture poput ignoriranja, prekida kontakta, fizičke i socijalne izolacije, uzimanje time-outa, slanje u kut ili drugu sobu da se smiri, ograničavanja slobode kretanja, uključujući i sjedenje u stolici za razmišljanje, odbacivanje, kritiziranje, emocionalnu ucjenu, zastrašivanje, optuživanje, manipulaciju laganjem, izazivanje osjećaja krivice, posramljivanje, itd. Kako god se roditelji osjećali primjenom tih metoda, djeca se zbog kazni osjećaju odbačenima, nesposobnima, pakosnima, nesamostalnima i nezainteresiranima za okolinu. Temelje se na uvjerenju da dijete mora patiti da bi nešto naučilo.

Treba njegovati unutrašnju, a ne vanjsku motivaciju djeteta. Ohrabrenje i pružanje povratnih informacija na rečeno, upitano, napravljeno ili nenapravljeno daje priliku za zbližavanje, upoznavanje, razmjenu iskustava, mišljenja u svladavanju emocija, strahova, ljutnje i njegovanje unutrašnjeg osjećaja zadovoljstva postignutim.

Blizak odnos s djetetom gradi se povjerenjem, pružanjem osjećaja sigurnosti, povezanosti, uključenosti i ljubavi. Dijete se ponaša najbolje kad se osjeća dobro. Ne bi smjelo imati osjećaj da će njegovo ponašanje ugroziti odnos koji je s roditeljima već izgradilo.

Dosljednost i integritet nisu rigidnost mišljenja i stavova, nego se njeguje otvorenom i iskrenom komunikacijom, prisutnošću, dostupnošću i međusobnim uvažavanjem. Bitno je odlučno usmjeravanje djeteta, ali uz davanje osobnog primjera, uspostavljanje jasnih osobnih granica, uključivanje djeteta uz razumna očekivanja spram nje/njega i jačanje otvorenosti za suradnju. Red je moguć, ali samo uz trud svih članova obitelji.

Kad imamo osjećaj da „ne znamo tko nam glavu nosi“ to znači da nas je strah zbog gubitka  kontrole. Strah je uvijek dobar putokaz za učenje o nama samima. Prilikom ishitrene reakcije treba obratiti pažnju na osobu preko puta, tko je to dijete i kako će naše ponašanje utjecati  na nju/njega. Reakcija je nepromišljen impuls, a pravilan odgovor na situaciju nastaje ako zastanemo, udahnemo, napravimo pauzu, razmislimo i motiviramo dijete za suradnju. Kad god savladamo poriv za grubošću, vikanjem, manipulacijom, zastrašivanjem i pokažemo vlastitim primjerom sposobnost samokontrole dajemo dobar primjer djetetu kako se nositi sa situacijom kada stvari ne idu kako bismo željeli.

Kad dijete pravi scene u javnosti, najvažnije za odnos je ostati u kontaktu s njim, nego brinuti što će misliti okolina. Dijete reagira na prekidanje kontakta s njim, a što je mlađe, to je njegova potreba za njih izraženija.

Poštujući dijete mi učimo da stvari gledamo iz svog i njegovog kuta. Dok god pružamo dovoljno slobode i podtičemo razvoj osobne odgovornosti djeteta, ono će imati siguran oslonac. Djeca nas obično poštuju zbog zrelosti stavova, integriteta ličnosti, fleksibilnosti i spremnosti na prilagođavanje i borbu u životu, a naročito kvalitete odnosa kojeg gradimo s njima i stupnja povezanosti koju osjećaju sa nama.

Kod mlađeg uzrasta djeci je potrebnija fizička i emocionalna prisutnost, brza reakcija, imenovanje stvari i emocija, djelovanje primjerom i jasna ograničenja. Starijoj djeci treba sve posrednija komunikacija, aktivno uključivanje djeteta, njegovog razmišljanja u prevazilaženju poteškoća i samostalnog odlučivanja, upućivanje na posljedice i vlastitu odgovornost.

Ipak, nema pozitivnog odgoja bez roditelja otvorenog srca, atmosfere sigurnosti i povjerenja. Najvažnije je prihvatiti prirodu djeteta onakvu kakva ona jeste, a ne kakvu bi mi željeli da bude. Što je dijete posebnije, senzitivnije, bistrije, ono se teže prilagođava i na odraslima je da pronađu  i prilagode komunikaciju sa takvom djecom.

 

Srđan Rodić