Dječji strahovi i fobije

Dječji strahovi i fobije

Autorica teksta: Prof. Vesna Hrvoj, psihologinja i pedagoginja (iz časopisa “Bebe”

 

“Mama, ja se bojim”, šapće vaše dijete noću. I tada se prisjetite svojih strahova kada ste bili mali, kako vam je srce snažno tuklo, kako ste suzdržavali dah pokušavajući biti što tiši i nevidljivi. Grleći svoje dijete, zapitate se kako biste mu mogli pomoći da se manje boji.

 

Od rođenja do 18 mjeseci starosti – vrijeme kada se dijete boji stranih osoba

Svima nam je poznata slika kada primjerice majka svojoj devetomjesečnoj bebi tumači: “Ne boj se, pa to je baka”. Ali dijete ostaje nepovjerljivo i plače, vrišti svaki put kada ga baka pokuša dignuti na ruke. Tada je majci neugodno i opravdava se: “Ne znam što mu je, pa prošli put ste se dobro slagali?!”.

Strah od nepoznatih, od stranaca, jedan je od najuobičajenijih dječjih strahova i upućuje upravo na sazrijevanje djeteta. Po njemu vidimo da je dijete sve više svjesno i čini razliku između članova obitelji koje voli i s kojima je svaki dan, i pridošlica, novih lica u svom malom životu, koji možda mogu biti i opasni. Kako da se odnosi prema toj osobi naučit će tek kada dobro prouči odnos svojih najbližih prema njoj.

Rješenje u ovom slučaju – kao i kod svih drugih dječjih strahova – jest pružiti djetetu puno ljubavi i podrške jer ćete mu tako osigurati emocionalnu sigurnost koja mu je potrebna da bi drugi put bilo malo hrabrije. I ne morate strahovati da ćete djelovati previše zaštitnički prema djetetu. Vaše dijete je još premalo da bi učilo i usvajalo lekcije o hrabrosti i samopouzdanju.

Dakle, što učiniti ako vaše dijete urla i skriva se od nekog rođaka ili vaše najbolje prijateljice? Prvo, nemojte nikako silom nastojati ugurati dijete u zagrljaj tog “stranca”. To bi samo pojačalo djetetov strah, i što je još gore, moglo bi uzdrmati djetetovo povjerenje u vas. Radije čvrsto zagrlite dijete i tako ga držite, a potaknite “stranca” da se pokuša približiti djetetu polako, nježno i tiho. Pritom osvijestite i svoje ponašanje i emocije i pratite ih. Jer ako ste napeti, dijete će to osjetiti i reagirati jednako. Kada ste opušteni i nasmijani, neverbalno poručujete djetetu da je situacija sigurna, a “stranac” prijatelj i da je sve u redu.

Glasni zvukovi mogu također uplašiti vaše dijete. Ako ono počne plakati dok radi usisivač, isključite ga i umirite dijete, govorite mu da je sve u redu, služeći se pritom blagim i ohrabrujućim zagrljajima. Poslije zamolite nekoga da uključi usisivač, a vi za to vrijeme držite dijete. Tako ćete mu dati priliku da se u sigurnosti vašeg zagrljaja privikne na taj zvuk.

Ako kada s vodom ispunjava dijete užasom, pokušajte s igrama u kadi bez vode. Smjestite potpuno obučeno dijete u praznu kadu i okružite ga njegovim igračkama. Tako će se dijete postupno priviknuti na mjesto i situaciju. Ako se i vi pridružite djetetu u kadi uz mnoštvo šarenih igračaka, vrijeme kupanja bit će manje zastrašujuće i počet će pružati zabavu i veselje.

Ironično je da se bebe u toj dobi ne plaše nekih drugih, uobičajeno zastrašujućih situacija, kao što su mrak ili čudovište na televiziji. Djeca u toj dobi još ne mogu razumijeti zašto te stvari mogu biti zastrašujuće, zašto ih se treba bojati jer im nedostaje iskustvo i shvaćanje.

 

Od 18 mjeseci do treće godine – vrijeme kada opasnost postaje stvarna

Neki dan se vaše dijete neustrašivo spuštalo niz tobogan, a danas je smrtno prestrašeno ako to pokuša. Ili pred velikim psom, na kojeg ranije nije obraćalo pozornost, iznenada u suzama bježi k vama. A koliko znate, ništa loše poput pada ili ugriza nije se dogodilo, da bi izazvalo takvo ponašanje. Što se događa? Djetetu je počeo “svitati” pojam opasnosti. Vaše dijete sada već može predvidjeti mogućnost da padne ili bude ugrizeno, pa mu se tobogan ili pas, koji su prije značili zabavu, čine mnogo rizičniji i opasniji. Pritom treba imati na umu da razlike u temperamentu igraju važnu ulogu u tome kako se dijete nosi sa svojom novom sposobnošću shvaćanja rizika i opasnosti. Neku će djecu početi plašiti gotovo sve u okolini, a neka će samo katkada blago oklijevati prije nego što se upuste u pustolovinu. Ako vaše dijete iznenada postane plašljivo, važno je pružati mu podršku. Izbjegavajte reći: “Hajde, pa valjda se ne bojiš!”. Omalovažavanje djetetovih osjećaja ili inzistiranje da ih što brže svlada ili prikrije, pojačat će njegovu nelagodu i može samo pogoršati situaciju. Umjesto toga, kažite nešto kao: “Normalno je da se bojiš. Sada možeš samo gledati, ako želiš. Poslije, kada se budeš osjećao sigurnije, možeš se pokušati ponovno spustiti toboganom”. Sličnim riječima pokazat ćete da poštujete djetetove osjećaje, a istodobno potičete i uvjerenje da će dijete, kada bude vrijeme, naučiti kako da na svoj način svlada i prevlada svoje strahove.

Dijete tog uzrasta često se boji ljudi s maskama na licu ili ljudi u kostimima. Ono je razvilo očekivanja po kojima ljudi izgledaju na određen, uobičajen način. Za njega može biti vrlo zastrašujuće kada se pred njim iznenada pojavi klaun ljubičaste, kovrčave kose, bijela lica i crvena nosa i pokuša se s njim rukovati ili razgovarati. Tada je za dijete mnogo sigurnije promatrati klauna izdaleka, posebice ako mu vi pritom tumačite kako je to obična osoba, koja se maskirala te ako mu skrenete pozornost na to koliko se druga djeca vesele susretu s klaunom. Možete dijete ohrabriti da mu maše, a tek ako ste po djetetovim reakcijama zaključili da se ne plaši, možete s klaunom polako prići bliže.

Djeca najčešće, kada prođu tri godine, nauče riješiti takve svoje strahove. No neka će ostati plašljivija u novim situacijama, zabrinutija zbog raznih “opasnosti”, od ostale djece. Važno je da poštujete njegove osjećaje i prihvatite ga takvog kakvo je.

 

Od tri do šest godina – kada se čudovišta nalaze u ormaru

Veoma poznati prizor: četverogodišnjak utrčava u sobu svojih roditelja jecajući i kroz suze govori o čudovištu na prozoru: “Čuo sam ga! Čuo sam ga!”, panično plače. “Pokušava ući u moju sobu i pojesti me!”.

Predškolsko je doba vrijeme kada se razbuktava dječja mašta i bez stvarnog iskustva koje bi ga uvjerilo u to da čudovišta ne postoje, dijete će se najvjerojatnije bojati monstruma i duhova. Horor filmovi i zastrašujući prizori na televiziji plijene dječju pozornost, ali mogu povećati takve strahove. Zato, ako dijete baš mora gledati takve filmove, gledajte ih zajedno i pratite njegove reakcije, kako biste mogli procijeniti može li se dijete nositi s intenzitetom takvih osjećaja.

I mračne sobe mogu biti zastrašujuće jer kada se ne može dobro vidjeti, mašta proradi svom snagom. Većina nas odraslih se prisjeća svojih strahova od mraka ili čudovišta, i zato lako suosjećamo s djetetom. No, ako mu dopustite da u takvim situacijama ostane kod vas u krevetu, možete upravo podržati takve strahove. Dijete tada može razmišljati na sljedeći način: ako me mama i tata puštaju k sebi u krevet, onda zaista mora postojati nešto opasno u mraku. Umjesto toga, pokušajte ga razuvjeriti i rastumačiti mu da čudovišta postoje samo u mašti. Pomognite mu da se u to i samo uvjeri, tako da budete zajedno s njim u sobi dok ono zaviruje u ormar ili ispod kreveta. Također, možete mu dopustiti da spava s upaljenom malom noćnom lampicom, kako bi u svakom trenutku moglo provjeriti sumnjive sjene u sobi. S djetetom možete “uvježbati” boravak u mraku. Držeći ga uz sebe, ugasite svjetlo i legnite nekoliko minuta. Navedite ga da i samo primijeti kako mu se oči polako privikavaju na mrak i tada pokušajte u mraku prepoznavati predmete po sobi. Tako će dijete moći naučiti kako soba i predmeti izgledaju u mraku i što predstavlja neka sjena.

Iako će to potrajati tjednima, a u nekim slučajevima i mjesecima, vaše predškolsko dijete naučit će obuzdavati svoju maštu i savladati strahove, a naročito ćete mu u tome pomoći svojom stalnom, nježnom podrškom.

 

Od šest do devet godina – kada samostalnost može izazvati zabrinutost

Dijete lako ignorira grubijana iz ulice kada je uz njega njegov tata, ali je nešto sasvim drugačije kada samo korača ulicom i naiđe na njega. U školi, kod kuće, dok se igra s prijateljima, vaš školarac se mora sam suočiti i snaći u mnogim situacijama, a takva neovisnost može plašiti. Dijete u toj dobi misli kako “veliki dečki i cure” ne paničare, pa neće više biti spremno pokazati što ga plaši. Umjesto toga, vjerojatno će okolišati ili će situacije koje ga plaše pokušati na svaki način izbjeći. Možda vam uspije potaknuti dijete da vam se otvori uz pomoć rečenice kao npr.: “Primijetila sam tvoju nelagodu kada sam ideš ulicom”. Izbjegavajte riječ “uplašen” jer će dijete te dobi radije negirati nego priznati da se bilo čega boji. Kada ste se u razgovoru napokon dotakli njegovog straha, pomognite djetetu da ga prebrodi dajući mu osjećaj snage i kontrole. Ako ga neki grubijan izaziva, objasnite mu da oni koji ga zadirkuju žele izazvati sukob. Ako na zadirkivanje uopće ne reagira, nasilnik će najčešće izgubiti zanimanje.

Djetetu možete pomoći i igrom uloga (u kojoj dijete i vi glumite različite uloge u raznim situacijama) u kojoj može naučiti i pomalo izvježbati mirne reakcije i staloženo ponašanje, umjesto da brizne u plač. Ipak ćete možda morati, zbog nekog upornog malog nasilnika, porazgovarati s njegovim roditeljima ili upozoriti učitelja o tome što se događa, kako bi mogao nadzirati to dijete i same situacije. Što ćete više svom djetetu pokazivati da imate povjerenja i da ste sigurni da će moći savladati svoje strahove, to će više i dijete vjerovati u sebe i razvijati upravo takve sposobnosti. Možda biste se mogli i iznenaditi kako dijete, uz vašu podršku, zaista može biti sposobno svoje strahove držati pod nadzorom.

 

Od devet do 12 godina – svijet u kojem živimo može biti opasan

Ono čega se boje dječaci i djevojčice te dobi isto je što plaši i odrasle: pad aviona, bombe, smrtonosne bolesti, potresi… Ključ uspješnog savladavanja tih strahova jest u tome da se razvije zdrav, realan odnos, tj. neka vrsta poštovanja prema takvim mogućim opasnostima, ali bez nekog paralizirajućeg straha (takav strah rezultirao bi ponašanjem kao što je npr. nikada se ne voziti zrakoplovom, stanovati samo u prizemnicama, često pranje ruku i izbjegavanje tjelesnog dodira s drugima). Kako to postići? Pružite djetetu što više informacija. Ako se primjerice u vijestima govori o otmici, poslušajte to zajedno, raspravljajte o tome, pronalazite moguće sigurne taktike ponašanja u takvim situacijama, i kako smanjiti opasnost od takvih situacija, kao što je izbjegavanje pustih ulica i sl. Uz to, neka vam bude navika pitati i razgovarati s djetetom o tome što je radilo i kako je provelo dan jer ćete tako najbolje znati što, kako i o čemu dijete razmišlja. To će pomoći ne samo tome da dijete izrazi i pokaže svoje bojazni i zabrinutosti s kojima se možete zajedno suočiti, nego će mu pokazati da ste uvijek spremni slušati ga. Na taj način postojat će i dalje otvorena komunikacija između vas dvoje, iako dijete ulazi u vrlo burne tinejdžerske godine.

 

Potičete li i sami strahove kod djeteta?

UMJESTO… otezanja kada trebate ostaviti dijete u jaslicama ili kod nekoga na rođendanu, neka vaš rastanak bude kratak i sladak. Vaše odugovlačenje pri rastanku govori djetetu da nešto nije u redu i izazvat će kod njega zabrinutost. Mnogo je bolje “prilijepiti” djetetu vruć poljubac na obraz, reći kada ćete doći po njega, pozdraviti se i otići.

UMJESTO… pretjerivanja u reakcijama, budite smireni. Ako dijete vrišti: “Upomoć, tamo je pauk!”, nemojte ga zgrabiti u naručje i uznemireno reći: “Zlato mamino, neću dopustiti da ti nešto napravi!”. Takvo vaše dramatično ponašanje govori mu da se zaista nečega treba bojati. Bolje je čučnuti pored djeteta i objasniti mu da je pauk bezopasan, promatrati ga, a zatim nježno iznijeti na balkon.

UMJESTO… da podržavate njegov strah, budite iskreni. Teško je razuvjeravati dijete da se ne boji pauka, ako ga se i vi sami ne bojite. U takvoj situaciji za dijete će biti mnogo korisnije ako mu kažete. “Ni ja ne volim pauke, ali sam naučila da mi neće nauditi ako ih ne diram”. A zatim pročitajte zajedno knjige o paucima, kupite igračke u obliku pauka, promatrajte pauke u prirodi kako pletu mrežu, da biste smanjili mogući strah kod djeteta (a i kod sebe).

UMJESTO… da pomažete djetetu u izbjegavanju njegovih strahova (i situacija koje ih izazivaju), ohrabrite ga da se s njima suoči. Ako ga spavanje izvan kuće čini prestrašenim, nemojte za njega pronalaziti izgovore da ostane kod kuće. Radije mu pomognite da se suoči sa svojim strepnjama čitajući slikovnice i knjige o tome i razgovarajući s njim što ono samo može učiniti ne bude li moglo zaspati.

 

Uobičajeni strahovi i neki postupci kojima se mogu savladati

 

  • Od rođenja do 18 mjeseci – prasak balona

Ako se vaša beba uplaši kada pukne balon, nemojte dopustiti da vam donose u kuću napuhane balone, kao što to često čine gosti za djetetov prvi rođendan. Iako je zabavno, izbjegavajte i “loptanje” napuhanim balonom. Ako takve situacije ne možete izbjeći, dijete zaštitite zagrljajima i umirujućim riječima.

  • Od 18 mjeseci do tri godine – past će u zahod

Mnoga se djeca boje da će pasti u zahod i da će ih vodena bujica pri ispiranju školjke povući sa sobom i progutati. Ako takav strah primijetite i kod svojeg djeteta, objasnite mu da je njegovo tijelo preveliko da bi se to moglo dogoditi, predložite mu da spusti poklopac daske prije nego što povuče vodu, ili pritom budite s njim zajedno, sve dok ga ne prođe takav strah.

  • Od tri do šest godina – strah od liječnika i igle

Kako bi smanjili taj strah, potičite dijete da se igra liječnika, kupite mu i igračke za tu igru, čitajte mu i slikovnice tipa “Maja kod liječnika”. Dopustite mu da vas promatra u situaciji ako sami morate primiti injekciju ili izvaditi krv. I budite pošteni – kažite djetetu da će ga ubod malo zaboljeti, ali naglašavajte da je to samo djelić sekunde i da će vrlo brzo proći.

  • Od šest do devet godina – strah od oluja i gromova

Što vaše dijete više zna o nečemu, to će se manje bojati, pa mu zato pomognite tako da rastumačite što se zapravo događa kada grmi, potražite zajedno informacije o tome u knjigama. Uz to je dobro porazgovarati o tome kako se snaći u iznenadnim situacijama, kao što je npr. nestanak struje.

  • Od devet do 12 godina – strah od smrti

U toj dobi djetetu možete pomoći da prevlada svoju preveliku zabrinutost s tim u svezi samo razumijevanjem i poštenim razgovorom. Podijelite svoja vjerovanja i misli na tu temu i budite otvoreni za pitanja. Pokušajte otkriti i nije li neki nedavni događaj (smrt nekoga koga je dijete voljelo, neka lokalna tragedija i sl.) potaknuo takve strahove i djetetove brige. Ako jest, mnogo će pomoći i sam razgovor o tom događaju i prilika da dijete pritom iskaže svoje dileme i osjećaje.